IVAN ŠTURLIĆ, PASTORALNI VIJEĆNIK U ČUČERJU »Normalno mi je raditi za Crkvu«

Snimila: T. Baran | Ivan Šturlić: »Angažman u Crkvi mi je aktualizacija svega što o vjeri znam i što živim od djetinjstva«

Čučerska župa Pohoda BDM među pastoralnim vijećnicima ima osebujnoga Ivana Šturlića, mladoga, oženjenoga teologa, s izrazitim glumačkim darom, koji sadašnji kruh zarađuje u bavljenju mobitelima, a koji je cijeli svoj život vezan uz Crkvu, uz svoju župu. Potječe iz izrazito vjerničke obitelji, pošao je i putom svećeništva, ali je životno ispunjenje i obogaćenje pronašao u obiteljskom životu. Pridonosi župi, želio bi i više, i nada se da će to biti kada promijeni posao ili kada se u Hrvatskoj zabrani rad nedjeljom i blagdanom.

»Mama je napisala puno pjesama i proznih tekstova«

Ivan je rođen 5. prosinca 1990. u Zagrebu. Mama mu je Marina, djevojački Turčić, iz Velike Horvatske u župi Desinić u Hrvatskom zagorju, medicinska je sestra. Tata mu je Darko Šturlić iz Čučerja kraj Zagreba, a zaposlen je u tehničkoj službi Zagrebačke filharmonije. Njih su se dvoje upoznali preko Darkove sestre dominikanke koja je djelovala u Desiniću. Ključni susret zbio se pred Novom bolnicom u Zagrebu. Vjenčali su se u župi sv. Jurja u Desiniću i skrasili se u Čučerju u obiteljskoj kući Šturlićevih, gdje su i danas. Živjeli su s Darkovom majkom do njezine smrti prošle godine. Blagoslovljeni su sa sinovima Ivanom i Josipom, rođenim 1994. Josip je po zanimanju kuhar, a zaposlen je u kuhinji bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. Neoženjen je i živi s roditeljima.

»Josip i ja smo odrastali u skladnoj katoličkoj obitelji«, pripovijeda Ivan. »Mama je bila vrijedna, radišna, skrbna, stroga u odgoju, ali majčinski puna ljubavi, dobro nas je odgojila i na to sam ponosan. Taj dobar odgoj u mlađim danima tek sad pošteno vidim. Imala je puno strpljenja oko naših pitanja. Svima hoće sve dobro, prezauzeta je, nesebična, vesela, vedra, emotivna, nekad zbog sve svoje dobrote na kraju zna biti i povrijeđena. Spisateljica je. Spontano piše od osnovne škole. Biskup Marko Culej bio je njezin župnik u Desiniću, zajedno ju je s njezinom obitelji upućivao u vjeru, u crkvenost, učio ju je pobožnostima, puno je od njega primila, poslije je bila samo nadogradnja. Imala je dara za pisanje pa ju je biskup Marko poticao da progovara o vjerskim temama. Do danas je napisala puno pjesama i proznih tekstova koje sam ja u najvećem dijelu interpretirao. To je njeno zasad neobjavljeno.«

»Roditelji su nam dobar bračni primjer«

»Tata je bio stroži od mame, bio je brižan prema nama djeci, volio je crtati s nama, volio je i fotografiju, glazbu, kazalište. I on je praktični vjernik. Mama je više bila crkvena, a tata je više bio dubinski mislilac. Roditelji su u skladnu braku. Tata je zbog posla bio dosta na putu. Imali smo i financijskih poteškoća, ali sve se prevladalo. Živjeli smo skromno, nikada nismo imali previše, nismo živjeli iznad svojih mogućnosti. Roditelji su nam dobar bračni primjer. Trudili su se oko ljubavi i prevladali su sve teškoće. Razumjeli su se. Vjernici su oboje. Redovito su brata i mene nedjeljom vodili na misu u našu župnu crkvu Pohoda BDM u Čučerje. Oduvijek su nas odgajali za vjeru, da se ne bojimo izreći mišljenje i stajalište, ali da drugima ne namećemo svoje. Uvijek smo bili povezani sa župnicima. Doma smo molili prije jela, prije spavanja. Mama danas vodi župni Caritas, ali je i predsjednica Molitvenoga vijenca Kraljice obitelji na nacionalnoj razini. Tata joj je podrška i logistika. On pomaže u župi tehnički ako treba. Mikrofoni i razglas njegova su briga. Inače je Čučerje u kojem sam odrastao i živim divno mjesto, a kao mali puno sam vremena proveo i u Zagorju, kod maminih. Pomagao sam im, radio sam u štali, na njivi, polju. Kokice, pes, vinograd, vrt, bili su moja svakodnevnica. Smatram se selskim dečkom. U Zagorju sam se posebno rado družio s dedom Ivanom, on mi je bio jako važan u izgradnji mišljenja, moja mama je jako slična njemu. Posebno sam uvijek bio zaštitnički raspoložen prema mlađemu bratu. Imao je rascjep nepca pa su ga neki zbog toga zafrkavali. Nas smo se dvojica uvijek dobro držali. Joža je u duši velika dobrica.«

