ISUSOVAČKI PROVINCIJAL DR. DALIBOR RENIĆ Duhovnost želi biti aktivna u preobrazbi svijeta, da u njemu zavladaju evanđeoske vrjednote

Snimio: B. Čović | Dr. Dalibor Renić
Razum bez vjere nema uporište za svoju pouzdanost ni opravdanje za vlastite vrjednote jer biti razuman ili biti znanstven također su vrjednote. Vjera bez razuma, s druge strane, nesposobna je za razlučivanje i za evangelizaciju. Postaje izolirana sekta u najgorem značenju te riječi. To katolicizam nikad nije pristao biti

Uz nedavno otvoreni jubilej Ignacijeve godine, kojom se slavi pet stoljeća duhovnoga puta toga osnivača Družbe Isusove, s isusovačkim provincijalom p. Daliborom Renićem razgovaramo o tome što u duhu gesla »Vidjeti sve novo u Kristu« vidi kao pozitivan znak današnjega razvoja i vremena. U središtu je toga jubileja sv. Ignacije pa naš sugovornik otkriva koliko su njegove metode duhovnosti »aktualne« čovjeku današnjega vremena, ali dotiče se i pitanja odnosa vjere i razuma, naglašene sekularizacije u Europi, kao i uloge Isusovačke službe za izbjeglice koja pomaže u integraciji migranata.

Vaš jubilej tiče se i univerzalne Crkve jer su isusovci najveća muška redovnička zajednica u Crkvi. No ima li još privlačnosti za isusovce, posebice u Hrvatskoj? Kako ste zadovoljni svećeničkim zvanjima i uspijevate li pokriti sva područja djelovanja u razgranatim djelatnostima koje ste godinama njegovali?

Hrvatska pokrajina Družbe Isusove ima 120 članova u devet zajednica i tri postaje u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Sve redovničke zajednice i biskupije teško mogu nadoknaditi one visoke brojke kandidata koji su stupali u redove ili biskupije 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih godina prošloga stoljeća, tako da sada dolazi do smjene generacije. Prioriteti se mijenjaju. Ipak to ne znači da u Družbi Isusovoj ne razmišljamo o novim apostolskim područjima i pothvatima, posebice imajući na umu potrebe Crkve koja živi u dijaspori i na marginama. Prosjek dobi u našoj provinciji podjednak je s cijelom Družbom Isusovom. A situacija je sa zvanjima u našoj Družbi šarolika: Afrika, Azija, osobito Vijetnam, Indonezija, Južna Koreja, Indija – zemlje su s mnogo kandidata, a u Europi je druga priča. Mi u Hrvatskoj provinciji ove godine imamo četiri ozbiljna kandidata za novicijat, a u novicijatu u Splitu su tri novaka.

Imate iskustvo života u Irskoj koja bi se mogla usporediti s Hrvatskom po vjerničkom životu. No i tamo je u prošlom desetljeću došlo do velike promjene…
Prenošenje vjere ne može se dogoditi nikako drukčije nego svjedočenjem vjere. Sve drugo običan je i površan marketing koji će kad-tad biti raskrinkan, stoga prenošenje vjere traži duboko i autentično, zrelo ljudsko svjedočanstvo. Kriza prenošenja vjere može se nadvladati jedino jačanjem vjere u njezinoj poniznosti. Moramo se vratiti na srž sadržaja vjere

