»Današnji zaručnici koji se pripremaju za sakrament ženidbe vrlo rijetko u svjetlu vjere brak gledaju isto, vrlo rijetko promišljaju brak u njegovoj trajnosti i nerazrješivosti, jednako rijetko promišljaju brak u svjetlu odgovornoga roditeljstva.« U doba u koje se Hrvatska ne može pohvaliti bračnom statistikom – primjerice, rastavom svakoga četvrtoga braka i rađanjem svakoga četvrtoga djeteta izvan braka – navedena rečenica malo koga može začuditi. No njezino mjesto – u zaključku istraživanja koje su u »Bogoslovskoj smotri« nedavno objavili dr. Mislav Kutleša i dr. Marijan Spehnjak iz Ureda za pastoral braka i obitelji Zagrebačke nadbiskupije – pokazuje da je kriza braka postala prvorazrednim pitanjem i za Crkvu. U korizmenom ženidbenom »zatišju« s dvojicom autora citirane analize duhovno-moralne zrelosti polaznika zaručničkih tečajeva razgovarali smo o negativnim bračnim kretanjima, ali i mogućim pozitivnim zaokretima.
Negativna statistika – plod konteksta
Naime, gotovo 30 posto od 1688 ispitanih zaručnika diljem Zagrebačke nadbiskupije ne smatra brak nerazrješivom zajednicom muža i žene, oko 20 posto ne misli da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, a otprilike 15 posto ne vidi ni povezanost vjere i braka niti važnim smatra otvorenost životu u braku.
Govoreći o uzrocima takve zaručničke »dijagnoze«, trajni đakon dr. Marijan Spehnjak ističe da se ona ne može odvajati od društvenoga konteksta. »I u polaznika zaručničkoga tečaja primjećuju se tragovi mentaliteta svijeta: jačanje individualizma, prevlast duhovnosti bez duha, ustrajanje na savjesti kao posljednjoj instanci kojoj čovjek odgovara namjesto Bogu. To se odražava i u sociodemografskim podatcima. Premoćna većina zaručnika već i prije upisa tečaja živi zajedno, nerijetko i do osam godina. Od te populacije otprilike 15 posto ima i djecu i u civilnom je braku. No zajednički život nije isto što i brak, kao što ni ženidba ne može biti tek ceremonija kojom se u ime dobrih običaja jednokratno ‘ozakonjuje’ postojeća zajednica«, podsjeća sugovornik.
Duhovno-moralna zrelost – kritična točka
Svrha njihova istraživanja ipak nije bila »detekcija« opisanoga stanja, nego reforma zaručničke priprave na temelju iskustava njezinih polaznika, napominje svećenik i docent na zagrebačkom KBF-u dr. Mislav Kutleša objašnjavajući zašto je u središtu analize bila upravo zrelost zaručnika. »Naši ispitanici brak ponajprije promatraju kao naravno i ljudsko pravo. Crkva to prihvaća, no važno je istaknuti da zaručnici u Crkvu ne dolaze sklopiti brak, nego sakrament braka. Upravo je ta sakramentalnost razlog propitivanju moralne i duhovne zrelosti zaručnika. Ni pet godina formacije za svećenika nije jamstvo da će osoba primiti sakrament svetoga reda kao što ni dvije godine priprave za potvrdu nisu propusnica za krizmu. Ključna je spremnost, ne samo dobna i psihofizička, nego i duhovna i moralna. To je kritična točka i u pripravi za brak.«
Cilj tečaja – prevrjednovanje odluke
Ta »kritična točka« ima svoje mjesto u zaručničkom tečaju, tvrdi dr. Kutleša. »Cilj zaručničkoga tečaja nije propitati volju zaručnika za brakom, nego im pomoći da u svjetlu nauka prevrjednuju svoju odluku da čitav život posvete osobi koju su odabrali – da odluče hoće li jedno drugomu biti životni uteg ili radosna vijest«, primjećuje sugovornik. »U žarištu nam je više od bračnih dužnosti ostvarenje koje Bog namjenjuje svakomu supružniku. To je obraćanje srcu razlog zašto gotovo i nema tečaja nakon kojega ne bude i odgađanja ženidbe ili raskidanja zaruka.«
Takvi su ishodi tečaja na tragu upozorenja apostolske pobudnice pape Franje »Amoris laetitia« da se odluka za brak ne smije ohrabrivati »sve dok par ne produbi razloge koji će zajamčiti istinsku i stalnu opredijeljenost«. »Hrvatsko je društvo još uvijek tradicionalno pa se brak podrazumijeva kao prirodni smjer veze muškarca i žene. I zaručnici nam često priznaju da okolina brak od njih očekuje, ako ih već i ne pritišće da se vjenčaju«, dodaje dr. Spehnjak.
