Pozdrav. Moram priznati da sam se na božićnoj ispovijedi u crkvi zapitala što znači kada svećenik u ispovijedi za pokoru kaže da se izmole četiri Očenaša. Znači li to da treba izmoliti i Zdravomarije i Slava Ocu?
Čitateljica
Kada bi svećenik u nekim ranijim vremenima za pokoru dao »četiri Očenaša«, doista se podrazumijevalo da se izmole i četiri Zdravomarije i četiri Slava Ocu. Danas ispovjednici vrlo često jasno naglase što je doista »sadržaj pokore« pa bismo mogli zaključiti da su četiri Očenaša doista četiri Očenaša. No, kao što znate i sami, smisao pokore nisu neka vanjska djela, nego ona moraju dovesti do obraćenja srca, do unutarnje pokore na koju nas poziva svećenik u ispovijedi. Bez te unutarnje pokore pokornička djela ostaju »neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1430), a za grijehe moramo dati »plodnu zadovoljštinu«, što se također zove pokora. Ona može biti: »molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi« (KKC, br. 1460).
Postoji li kakva veza između predškolskoga programa Montessori i vjerskoga pristupa odgoju. Treba li vjernik biti oprezan kada upisuje dijete u takav program?
Marijan
I u nekim katoličkim vrtićima, i u Hrvatskoj i u svijetu, provodi se i vjerski predškolski odgoj po pedagoškim načelima Marije Montessori (1870. – 1952.). Taj se program provodi i u nekim vrtićima kojima su osnivači naše (nad)biskupije. Već smo Vam time dali odgovor na Vaše pitanje. Naime, Marija Montessori govori o tome da je religioznost važna za razvoj djeteta te da ono treba doći u dodir s religioznim iskustvom još od najranije dobi. Te programe u dječjim vrtićima provode za to pripremljene odgojiteljice koje su ujedno odgojiteljice u vjeri jer su završile posebno katehetsko osposobljavanje te djeci na primjeren način mogu prenijeti vjerske sadržaje. Svoju je odgojnu metodu sama potvrdila radom u jednom vrtiću u Rimu, a kasnije po svijetu, no danas se više ističu neki drugi aspekti njezina pedagoškoga rada i odgojnoga modela – kao što su razvoj kreativnosti u djece i stjecanje samopouzdanja – pa je religiozna ili vjerska dimenzija došla nekako u drugi plan. No, kao što smo rekli, u nekim vrtićima ta dimenzija nije zanemarena, što posebno raduje roditelje katolike koji rado upisuju djecu u te vrtiće i u program vjerskoga odgoja, premda se o nekim vidovima toga odgoja (bliskost s istočnjačkim pogledom na svijet, kozmički pristup) raspravlja još i danas, što je i Vas vjerojatno ponukalo na postavljanje pitanja, o čemu jamačno vode računa svi oni koji u katoličkim i drugim vrtićima sudjeluju u vjerskom odgoju djece.
Je li Vam poznata praksa da se novorođenčad ne iznosi iz kuće ili se ne nosi u crkvu sve dok nije kršteno. Takvu mi je ideju iznijela suprugova obitelj, ali nisam sigurna u pravovaljanost toga. Možete li mi pomoći?
Čitateljica
Ta nam je praksa poznata, ali kao praznovjerna pa je se kao vjernica ne smijete držati. O tome smo već bili pisali pa samo podsjećamo što smo već bili pisali ranije. Možda su oni koji Vas savjetuju i sami, na žalost, žrtve praznovjerja koje je rasprostranjeno zato što su nam nekad slabe vjera i znanje, ali nam je »jak« strah od »nepoznatih sila«. Vjernicima prva Božja zapovijed (»Nemaj drugih bogova uz mene«) zabranjuje praznovjerje i bezvjerje. »Praznovjerje je, na neki način, izopačena pretjeranost religije, dok je bezvjerje mana koja je manjkom oprečna kreposti bogoštovlja« (Katekizam Katoličke Crkve, 2110).