Crkva u svakoj državi i društvu na različit način proživljava vlastitu krizu, upravo zato što su odnosi i položaj Crkve prema narodu i prema javnosti u svakoj državi drugačiji. Ne možemo se usporediti s Irskom. To je zemlja u kojoj je Crkva imala gotovo apsolutnu vlast, a kako se zna reći, apsolutna vlast apsolutno prijeti korupcijom. Gotovo cijela prosvjeta, zdravstvo i socijalni sustav bili su pod upravom Crkve. Irski su svećenici općenito pobožni i marljivi ljudi, bliski župljanima, a obitelji su prilično zdrave – gotovo je pravilo da i danas imaju 4-5 djece. Međutim, Crkva teško uspostavlja kontakt s mlađom generacijom koja je uvelike amerikanizirana i tu dolazi do problema. Danas ljudima više ne treba Crkva kao produljena ruka države pa ne smije biti u središtu ni moral ni prosvjeta ni nacija, nego izvorna kerigma: Isus je umro i uskrsnuo za naše otkupljenje. Naravno da su posljedice ostavile i spolne zloporabe. To su problemi koji će trajati, s kojima će se Crkva u cijelom svijetu, uključujući Hrvatsku, morati nositi još desetljećima. No dogodila se promjena i u shvaćanju Crkve da se u svakom slučaju mora spriječiti zlostavljanje, i pod cijenu pukoga samoodržanja institucije. Ta škola poniznosti, ta promjena svijesti morat će imati plod jer vjerujem da je došla od Boga, da se dogodila po primjeru poniznoga Isusa Krista.

Očito je, ako se pogledaju europske zemlje, da je u mnogih izgubljena vjera i da se Crkva suočava s velikim problemima. Svjedočimo li krizi vjere ili krizi prenošenja vjere?

I jedno, i drugo. Prenošenje vjere ne može se dogoditi nikako drukčije nego svjedočenjem vjere. Sve drugo običan je i površan marketing koji će kad-tad biti raskrinkan, stoga prenošenje vjere traži duboko i autentično, zrelo ljudsko svjedočanstvo. Ako netko od toga radi spektakl, a mi klerici nismo na to imuni, možda će za kratko vrijeme privući pozornost, ali na dulji rok ta pobožna i revna fasada koja nije iskrena i ukorijenjena duhovnost brzo će se razotkriti. I toga smo danas svi svjesniji jer živimo u »virtualnom akvariju« gdje se sve zna i sve je dostupno. Više puki vanjski šarm ne funkcionira. Kriza prenošenja vjere može se nadvladati jedino jačanjem vjere u njezinoj poniznosti. Moramo se vratiti na srž sadržaja vjere. Kratko i jasno: Isus Krist je uskrsnuo. S njim počinjemo, to razrađujemo, na to se vraćamo. Križ i uskrsnuće, to nam je ključno i iz toga proizlazi sve ono što Katolička Crkva ima danas reći pojedincu, zajednici, gradu, državi, Europi i svijetu.

Sv. Ignacije dolazi iz Španjolske, zemlje koja ima mnoge svetce i dugu kršćansku tradiciju, ali ju posljednjih desetljeća nagriza snažno izražen sekularizam. Kako gledate na takve procese dekristijanizacije Europe?

U Europskoj uniji Crkva je na margini, čak i službeno i institucionalno pristup isusovaca koji žive i djeluju u Bruxellesu prema europskim institucijama nije jednostavan jer je Europska unija preuzela francuski model razdvajanja Crkve i države. Međutim, određeni prostor za otvorenost prema Katoličkoj Crkvi postoji i čini mi se da je ta otvorenost i veća nego prije 20-ak godina, događaju se pozitivne promjene. Možda i zato što su oni koji promišljaju budućnost Europe shvatili da načelo multikulturnosti ne opstaje, ono je napušteno i sada se traži novo kohezijsko tkivo, zajednička kulturna osnova na kojoj će se graditi zajednički život i komunikacija. U tome da europska intelektualna javnost u posljednje vrijeme razmišlja otvorenije vidim ulogu i doprinos i pape Franje. Upravo Bog danas progovara Europi i svijetu kroz Papine poruke, što ne znači da će se izgubiti kontekst sekularnosti društva, da će nestati principi i stajališta koji nisu pomirljivi s kršćanskim naukom. Katolici koji rade u institucijama Europske unije moraju biti vjerni svojim stajalištima, ali znati ih objasniti na razumljiv način.

O kakvu je pristupu isusovaca riječ?

