IVAN ŠAROLIĆ, FILOZOF I PJESNIK, O BITKU LJUBAVI U FILOZOFSKO-TEOLOŠKOJ POVIJESTI »U svakom čovjeku na svoj način prebiva bitak ljubavi«

Snimio: T. Vuković | Ivan Šarolić, filozof i pjesnik
Svaki je čovjek, bilo koje vjere ili naroda, dijete Božje, a svaka zemlja, pa i Hrvatska, najprije je Božja, pa tek naša. Mi kršćani u velikoj smo prednosti jer Isus je Bog ljubavi, on nije došao na svijet otkupiti samo kršćane, nego sve kojima je Ljubav najbitnija u njihovu postojanju.

Sudeći po brojnosti filozofskih simpozija koji se održavaju diljem Hrvatske, moglo bi se reći da je hrvatska filozofska misao danas prisutna, aktualna i doista raznovrsna. No, očekivano i razumljivo, zbog uskoga kruga ciljane publike ona nema veću medijsku potporu. S toga je motrišta potpuno medijski nezapaženo prošla i nedavno objavljena knjiga filozofa i pjesnika Ivana Šarolića »O bitku ljubavi« u izdanju izdavačke kuće »Bošković« iz Splita. Na stranicama Društva hrvatskih književnika, kojega je član, stoji i njegova kratka biografija. Rođen je 3. svibnja 1949. u Kostanju, u drevnim Poljicima, zavičaju plemića i kneževa, popova glagoljaša, klesara, slikara, glazbenika i pjesnika, a i pjesnik Josip Pupačić daljnji je Šarolićev rođak. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju (u sjemeništu) i dva semestra na Teološkom fakultetu, a studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Član je i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru. Budući da je u svojoj novoj knjizi pisao o doista nesvakidašnjoj temi iz povijesti filozofije i kršćanskom pogledu na misli istaknutih filozofa, vrijedi započeti razgovor s autorom, koji živi u Dućama pokraj Omiša.

Ljubav se s neba spušta na zemlju
Zahvaljujući Vam na pristanku na razgovor, na početku uobičajeno pitanje: Što Vas je potaknulo, u doista širokoj filozofsko-teološkoj lepezi tema, na promišljanje o bitku ljubavi, kako ste i naslovili knjigu?

ŠAROLIĆ: Knjiga je na svoj specifičan način nastavak moje knjige poezije »Kolajna od rubina«. U novoj knjizi iz filozofije »O bitku Ljubavi«, kad je riječ o imanentnom, nastojim metafiziku spustiti s neba na zemlju, i približiti je na Isusov način koliko je to moguće svima malenima, običnim ljudima. Spas je u istinskoj Ljubavi, i jedino je moguć u otvaranju naših srca Isusovoj ljubavi, jer mi, stari i mladi, muževi i žene i ne postojimo ako u našim srcima ne prebiva Isus Krist i Majka Marija sa svojom ljubavlju.

Dakle, ljubav pisana velikim slovom upućuje na metafiziku, u konačnici na božansko?

ŠAROLIĆ: Da! Ja se u filozofiji pitanjem Ljubavi bavim fundamentalnoontološki, i to na transcendentalan i imanentan način. Kad je riječ o fundamentalnom, odnosno bitku Ljubavi, njime se metafizika bavi od Sokrata, Platona i Aristotela pa do danas. Najjednostavnije rečeno, riječ je o stvaralačkom i umnom pristupu onomu duhovnomu, odnosno božanskomu, čime se posebno bave istinski filozofi, pa i teolozi, odnosno stvaraoci koji osluškuju glas Božji. Kad izvorna metafizika postane predmetom znanosti, ona počesto gubi svoj smisao. Platon se u »Obrani Sokratovoj« obraća Atenjanima te im govori da ih grli i ljubi, ali da će radije poslušati glas Božji nego njih, radi čega odlazi u smrt radije nego da bira lažni život. Kad ulazi u najizvorniji dio metafizike, Sokrat se poziva na Boga govoreći da je Božji život najbolji i vječan te da su život i vrijeme stalno prisutni u Bogu.

I danas mnogi političari koji se nazivaju kršćanima počesto su sebični, oholi, drski, ograničeni i prazni te gledaju na politiku isključivo iz svojih interesa, a svaka je politika užasna ako se stalno prilagođava ograničenim i pojedinačnim interesima.

