ISUS SVOJE NIKAD NE OSTAVLJA Kristova utjeha

Šesta uskrsna nedjelja

Foto: Shutterstock
Dj 8, 5-8. 14-17; 1 Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21

Siroče je teško utješiti jer osjeća nedostatak jednoga ili obaju roditelja. Netko treba preuzeti ulogu majke ili otca i olakšati djetetu taj veliki nedostatak. No poteškoće prate i svakoga čovjeka bilo gdje i bilo kad. Može čovjek biti mlad i zdrav, a ima bezbroj poteškoća, neriješenih problema. Još gore je biti bolestan ili ostati bez posla, a treba se pobrinuti da obitelj ima kruha. Takav lako pomisli da ni dobri Bog ne misli na njega, da su ga svi zaboravili. I domovina zna biti kao siroče, među velikim državama i u neriješenom stanju te ne može nikako naprijed. Naš hrvatski narod raspršen je po svijetu: pola ga je u domovini, a druga polovica po svijetu, raspršen kao siroče bez otca i majke. Martin Buber piše: »Ima vremena u kojima se čovjek osjeća kao kod kuće, ali ima i vremena u kojima se čovjek osjeća kao na brisanom prostoru na kojem ga nemilosrdno šibaju vjetrovi odasvud.« To je svakodnevni život. Nekako se u čovjeka uvuče strah i nesigurnost. Svi ljudi čeznu za pažnjom i ljubavlju, poput maloga djeteta koje dođe materi i pita: »Mama, voliš li me?« »Da, sine, volim te!« kaže majka – i dijete je mirno. Koliko su ljudi svjesni da ih Isus voli i koliko mu vjeruju kad im kaže: »Neću vas ostaviti kao siročad« ili: »I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha istine?«

Iskustvo patnje i trpljenja imali su kršćani kroz 20 stoljeća živeći često u progonstvima. Svi su apostoli bili mučeni. Mnogi su vapili: »Dokle ćeš, Gospodine?« A Gospodin odgovara: »Još malo, (…) no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti«, piše sv. Ivan. Ali to malo, taj trenutak dugo traje i tko zna koliko će još trajati. Ljudi se katkad osjete kao siročad. Ima li nade? Isus poručuje, preko sv. Ivana, da se ne treba bojati: »I što god zaištete u moje ime, učinit ću.« Vjernik će primiti svjetlo i ustrajnost po Kristovu Duhu.

Duh istine donosi utjehu i snagu čovjeku vjere i sakramenata. Duh Sveti je branitelj – paraklet: »Kada dođe Branitelj, koga ću vam ja poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene« i: »Odem li, poslat ću ga k vama«, piše sv. Ivan. To stoji u Isusovu oproštajnom govoru na rastanku s učenicima. Vrijeme od Uskrsa do Duhova vrijeme je iščekivanja za apostole jer dok nije došao Duh Sveti, apostoli nisu sposobni svjedočiti Uskrsnuloga. U četvrtak je Isusovo uzašašće. Isus uzlazi na nebo, ali ne će ostaviti apostole same. Uskrsnuli Krist svojim uzašašćem dobiva svu vlast na nebu i zemlji. Osniva Crkvu i šalje svojoj Crkvi svjetlo i snagu odozgor, kako poučava i II. vatikanski koncil u dokumentima »Svjetlo naroda« i u »Misijskoj djelatnosti Crkve«: »Gospodin koji dobiva svu vlast na nebu i na zemlji – prije nego će biti uzet na nebo – osnovao je svoju Crkvu kao sakrament spasenja i poslao apostole po svem svijetu, kao što je i Otac poslao njega, davši im nalog: ‘Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!’ Dajući svoga Duha, on svoju braću saziva iz svih naroda, na mističan način sastavlja kao svoje tijelo.« Kršćani trebaju moliti Krista da pošalje Duha Svetoga da mogu ispuniti ulogu koju imaju kao vjernici u njegovoj Crkvi. Neka se i na njima ostvari Kristovo obećanje, obećanje ljubavi i dolaska Duha Svetoga. Duh Sveti je Duh istine, prosvjetljenja i poučavanja. Donosi »obrazloženje nade koja je u vama«, kako piše sv. Petar. Toga istoga Duha Svetoga prima se po svetim sakramentima kad službenik Kristove Crkve u ime Isusovo polaže ruke.

Polaganje ruku vanjski je znak prenošenja ili predavanja moći, vlasti ili blagoslova. Znak je to i molitva za silazak Duha Svetoga. Kad je apostol Filip propovijedao u Samariji, ljudi su povjerovali i krstili se. Čudesa su se događala, ali još nisu primili Duha Svetoga. I tada se pomoliše Petar i Ivan, i »polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga«, piše u Djelima apostolskim. Tek tada kad su primili Duha Svetoga postali su potpuni kršćani i pravi članovi Kristove Crkve. Mogli su propovijedati i svjedočiti uskrsnuloga Krista, jer i sami su primili Kristovu utjehu i snagu po Duhu Svetom. Dobro bi bilo moliti: »Gospodine Isuse, neka i na nas siđe sila Duha Svetoga da ne budemo siročad u ovom svijetu. Neka dođe tvoja utjeha, Gospodine, da tebe uskrsnuloga možemo svjedočiti u svom životu i radu.«

IZVORGlas Koncila br. 19-20/2020.
Prethodni članakKRŠĆANSKO SVJEDOČANSTVO NA FILMU Osobna vjera
Sljedeći članakKAKO SE BISKUPIJA BROOKLYN NOSI S KORONAVIRUSOM Prva svećenička žrtva pandemije u SAD-u