Među ostalim aktivnostima, isusovci koji djeluju pri organizacijama Europske unije u Bruxellesu imaju program »European Leadership Programme«, gdje pripravnicima koji rade u europskim institucijama daju prostor za zajednički život, ali i pružaju duhovno vodstvo te pomažu u upoznavanju vjere, teologije, socijalnoga nauka Crkve. To je jedan način kako iz baze ući u srž našega društva, tamo gdje se donose odluke.

Dotaknimo se i jubilarne godine, u središtu je Ignacije i njegova duhovnost. Što zapravo isusovci jubilejom žele poručiti?

Ignacijevo obraćenje imalo je važan utjecaj na Crkvu, ali i obraćenja mnogih drugih svetaca imala su jednak, pa i veći utjecaj. Međutim, obraćenje Ignacija Lojolskoga važno je jer je urodilo plodom duhovnoga puta koji nazivamo ignacijevska duhovnost. Jedan od najvažnijih darova Crkvi njegove su duhovne vježbe i najveći dio duhovne poruke sv. Ignacija spaja se upravo u duhovnim vježbama. To je duhovni put koji pobuđuje sve više interesa. I u našoj se domovini osjeća taj trend. Mislim da taj zaokret treba zahvaliti Drugomu vatikanskomu koncilu, a kod nas napose otvaranju teoloških učilišta i vjeronauka u školama jer imamo sve više laika koji su duboko obrazovani u vjeri. Mnogi pokušavaju prepoznati ono najdublje što ta duhovnost danas može i želi reći svijetu.

Kakva je to duhovnost?
Ni katolici nisu imuni na suvremenu napast da duhovnost gledaju prvotno kao sredstvo za vlastiti rast, da se osoba riješi vlastitih problema, oslobodi križa bolesti, nevolje s napastima, tlačenja zloga duha, da razvije svoje potencijale i postane uspješnija. Tu je na djelu čovjekov egocentrizam zaogrnut u pobožnost. No kod sv. Ignacija je jasno: Bog je središte duhovnosti i Bogu se može služiti u svakoj životnoj situaciji

Ignacijevska je duhovnost traženje i nalaženja Boga u svim stvarima. To je duhovnost koja želi ljubiti i nalazi sredstva za to u svemu. Netko jedanput reče: »Za Ignacija sve što nije grijeh, može biti upotrijebljeno za veću Božju slavu.« To znači da se služiti Bogu može u svakom obliku života, u svakom znanju, profesiji i zanimanju. Želio bih upozoriti na naizgled banalnu stvar: u središtu autentične duhovnosti je Bog. No ni katolici nisu imuni na suvremenu napast da duhovnost gledaju prvotno kao sredstvo za vlastiti rast, da se osoba riješi vlastitih problema, oslobodi križa bolesti, nevolje s napastima, tlačenja zloga duha, da razvije svoje potencijale i postane uspješnija. Bilo da je riječ o tendenciji samospasenja koja dolazi iz new agea ili o »evanđelju za uspješne«, koje dolazi iz protestantskih pentekostalnih krugova, tu je na djelu čovjekov egocentrizam zaogrnut u pobožnost. No kod sv. Ignacija je jasno: Bog je središte duhovnosti i Bogu se može služiti u svakoj životnoj situaciji. On će reći: i zdravlje i bolest, i čast i prijezir, i siromaštvo i bogatstvo, i život i smrt mogu biti instrumenti i ambijenti gdje će se Bog proslaviti. Ignacijeva duhovnost jest duhovnost koja traži Boga u svim stvarima, pa čak i u onim ne baš tako ugodnim životnim situacijama. Istodobno, to je duhovnost koja želi biti aktivna u preobrazbi svijeta, da u njemu zavladaju evanđeoske vrjednote.