Tu kao da se Ljubav s neba spušta na zemlju te su nam najbliže riječi Isusa Krista iz evanđelja, one su dio imanentne ljubavi i metafizike, gdje sam Bog svoju ljubav dijeli svima onima koji u tu ljubav vjeruju kao u najiskonskiji dio svoga postojanja. Kad Isusova ljubav prožima našu ljubav, bivamo dio njega, ne po našoj naravi, nego po njegovoj, kao i svaka ljubav koja ima svoj iskon u Božjoj naravi. Bog se objavljuje naravi čovjeka, žene i muža, koji svim srcem i svom dušom i svim bićem žude biti u Savezu sa svojim Bogom, u blizini s Isusom i riječima iz evanđelja. Blaženstvo se sastoji od ljubavi prema Bogu, a ne u spoznaji Boga.

Kad je riječ o ontološkom u transcendentalnom smislu riječi, riječ je o prirodi, materiji i tijelu, odnosno o biću. Tu je kao fizičar najdalje otišao naš Ruđer Bošković, isusovac, filozof, matematičar, astronom, geodet i fizičar, jer njegova fizika od početaka sadrži transcendentalne silnice. On postavlja novu teoriju atoma na kojoj zasniva čitavu filozofiju. Atomi su prema Boškoviću matematičke točke koje nemaju protežnosti i koje su istovrsne, jednake i nedjeljive, ali koje su ujedno i centri sila i dio njegove krivulje. On uz svoju fiziku i kroz nju ulazi u filozofiju, teologiju i mistiku, nikada ne napuštajući Boga koji je dio postojeće stvarnosti u fundamentalno-ontološkom smislu riječi.

Što je Nietzsche mislio pod »smrću Boga«
Međutim, pojmove »ljubav«, »istina«, »dobrota«, »ljepota« i »sloboda« pišete i malim slovom, pa nam objasnite razliku između njih, koja zasigurno nadilazi napisano.

ŠAROLIĆ: Kad su dio metafizičkoga mišljenja i jezika, svi su navedeni pojmovi neodređeni, odnosno neizrecivi, a ipak se mogu izreći, ali ne na samo ljudski, nego na božanski način. On nam govori ljudskim jezikom, ali taj jezik prožima Isusova ljubav, dobrota, istina, ljepota i sloboda. Filozof Ludwig Wittgenstein pokazivanje Neizrecivoga držao je temeljnom filozofskom zadaćom, a filozofiju aktivnošću koja treba pokazati ono što se u formi prirodno znanstvenih i logičkih stajališta ne da izreći.

Kad je riječ o ontičkom, kad se pojedini profesori kao znanstvenici na svoj način bave ontološkim i fundamentalnim, tu teško možemo govoriti o navedenim riječima kao o najizvornijem dijelu našega postojanja jer je pritom riječ o čovjekovu postojanju, bez božanskoga. Tada sve te riječi trebamo pisati malim slovom.

Pokazali ste da bitak ljubavi prožima doslovce baš sve filozofske škole i smjerove u povijesti filozofskoga promišljanja, od ranoga doba grčke filozofije, no kako u taj slijed uklopiti neke zaključke koji negiraju spomenuti bitak kao npr. nihilizam, materijalizam, i drugi antiteološki smjerovi.

ŠAROLIĆ: Istina, ja navodim gotovo sve filozofske škole i smjerove, no oni nisu dio moje inspiracije kad je riječ o bitku Ljubavi, a to se posebno odnosi na prosvjetiteljstvo, materijalizam, pa i marksizam, pozitivizam i pragmatizam. Kad je riječ o nihilizmu, a posebno Friedrichu Nietzscheu, smatram da je njegova filozofija puna poezije, izvornoga poiesisa, božanskoga i stvaralačkoga. On se poziva na Parmenida i Heraklita te nas otvorena srca vodi kroz poeziju srca i Ljubavi strasnomu i neponovljivomu, božanskomu biću kao biću te ukida dvojnost između materije i duha, žene i muškarca. Tu je prisutna i božanska bitnost koja se otkriva u Istini i Ljubavi nespoznatljivoga, apsolutnoga bivanja. Nietzsche nas vodi k fizisu, k slobodi, gdje osluškujemo tko smo, gdje smo i kamo idemo, jer u prirodi mi ne trebamo biti gospodari, nego sluge, te osluškivati što biće jest. On nas vraća božanskomu u tijelu, koje je proizvod samoga Boga.

