Evanđelist Marko Isusa prikazuje kao onoga koji je sposoban čovjeku donijeti kompletnost osobnosti time što će iscijeliti njegovu nemoć. Ona se može očitovati dvojako. S jedne je strane moguće da je razlog patnje čovjeka fizička bol, a s druge strane ista osoba može imati velikih problema na duhovnoj razini. Evanđeoski odlomak pete nedjelje kroz godinu prikazuje obje stvarnosti. Započinje prikazom Isusova izlječenja Petrove punice, a zatim prikazuje Isusa kao onoga koji ima vlast nad zlodusima koje izgoni iz ljudi kojima bi bili ovladali.
Prvotno je dobro zaustaviti se na sceni u Petrovoj kući. Naime, u trenutcima osobne krize u obitelji uzrokovane vrućicom Petrove punice učenici se obraćaju Isusu za pomoć. I to ne čudi jer učenici su u Markovu evanđelju prikazani kao oni koji su neprestano na putu sve većega povjerenja, ali i nepovjerenja u Isusovu osobu. Ovaj se put prikazuju uistinu malenima pred činjenicom fizičke bolesti te na izravan način mole Isusa da pritekne u pomoć, što on i čini. To ne čini s distance, nego ulazeći u prostor boli.
Vrijedan je to evanđeoski trenutak te se vrijedi na njemu zaustaviti.
Naime, Krista evanđelist ne prikazuje kao tek pukoga hodajućega »šarlatana«, nego osobu koja je istinski sposobna svojim ulaskom u nju, bijedu ljudske patnje doista i izmijeniti. No valja uočiti kako do promjene vjerojatno ne bi došlo da nema prethodnoga poziva u pomoć. To je vrijedno naglasiti jer se uistinu često u radu svećenika s ljudima može vidjeti da mnogi vape za pomoć, no često ne žele pustiti Krista da uđe u njihove kuće i prostore patnje. Krist je prikazan kao snaga Božja, no nju treba istinski zatražiti te u poniznosti svojega bića iščekivati uslišanje. Naravno, u vjeri da će se to uistinu i dogoditi. Na taj način evanđelist prikazuje svojevrsno kršćanstvo realnosti. Ono se očituje u vjeri u snagu Krista, a s druge strane računa na ljudsko izlaženje iz samoga sebe te upućivanje na put iscijeljena.
Izlječenje gospođe iz evanđelja biva potom pokretačem njezina osobnoga služenja Kristu i učenicima. Drugim riječima, onaj koji je svjestan Kristova dara ozdravljenja i prilike za ponovnim životom, stavlja sebe na put služenja. Osim toga, izlječenje u Šimunovoj kući pokretač je novih izlječenja, i to na više razina. Marko će reći kako su mnogi koji su ozdravili od bolesti, ali i kako su mnogi oslobođeni od zloduha.
Zlodusi su u evanđeljima prikazani dakle kao duhovna sila koja se protivi Kristu, no nikada nisu prikazani na način da imaju jednaku duhovnu snagu i dostojanstvo koje ima Krist. To uvijek vrijedi istaknuti ljudima koji se često boje raznih duhovnih sila u svojem životu. Uz to, zlodusi su prikazani kao nekompetentni sugovornici jer ne dobivaju priliku razgovarati s Isusom. Iako paradoksalno, imaju znanje o Isusu jer su duhovna bića.
Znanje je to koje će tijekom Markova evanđelja biti očitovano, a sadržano je u istinskom vjerovanju da je Isus doista Sin Božji.
No ta istina tek treba biti potvrđena Kristovim životom koji će kulminaciju i konačnu potvrdu imati u muci i smrti te slavnom uskrsnuću. Zato je sam Isus koji je svjestan te činjenice ponizni Sin koji ne želi od sebe stvarati spektakularnoga iscjelitelja, nego u poniznosti živi svoju misiju na zemlji do trenutka konačne potvrde smisla njegova dolaska. Stoga je vidljivo kako prikazi istjerivanja zloduha u evanđeljima nemaju svrhu u samima sebi, nego u prikazu autoriteta i snage Isusa koji je to sposoban učiniti jer je Sin Božji.
Iz svega do sada navedenoga ne čudi da je Isus i u trenutcima velikih čudesnih ozdravljenja i izgona zloduha uvijek znao povući se u stranu. Jer živi istinsku svijest o sinovstvu Božjem koje se očituje prije svega u snazi koja dolazi od molitve i prožetošću Božjom snagom. Ili pretočeno riječima suvremenoga čovjeka – Krist ne hrani ego time što je učinio mnogo dobra da bi ga ljudi hvalili. I doista, svaka Bogu posvećena osoba uvijek bi trebala živjeti svijest svoje ovisnosti o Bogu.
Svijest da njezina istinska snaga ne prebiva u njoj, nego joj biva nanovo darovana od Boga. Takva snaga nanovo biva darovana onima koji žive duhovnost molitve i meditacije daleko od spektakla obličja svijeta što prolazi. Takvu je pak snagu Krist došao navijestiti, a to izravno i sam kazuje u evanđelju. Zato na kazivanje učenika da ga svi traže u jednostavnosti će svojega bića reći da želi poći i u druga mjesta kako bi naviještao jer je zato došao.
Grčki tekst evanđelja pri tome rabi glagol kçryssô koji označava misiju Krista, ali i prve Crkve. Misija je to koja je orijentirana na naviještanje novine kraljevstva Božjega koje je nastupilo u osobi Isusa Krista. Na taj je način vidljivo kako je prva Crkva znala da će temelj za oslobođenje i ozdravljenje čovjeka biti zdrava doktrina koja čovjeku donosi novost u život, i to do te mjere da ga radikalno dotiče u onome u čemu je najslabiji i potrebit pomoći. Tu je misiju Crkva imala nekada, a ima i danas.