Isusovci se vežu uz intelektualni rad, a u Zagrebu djeluje i Vaš Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Na koji način iz vlastitoga iskustva i vodstva provincije možete posvjedočiti da religioznost pozitivno pridonosi rastu znanja? Često se ta dva pojma sukobljavaju – vjera i znanost…

Moramo se vratiti na sv. Ivana Pavla II. koji kaže da su vjera i razum dva krila kojima se ljudski duh uzdiže k istini. Ali osim krize vjere, danas svjedočimo i krizi razuma. Ima već dvadesetak godina otkad je Jürgen Habermas u raspravi s kardinalom Josephom Ratzingerom iznio nešto tada nečuveno za jednoga ljevičara: stajalište da kršćanska vjera zapravo pomaže razumu i da preko pozitivnoga vrjednovanja razuma štiti i demokratsko društvo. To stajalište više nije teza ili teorija, to je činjenica potvrđena u našem postmodernom dobu. Ne čude me iracionalni pokreti izvan Crkve, poput cancel-kulture i gender-teorije, ali me boli srce kad vidim na kakve sve dubioze katolici nasjedaju i dalje ih šire u metežu interneta, umjesto da prate orijentir učiteljstva Crkve. Razum bez vjere nema uporište za svoju pouzdanost ni opravdanje za vlastite vrjednote jer biti razuman ili biti znanstven također su vrjednote. Vjera bez razuma, s druge strane, nesposobna je za razlučivanje i za evangelizaciju. Postaje izolirana sekta u najgorem značenju te riječi. To katolicizam nikad nije pristao biti.

Što za jednoga isusovca znači to da ima »svojega« Papu?
Znači veću odgovornost i više posla. Kad papa Franjo govori isusovcima, vidimo da nas poznaje iznutra – s našim jakostima i manama. Očito Bog nešto želi reći time što je jednoga čovjeka koji ima duboku i proučenu ignacijevsku duhovnost stavio na tako važno mjesto. Meni je osobno papa Franjo svakako nadahnuće i smjerokaz. Otkrivam i prepoznajem nešto što je duboko ignacijevsko u njemu: upućuje na ono bitno, zna biti tipično ignacijevski otvoren i bez straha od novoga, a s druge strane ima osjetljivost na poticaje Duha Svetoga i usredotočenost na Krista, kao jedinstvenu Božju objavu, koja je drugačija u odnosu na sve slično. Kad kaže da je sin Crkve, to misli ozbiljno.
Kako onda danas priopćiti poruku koja je razumna? Je li to uopće moguće?

Pomalo osjećam krivnju što više ne sudjelujem u raskrinkavanju krize razuma i krize katoliciteta vjere, ali stvarno treba imati jak želudac u ambijentu društvenih mreža. Nerijetko naslovno katolički blogovi i komentatori nasjedaju hermeneutici konflikta koja vlada u jeftinim medijima – samo sukob prodaje vijest, pa onda tako prikazuju i život same Crkve. Umjesto toga trebali bi čitati što sv. Ignacije Lojolski kaže u Duhovnim vježbama, br. 22, o tumačenju riječi i nakane protivnika. Potiho se nadam – protiv svake nade – da će ova klima negiranja dijaloga i zdravoga razuma dosaditi ljudima. Dotada nam preostaje njegovati zdrav dijalog ondje gdje je moguće, makar u uskom krugu.

Pomoć migrantima područje je rada koje je posebno aktualno u ovom trenutku, a na srcu je i papi Franji. Kroz Isusovačku službu za izbjeglice djelujete na tom području. Kako vidite ulogu i poslanje JRS-a s obzirom na različita mišljenja, pa i unutarcrkvena. Naime, u dijelu javnosti počeli su se etiketirati kao zastupnici naivne ideologije i podržavanja islamističke invazije na Europu…