Kad govori o smrti Boga, on misli o smrti Boga u metafizici koja se otuđila od Boga, i gdje nema više iskonske Ljubavi, gdje se filozofija svodi na goli racionalizam, bez osjećaja, bez srca, bez iskonske Ljubavi. Tu je Soren Kierkegaard dosta jasniji, on nas vraća Isusu Kristu i bitku Ljubavi, Isusove ljubavi. Znamo da je Spinoza uz svoje ime Baruh dodao i Benedikt, postavši kršćanin, a priča se da je Nietzsche pred smrt izjavio: »Ja, Dionizije i Krist!«

Nadbiskup Franić dušom i srcem za narod i Hrvatsku
Vaš je svojevrsni pregled povijesti filozofije, bez pretjerivanja, prava poslastica za sve »ljubitelje mudrosti« jer osim bitnih filozofskih naglasaka i poruka donosite također brojne biografske podatke iz života velikana ljudskoga uma i duha, okolnosti i ozračja u kojima su djelovali, njihove najpoznatije izreke i sl., što se s užitkom i lakoćom čita. Koliko su ti zanimljivi detalji važni za razumijevanje onoga što je ipak iznad ili onkraj konkretnoga i vremenitoga?

ŠAROLIĆ: Kad uzmemo sliku nekoga velikoga umjetnika, ona je bez okvira nedorečena. Svako umjetničko i filozofsko djelo ima svoj okvir, a ova moja knjiga ima i taj dio koji čini djelo bliskim, ne samo po božanskom u djelu, nego i po ljudskom, nesebičnom, neposrednom iz života stvaraoca.

U predgovoru spominjete svojega »glavnoga učitelja«, kako ga doslovce nazivate, splitskoga nadbiskupa dr. Franu Franića, pa bi bilo zanimljivo čuti što Vas je to on »naučio«?

ŠAROLIĆ: Dr. Franu Franića poznajem još iz djetinjstva. Meni je bio profesor iz filozofije i židovskoga jezika na Teološkom fakultetu u Splitu. Moja knjiga »Uz povijest filozofije Frane Franića« oslanja se na filozofske misli Frane Franića, one su polazište za knjigu »O bitku Ljubavi« jer on me učio da budem bliz svakomu čovjeku jer je Božje stvorenje. Objavio je djela »Povijest filozofije« i »Crkva stup istine«. Jedan je od najvećih ekumenista svog vremena u Europi, jedan od pristaša bl. Alojzija Stepinca u obrani Crkve u Hrvatskoj i njezine vezanosti s Rimom, poradi čega je bio žrtva raznih iživljavanja komunističkoga režima u Splitu i okolici godinama poslije rata. Kad je diktatura popustila, bio je glavni organizator u uspostavi dijaloga između predstavnika splitske Crkve s komunističkim intelektualcima. Uspostavio je dobre odnose između mjesne splitske Crkve i beogradske Pravoslavne Crkve, odnosno nekih njezinih predstavnika spremnih na zajedničke susrete. U to vrijeme u Beogradu se na Kolarčevu univerzitetu, u knjižnici, prodavala »Crkva u svijetu«, koja je izlazila u Splitu. Bio je i svetac i mučenik, sav je pripadao Isusu Kristu i majci Mariji. Srdačan i pun ljubavi, pobožan, vezan dušom i srcem za svoj narod i Hrvatsku. U knjizi pjesama »Hamletova sudbina« objavio sam i pjesmu »Na putu te prati Krist« posvećenu Frani Franiću. Dok sam mu je čitao, nadbiskupu su se oči ispunile suzama.