»Stalno je bilo nekoga posla«

»Osnovnu sam školu polazio u Čučerju. Super mi je bilo. Premda nisam volio ići ni u vrtić ni u školu. Imao sam svoj svijet. Ali sam sve obavljao, kako svi tako i ja. Učiteljica je bila stroga, domaća, otkrila je u meni smisao za recitaciju, glumu. Potaknula je moje roditelje da me upišu u dramski studio. I oni su to učinili. U dječje kazalište Narodnoga sveučilišta Dubrava išao sam sedam, osam godina. Puno sam tamo naučio, dobro mi je došlo to iskustvo, ekipa je bila dobra. Danas zato nemam straha u javnom nastupu, osim pozitivne treme. Godine 2003. u šestom sam razredu posudio glas laviću Simbi u Diznijevu filmu ‘Kralj lavova’. U višim razredima osnovne škole isto mi je bilo dobro, uz više obveza. Igrali smo nogomet, ja sam bio golman. Škola, nogomet, dramska i dani su mi bili puni. A i doma smo imali posla oko kuće pa sam znao pomoći. S tatom sam često išao u vinograd, okopavali smo krumpir, stalno je bilo nekoga posla.«

»Na Šalati sam naučio puno dobrih stvari«

»Kad sam išao na prvu pričest 2000., počeo sam ministrirati. Tada sam počeo povezivati dramsku s crkvenošću. Bila je 800. godišnjica župe pa sam nastupao u crkvi, u Domu kulture, na Majčinu danu. U narodnoj sam nošnji recitirao kajkavske pjesme koje je mama napisala. Većinom za crkvene svečanosti. Znao sam i zvonara s vremenom mijenjati, u crkvi su me uvijek jako zanimala zvona.

Nakon osnovne sam se škole odlučio poći u sjemenište i u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalatu. Bilo mi je teško, ali sam na Šalati naučio puno dobrih stvari. Gluma mi je dala još veća krila. Odgojitelji su poticali na razvijanje darova koje smo imali. U sjemeništu je bila disciplina, škola je bila dobra, dobio sam kvalitetno znanje i široku lepezu različitih pogleda. Tada sam mislio da ću biti svećenik. Doma smo išli jedanput mjesečno. Kao mali sam uz tatu počeo svirati bubnjeve. U sjemeništu sam također bubnjao jer je postojao sjemenišni bend. Bubnjevi su kod mene aktualni i danas. Sviram u tamburaškom sastavu ‘Sad ili nikad’. Domaći smo dečki iz Čučerja, jedan je iz Šestina. Kombinacija smo tambura i bubnjeva, to je danas moderno tamburanje, tamburaški smo bend. Većinom sviramo kao pratnja na svadbama, krstitkama, domjencima. Sviramo barem jedanput mjesečno, probe imamo svaki tjedan u našem čučerskom društvenom domu. Dečki su super i lijepo nam je, sviramo iz gušta.«