Papa Franjo stoji iza JRS-a, a stajali su iza njega jednako sv. Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. – to mi je jedino važno. Retoričko pitanje: Zar je jedino što hrvatski katolici mogu reći o migracijama: »Bojimo se«? Zar ćemo temu migracije i integracije prepustiti krugovima koji nemaju veze s Crkvom? Isusovačka služba za izbjeglice postoji već više od 40 godina i započela je kao konkretan odgovor na potrebu od koje su svi okretali leđa. To je bio slučaj izbjeglica iz Vijetnama nakon komunističke okupacije Južnoga Vijetnama. Na djelu je briga za konkretnoga čovjeka koji je u nevolji, to je početna točka koja se ne smije zanemariti. Naravno da možemo, smijemo i moramo razgovarati i o društvenim implikacijama procesa imigracije u Europi; smijemo i moramo raspravljati o pitanjima identiteta jer su to pitanja mira i sloge u našem društvu; moramo razgovarati o političkim i ekonomskim učincima migracija. No ne smijemo zanemariti temeljnu pretpostavku brige za čovjeka: prioritet Isusovačke službe za izbjeglice je humanitarni. Ljudi na hrvatskim granicama žive u neljudskim uvjetima, umiru u našoj blizini, njihova tijela plutaju po rijekama gdje se mi ljeti kupamo. Kako ostati hladan na tu činjenicu, kao i na to da i drugi ljudi imaju pravo tražiti sreću na svijetu, pa i seljenjem u bogatije krajeve? Što želimo sebi, poželimo to i drugima. Zahvaljujući velikomu iskustvu, Isusovačka služba za izbjeglice dragocjen je čimbenik u integraciji onih koji dolaze u Hrvatsku, upravo zato što nam je stalo da Hrvatska za 20-30 godina bude društvo suradnje, a ne napetosti, podjela i getoizacije.

Djelovanje isusovaca u Hrvatskoj umnogome je vezano uz rad s mladima. Što bi najavljeni susret ignacijevske mladeži Magis Europe u Hrvatskoj u srpnju 2022. godine mogao donijeti Hrvatskoj?

Družba Isusova je u poslanju Crkve i ona uživa plodove zajedničkoga nastojanja Crkve, trudeći se dati vlastiti doprinos tomu zajedničkomu nastojanju Crkve. Razvijen pastoral mladih zasluga je naših biskupa koji imaju sluha za taj pastoral. To je zasluga mnogih župa i redovničkih zajednica. Kada je riječ o susretu Magis, on će se održati krajem srpnja 2022. godine. To je susret mladih ignacijevske duhovnosti iz srednje i istočne Europe. Njegov najvažniji učinak upravo je u upoznavanju mladih i njihovu umrežavanju. Mladi dijele svjedočenje vjere jedni s drugima, upoznaju se i otkrivaju kako rade na svom području. I na kraju možemo ne samo pomagati jedni drugima u individualnim projektima, nego na razini Europe graditi zajedničke projekte.

Isusovci su u Hrvatskoj poznati jer djeluju dugi niz godina, no koliko je među Hrvatima poznat sv. Ignacije? Je li velik broj programa koji baš usmjeravate prema upoznavanju sv. Ignacija dokaz da je nedovoljno prepoznata njegova duhovna baština?

Isusovci su poznati po svojim pučkim misijama, koje su zapravo bile Ignacijeve duhovne vježbe prilagođene za širi vjernički puk te su isusovci dolazili u župe diljem Hrvatske i propovijedali prvi tjedan duhovnih vježba: dio koji je pripremao na ispovijed i obraćenje. Ipak sveti Ignacije nije bio »pučki svetac«. Danas ga vjernici koji obavljaju neki oblik duhovnih vježba upoznaju upravo u njegovu najvažnijem aspektu: kao učitelja duhovnosti. Takvoga ga i mi želimo predstaviti i upoznati tijekom ove jubilarne Ignacijeve godine.

Biografija Dalibor Renić rođen je 1977. u Travniku u Bosni i Hercegovini. Prve redovničke zavjete položio je 1998. nakon što je dvije godine ranije stupio u Družbu Isusovu u Splitu. Studij filozofije završio je na Jordanovcu, a studij teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu. Zaređen je za svećenika 2005. u Zagrebu, a doktorirao je u Dublinu na Milltown Institutu 2010. godine. Sada je profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (FFRZ) Sveučilišta u Zagrebu na Jordanovcu. Provincijalom Hrvatske pokrajine Družbe Isusove imenovan je 2017. godine.

IZVORGlas Koncila br. 23/2021.
Prethodni članakGlas Koncila br. 24/2021
Sljedeći članakOD LJUDI DO ŽIVOTINJA Idu li onda životinje u nebo?