Najbolji put za opstanak naroda i Hrvatske
Kako se otac hrvatske književnosti Marko Marulić našao u Vašem nizu filozofskih velikana?
ŠAROLIĆ: U knjizi sam posebno obradio Marka Marulića, Ruđera Boškovića, ali i poznatoga splitskoga nadbiskupa Rabljanina Markantuna Dominisa, Franu Petrića, Hermana Dalmatinca i Matiju Vlačića Ilirika, koji su u svoje vrijeme bili među najpoznatijim piscima i filozofima u Europi. Malo se tko od nas, u Splitu, pa i Hrvatskoj bavi na istinski način Markom Marulićem, a on bi za nas Hrvate trebao biti ono što je Goethe za Nijemce, ili Shakespeare za Engleze. On je među prvima u Europi uveo hrvatski jezik u književnost.
Maruliću je Ljubav najizvorniji dio cjelokupnoga njegova stvaralaštva, ljubav istinska prema čovjeku i Bogu bit je njegova morala i etike. Isus se utjelovljuje kroz svoju ljubav i riječi u srcima svih onih koji u Ljubav vjeruju, Ljubav nesebičnu koja se dariva, koja je strpljiva, koja nas čeka, Ljubav Marulića i sv. Pavla.
U njegovo su vrijeme Turci bili pred vratima Splita, to vrijeme kao da je, usprkos svemu, po srcu i ljubavi bilo daleko punije od našega. I žene, te dame, kao i muškarci, ta gospoda, u tako malom Splitu, kao da su bili bliže Ljubavi nego mi sada. Split, tako mali, a tako velik, bio je prisutniji u Europi nego mi sada. Gdje smo mi sada? U to doba bio je velik broj crkava u Splitu posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, po tome smo bili među prvima u Europi, po druženju, okupljanju u Ljubavi i molitvi. Ako se bar malo približimo tomu vremenu, srcu, molitvi i Ljubavi, ne ćemo nestati, ni mi ni naša država Hrvatska.

 

Bez ljubavi mi i ne postojimo!
Za sebe svjedočite da ste vjernik i angažirani kršćanski mislilac, pa što mislite – nije li možda to razlog da za objavljivanje svoje pozamašne knjige s više od 700 stranica niste naišli na razumijevanje nadležnih državnih struktura?

ŠAROLIĆ: Ne bih ulazio u sve razloge o mom statusu kao intelektualca i umjetnika koji su više iracionalni nego racionalni te zašto su me neki, od kojih sam očekivao pomoć kad su mi najviše trebali, neobjašnjivo mimoišli. Samotnik sam poput Hesseova stepskoga vuka, a nikad mi i nije bilo lako, jer nikad nisam bio dio nekoga sustava. I bolje da je tako jer sam oduvijek želio biti slobodan.

Dobro, ali onda je vjerojatno, gotovo sigurno, da je »Hesseov stepski vuk« u životu nailazio na nerazumijevanje i poteškoće vladajućega političkoga miljea, koje u pravilu ne podnosi slobodne mislioce, slobodu savjesti, drukčije misleće samotnjake i sve one koji se ne uklapaju u partijske okvire ili glavnu struju.

ŠAROLIĆ: U pravu ste, ali osim spomenutoga hrvatskoga iskustva spomenut ću i iskustvo u našem susjedstvu. Za boravka u Beogradu 1976. objavio sam svoju prvu zbirku pjesama »Kronologija«, pod pseudonimom Ovidije Splićanin, za koju je moj prijatelj i Poljičanin Jure Kaštelan napisao pogovor. Nedugo su mi poslije toga u nekim redakcijama u Beogradu kazali da ne mogu objaviti moje pjesme jer sam proglašen hrvatskim nacionalistom. Nakon toga nisam objavljivao gotovo dvadeset godina, osim povremeno u »Našim ognjištima« i »Maruliću«. Jedini razlog što su me proglasili »ustašom« bilo je to što sam bio član Matice hrvatske.

Malo smo se odmaknuli od filozofije i, čini se, polako zaronili u političko područje. Kako se u tom »umijeću mogućega«, grčevitoj borbi za vlast, promicanju uskogrudnih stranačkih interesa, često nasilju nad demokracijom, voljom naroda, referendumima i sl. uopće može govoriti o ljubavi, dobroti, ljepoti i sl.?

ŠAROLIĆ: Dopustite mi odgovor započeti s Vladom Gotovcem, koji je bio izniman čovjek, pjesnik, filozof, pa i političar. Za njegovu politiku zadano vrijeme kao da nije bilo naklonjeno, ali on je svejedno ustrajao u promicanju općeljudskih vrijednosti. Za razliku od njega, nažalost, danas mnogi političari, koji se nazivaju i kršćanima, počesto su sebični, oholi, drski, ograničeni i prazni te gledaju na politiku isključivo iz svojih interesa, a svaka je politika užasna ako se stalno prilagođava ograničenim i pojedinačnim interesima, ako nije bar malo blizu Isusovoj ljubavi i istini, ali i Dobru i Ljepoti, posebno Slobodi, jer svi mi smo Božja djeca i imamo osim ljudskih i Božja prava, koja nam neki ograničavaju u ime ograničenih interesa, te provodeći ih kroz politiku, uništavaju bez milosti svoju državu.