Uloga župnika – presudna u razlučivanju
Doda li se tomu da velik broj zaručnika pripravi za brak pristupa bez praktične vjere – pa i bez osnovnih znanja o njoj – nije li unaprijed ugrožena valjanost mnogih hrvatskih brakova? »Posljedice takva pristupa mogu biti vrlo teške ne samo za supružnike, nego i za njihovu djecu.
Dr. Marijan Spehnjak: »Polaznici tečaja znaju se i oduševiti stoljetnim crkvenim naukom o braku, koji na tečaju nerijetko prvi put upoznaju. Unatoč poraznoj statistici, u tom se smislu može govoriti o bračnim ‘obraćenjima’«Zato je u pripravi za brak presudna uloga župnika koji poznaje zaručnike te najbolje može procijeniti njihovu sposobnost da ostvare zadaće koje im brak donosi«, ocjenjuje dr. Kutleša. »On mora biti i pastoralno osposobljen i teološki potkovan da bi mogao prepoznati duhovne ili moralne anomalije i donijeti sigurne odluke. Crkvi nije u interesu sklapanje braka pod svaku cijenu. Njoj je na srcu opstanak braka.« Uvjete toga opstanka sažima dr. Spehnjak. »Zadaća je supružnika da se onaj drugi pokraj njega osjeća ljubljeno i poštovano, da im se djeca osjećaju sigurno. To je nemoguće ostvariti bez istine i bez sakramenata. Često upravo nepoznavanje crkvenoga nauka o braku upućuje na neredovitost duhovnoga i sakramentalnoga života jer u Crkvi se o braku neprestano govori.«
Obiteljsko okruženje – početak bračne priprave
Unatoč učestalosti takva govora, zaručnici na pripravu nerijetko dolaze sa strahom za vlastitu slobodu – što zbog svijesti da brak zahtijeva žrtvu, što zbog krivoga poimanja slobode, primjećuje dr. Spehnjak. Na moguće podrijetlo nerazmjera crkvenoga nauka i vjerničkih stajališta u svojem je razmatranju bračnoga otajstva uputio dr. Kutleša. »Riječ sakrament upućuje na to da brak nije samo inicijativa zaručnika, nego i božanski poziv za njih. Stoga ni bračna odgovornost nije samo zemaljska, nego i vječna: Bog će svakoga od nas suditi prema vjerodostojnosti našemu pozivu. Ta bi spoznaja više od straha trebala donositi radost jer ona očituje svu ljepotu ljudskoga dostojanstva očitovanu u bračnom pozivu: muž je uporište ženina odnosa prema Bogu, i obratno. No ako tu spoznaju zaručnici ne ponesu iz svojega obiteljskoga okruženja, teško će je steći u pet dana zaručničkoga tečaja.«
Vizija za budućnost – obogaćivanje zajednicom
Njegov uvid potkrjepljuje opaska dr. Spehnjaka da se u pripravi za brak nerijetko susreće s predrasudama zaručnika prema Crkvi i vjeri. »No polaznici tečaja znaju se i oduševiti stoljetnim crkvenim naukom o braku, koji na tečaju nerijetko prvi put upoznaju. Unatoč poraznoj statistici, u tom se smislu može govoriti o bračnim ‘obraćenjima’. To dokazuje da je od sadržajnoga proširivanja programa važnija metodološka preobrazba kojom bi se u svjetlu nauka moglo pristupiti i suvremenim problemima«, zaključuje sugovornik. Usto, zaručnički tečaj nije jedini zalog skrbi za brak, poručuje dr. Kutleša.
»Naša je vizija za budućnost obogatiti pastoral braka i obitelji uključivanjem različitih zajednica i udruga koje djeluju u okrilju Katoličke Crkve. Tako bi se, primjerice, zaručnicima uz tečaj mogla ponuditi duhovna obnova ili dodatni susret posvećen konkretnomu bračnomu pitanju, ali i proširiti bračna priprava na razdoblje prije zaručništva i pružiti veću potporu parovima nakon sklapanja braka.« Rješenja, dakle, postoje. Možda je baš trenutačno ženidbeno »zatišje« čas da ih se primijeni.
Pravo mjesto slavlja – crkva, a ne sala
Crkva ne može ostati ravnodušna na činjenicu da svadbene pripreme u Hrvatskoj nerijetko potraju i dulje nego brakovi. No umjesto kritike suvremenih svatova dr. Mislav Kutleša rješenje vidi u snažnijem otajstvenom uvođenju svakoga zaručničkoga para u obred ženidbe. »To za svećenika nije samo dužnost, nego i srž njegova poslanja za spas duša. S toga je vidika korisno sastati se sa zaručnicima i provesti ih kroz obred, ali i potaknuti ih, primjerice, da sami odaberu liturgijska čitanja – da time izraze ljubav prema supružniku ili zajednici posvjedoče zašto ulaze u brak. Tako obred za zaručnike postaje pravim mjestom slavlja njihova vjenčanja namjesto sale, a sjećanje na njega duhovnom hranom koja krijepi i nakon što završi svadbena večera.«
