Nedaleko od Đurđevca u pitomoj i netaknutoj prirodi nalazi se selo Brodić. U njemu živi obitelj Karlovčan koja se bavi poljoprivredom na svojem obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, svojom etnozbirkom čuva tragove vremena, a njeguje i stare zanate poput potkivanja konja. Upravo se sin Ivan bavi potkivanjem konja, a zanat je izučio u Americi.
»Rođen sam 1997. godine i odrastao u Podravini u Đurđevcu, a po zanimanju sam veterinarski tehničar i potkivač«, rekao je taj potomak višečlane obitelji čiji je otac Neven po zanimanju instruktor vožnje, a majka Željka po zanimanju je trgovkinja. Ivan ima braću Nikolu, Luku i Martina te sestre Nikolinu i Leonardu. U obitelji imaju dva studenta, svi ostali su završili školovanje i rade.
Opisujući što ga potaknulo da postane potkivač konja, majstor Karlovčan kaže: »Moja želja za potkivanjem proizišla je iz velike ljubavi prema konjima, dakle od malih nogu bavim se jahanjem i konjičkim športom kao i moja ostala braća i sestre. Na to me potaknuo prekaljeni hrvatski potkivač Oleg koji je dolazio potkivati konje na našem imanju te mi jednom prilikom ponudio ljetni posao pomoćnika i šegrta. Od tada ljubav prema poslu i stalnom usavršavanju ne prestaje.«
O tome zašto mladi ne vole učiti zanate, pa tako brojna manja mjesta ostaju bez zanatlija i potrebnih usluga dok se na drugoj strani uvozi radna snaga, rekao je: »Smatram da imamo socijalni problem u društvu, premda ne želim ništa politizirati. Djeci i mladim osobama od malih se nogu stvara slika u glavi da nemaju perspektive u životu ako ne završe određeni fakultet i najviše stupnjeve obrazovanja. Iz iskustva mogu reći da se poticanjem na profesionalno i suvremeno bavljenje zanatskim poslovima u mladima budi kreativnost i produktivnost, daje im se neopisiv osjećaj vrijednosti u društvu.«
Ističe i da je važno poticati mlade tako da se osjete korisnima, ali i sretnima u onome što rade te smatra važnim da mladi mogu živjeti od svoga rada, a ne da se cijeli život netko o njima brine. Govoreći o rijetkim zanatima, navodi da u Hrvatskoj nema mnogo registriranih potkivača konja. »Zapravo, nemamo zakonom uređen registar ni čak potkivačko društvo na razini udruge, ali u Hrvatskoj od potkivanja živi oko sedam potkivača i to im je primarna djelatnost. Potkivanje kao vrlo zahtjevan fizički posao osigurava lagodan život u smislu financija, ali je s druge strane vrlo opasan i težak posao jer potkivači uglavnom aktivno rade 15-20 godina. »Zato je fizička spremnost potkivača od krucijalne važnosti jer svaka i manja ozljeda odvaja nas od posla, što dovodi do gubitka klijenata i posla. Treba biti na raspolaganju i odraditi posao kad je to potrebno. Primjerice, potkivanje konja najviše traže športaši koji se profesionalno bave konjičkim športom, pa se tako športski konji potkivaju svakih šest tjedana. Slijede športaši amateri, hobisti i ljudi koji konje drže iz ljubavi i zadovoljstva.«
Zanimljiva je priča mladoga potkivača Karlovčana o učenju zanata.
»Nakon rada s nekoliko hrvatskih potkivača odlučio sam sa 19 godina otići u Njemačku, gdje sam radio u profesionalnoj potkivačkoj tvrtki sa 10 potkivača. Radio sam godinu i pol, svaki dan i do 15 sati. Kada sam osjetio da sam prikupio dovoljno iskustva i znanja, ušteđenim novcem osigurao sam si školovanje u jednoj od najboljih svjetskih potkivačkih škola u Oklahomi u SAD-u ‘Oklahoma horseshoeing school’. Stigao sam s velikim predznanjem i škola mi je došla kao ‘točka na i’ na početku moje radne karijere. Odlučio sam se na školovanje u Americi jer volim putovati i upoznavati razne kulture, odgovarao mi je engleski jezik jer sam bez problema pratio predavanja u školi. Većina europskih država ima školu za potkivače, no uglavnom primaju vlastite državljane i nemaju nastavu na engleskom jeziku pa su to bili neki od dodatnih razloga zbog kojih sam se odlučio na školovanje u Americi. Ne želim ostaviti svoje znanje samo za sebe, pa tako kod mene ima mjesta za mlade ljude, a u nekom daljnjem planu želja mi je podučavati mlade potkivače i početnike.«
O čestoj frazi »ništa se ne isplati« te o odlasku mladih iz Hrvatske Karlovčan kaže: »Problem je što nam je u vlastitoj domovini teško raditi i osam sati, a u inozemstvu nije problem raditi 12-15 sati dnevno. Mene nije prisilila financijska situacija, nego želja za učenjem posla. Radio sam u Njemačkoj 12-15 sati dnevno i živio u stanu od 20 kvadrata. Da se u Hrvatskoj radi tako, uspjelo bi se nešto uštedjeti i živjeti. Nije život ni samo raditi i spavati, treba i živjeti, ali kukati kako nema posla i provesti u kafiću cijeli dan, žicati novac od roditelja za mene nema smisla. Najlakše je okriviti ekonomsko stanje u državi, no smatram da bi svatko trebao krenuti od sebe.
Smatram da postoje pogrješke i u odgoju jer motivacija polazi od ranoga pronalaženja djetetova interesa i talenta, a kad bi se mladima rano davao osjećaj vrijednosti i produktivnosti, zasigurno bi s više elana radili zanatske poslove. Opet kažem da je socijalni problem što je danas sramota reći da dijete pohađa zanatsku školu i samo standardiziranje školstva ne daje mladima priliku da se profiliraju u ranoj dobi. Mladi ne razmišljaju kako će raditi svoj posao, nego uglavnom žive u strahu kakvu će im egzistenciju pružiti posao.«
Potkivač Karlovčan ističe da je njegova ljubav prema zanatu u prvom redu pošla s obiteljskoga imanja, OPG-a, koje je pothvat cijele obitelji, ponajviše majke Željke i otca Nevena koji više od 30 godina prikupljaju stare stvari podravskoga kraja.
»Imanje je otčeva djedovina na kojem se trenutačno nalazi muzej etnografske zbirke, galerija, ugostiteljski objekti te domaće životinje. Svi zajedno ponosni smo na imanje i jednako sudjelujemo u radu i očuvanju toga dragulja na obali rijeke Drave. Uvijek smo imali konje, a danas ih se sve više uzgaja u cijeloj državi. Jer, konj je oduvijek simbol snage i ponosa pa tako i danas vlasnici konja često budu poduzetnici i medijski eksponirane osobe. Nažalost, škola za potkivača u Hrvatskoj ugašena je zbog nedostatka interesa i društvene stigme da je taj posao staromodan i neperspektivan, s čime se ne slažem«, zaključuje potkivač konja Karlovčan.