Što biste na kraju poručili čitateljima i javnosti, kako najbolje u svakidašnjosti primijeniti i oživotvoriti metafizički bitak ljubavi na dobrobit svih ljudi i svakoga stvorenja?

ŠAROLIĆ: Objavom knjige »O bitku Ljubavi« to više nije moja knjiga, nego svih onih koji je budu čitali, od sada pa do… U nekim dijelovima knjiga je malo komplicirana, bar za one koji se ne bave filozofijom, ali isto tako je i jednostavna. I sam se pjesnički pokušavam prilagoditi tim riječima u kojima Bog prebiva, te načinu izricanja, da riječi budu jednostavne, ali i duboke, pokušavam na imanentan način izraziti metafizičko u Ljubavi te ga učiniti bližim običnomu čovjeku, svim ljudima otvorena srca i dobre volje. U svakom čovjeku na svoj način prebiva bitak Ljubavi, svakomu od nas on je dar Božji, a Ljubav, ta božanska ljubav je najviša. Kad je riječ o nama kršćanima, ljubav Kristova trebala bi stalno biti naš kruh svagdašnji jer mi bez nje i ne postojimo, ako ljubav Isusa Krista ne prebiva u našim srcima. Moja je knjiga vrijedna samo po tome koliko sam ja u njoj dio te Ljubavi i koliko ta Ljubav postane dio čitatelja, pa i onih koji ne vjeruju u Boga, a vjeruju u Ljubav, jer Ljubav je spasonosna za svakoga čovjeka. Ako bar malo Ljubavi iz ove knjige uđe u čitateljevo srce, to malo može postati Neizrecivo u njegovu srcu, puno ljubavi što se nesebično dariva na dobrobit svih ljudi i svakoga stvorenja, ali i Zemlje, vode, zraka i vatre, našega planeta i cijeloga svemira.

Ruski filozof Solovjev o Hrvatima     
Vaša filozofsko-teološka povijest prožeta je očitom ekumenskom dimenzijom u najširem smislu te riječi jer, smatrate, bitak se ljubavi nalazi u svim kulturama, civilizacijama i svjetovima, u koje uklapate i rusku filozofiju. Bilo bi zanimljivo ukratko istaknuti ključne misli Vladimira Sergejeviča Solovjeva, kojega posebno ističete.
ŠAROLIĆ: Svaki čovjek, bilo koje vjere ili nacije, dijete je Božje, a svaka zemlja, pa i Hrvatska, najprije je Božja, pa tek naša. Mi kršćani u velikoj smo prednosti jer Isus je Bog ljubavi, on nije došao na svijet otkupiti samo kršćane, nego sve kojima je ljubav najbitnija u njihovu postojanju. Kršćani su u velikoj prednosti zbog sakramenata jer preko njih mi već na zemlji, uz pomoć njih i ljubavi Isusa Krista i majke Marije, možemo na svoj način postati sudionici njegova kraljevstva ako se njegova ljubav nastani u našim srcima.
Kad je riječ o ruskoj filozofiji, ona je osebujna, pomalo mitska, mistična, erotska i razigrana, puna poezije i zanosa. Vladimir Sergejevič Solovjev, filozof, pjesnik, mistik, protivnik je pozitivizma i materijalizma, ističe da su filozofija i teologija usko povezane, a filozofija omogućuje sintezu religioznoga, mističnoga i znanstvenoga. Ukazala mu se još u mladosti prelijepa mlada žena koja mu se predstavila kao sveta Sofija ili sveta Mudrost. Njegova Ljubav i Istina pune su mističnoga zanosa i svejedinstva, utjelovljenje filozofa u Sofiji, u božanskom, neizrecivom, u Ljubavi. Za njega je Crkva organizam Istine i Ljubavi, a kraljevstvo Istine, Ljubavi i Slobode budućnost je Crkve. Bio je oduševljen Zagrebom te njegovom prelijepom katedralom u kojoj je svaki dan bio na misi. Za Hrvate je rekao da su religiozniji od Rusa. Godine 1896. pristupio je i formalno Katoličkoj Crkvi.
Prema Solovjevu, milost Božja velika je i treba se stalno nadati da će se i nama Bog smilovati, da ćemo izići iz ove začahurenosti, jala, sebičnosti, iz tame gdje smo bez iskonske nade. A sve, sve ima smisla za onoga tko bar malo u svom srcu ima Isusove ljubavi.