»Volio bih biti vjeroučitelj«

»Maturirao sam 2009., ušao u bogosloviju na Kaptol i upisao KBF. Ostao sam do 2012., diplomirao sam 2016. U bogosloviji sam imao dobro društvo, ali društvo nije dovoljno da bih postao svećenikom. Shvatio sam da biti svećenik nije moj put, da ipak nisam na tom kolosijeku. Kad sam bio mlađi, imao sam drugačija očekivanja od svećeničke stvarnosti. Idealistički sam se postavio, imao sam u glavi jednu svoju sličicu. Od svećeničkoga sam života očekivao maksimum, a u formaciji sam vidio da te moje idealne slike nema. Svećeništvo mi je bilo najuzvišeniji poziv. Vratio sam se doma u Čučerje i nastavio studirati. Diplomirao sam kod prof. Miroslava Martinjaka s temom ‘Utjecaj rock glazbe na tradicionalnu crkvenu glazbu’. U tom sam vremenu, od 2013. do 2015., radio preko student-servisa u Glasu Koncila. Pakirao sam udžbenike iz vjeronauka za 1. i 2. razred, pomagao sam na Interliberu, na teološko-pastoralnom tjednu. Zatim sam 2015. i 2016. radio kao asistent u nastavi u osnovnoj školi u Čučerju. Pomagao sam djeci u asimilaciji, da se uklope u sredinu, u razred. Nakon diplome prijavio sam se za posao vjeroučitelja u Katehetski ured Zagrebačke nadbiskupije. Tada su sva radna mjesta bila popunjena pa nisam bio pozvan za vjeroučitelja. Premda bih volio to raditi, volio bih biti vjeroučitelj. Mislim da učitelj treba biti prisutan u školi kao crkveni ambasador, da mora svjedočiti svojim životom i privlačiti djecu i mlade u crkvu, povezivati znanje iz škole s crkvenom praksom. U suprotnom ćemo imati, ako već i nemamo, školovane ateiste koji o vjeri znaju, ali vjeru ne žive, ni u svakodnevnom životu, a kamoli sakramentalno.«

»Stoput mi je ljepše nego kad sam bio sam«

»Morao sam tražiti posao negdje drugdje. Godine 2016. i na početku 2017. radio sam u Tomato B-netu na prodajnom pultu u Garden Mallu u Dubravi pa tijekom 2017. u VIP-u u Gajevoj, i od kraja 2017. opet u Tomatu, malo u Jankomiru, malo u Dubravi, gdje sam i danas. Imam posao na ugovor koji se produžuje. Taj posao ne bih volio raditi cijeli život, ali sad ga radim. U sjemeništu na Šalati čuo sam rečenicu: ‘Cvati gdje si posijan.’ Pa se tu sad gdje jesam trudim, maksimalno, korektno.

U međuvremenu sam se oženio. To je jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila u životu. Stoput mi je ljepše nego kad sam bio sam. Supruga je Iva, djevojački Krizmanić, rođena je 1994. Diplomirana je odgojiteljica, radi u Dječjem vrtiću ‘Radost’ u Dubravi. Vjenčali smo se 2017. u njenoj župi Obraćenja sv. Pavla u Retkovcu. I skrasili smo se s mojim roditeljima i bratom u obiteljskoj kući u Čučerju. Ivu sam upoznao preko njezina brata Martina Krizmanića, mojega kolege koji je danas svećenik. Iz bogoslovije nisam izišao zbog Ive. Par smo postali neko vrijeme kasnije. Iva je tiša osoba, nije brbljava kao ja, ali kad veli, veli u srž. Jako je vrijedna, žena je za dom, tradicionalnih je vrijednosti, marljiva je. Njeni su Zagorci pa smo slična mentaliteta. Dobro se slažemo. Imam osjećaj da ju poznajem cijeli život. Uz nju su se na meni dogodile pozitivne promjene. Ništa mi nije ispred Ive, bend, novac, auti, društvo. Iva je, nakon Boga, prva. I ona je iz vjerničke obitelji pa se u svemu razumijemo.«

»U Crkvi ne bi trebalo biti mjesta karijerizmu«
Vjernici laici svojim životom, a napose djelovanjem, pokazuju kako se Božja riječ aktualizira u svijetu. Laik, kao praktični vjernik, produžena je ruka svećenika, pomoćnik i bliski suradnik unutar crkvene zajednice. On nije i ne smije biti pasivan. Smatram da pitanje laikata u našim župnim zajednicama uvelike ovisi o spremnosti na suradnju svećenika župnika s laicima. Laici moraju shvatiti da ne mogu bez svećenika, no isto je i sa svećenstvom. Postoji problem u župama gdje svećenik sam sebi postaje dovoljan, a takve zajednice postaju crkvene ruševine. Druga je pak krajnost u kojoj laici misle da mogu bez svećenika, što je potpuno krivi pristup.
U Crkvi ne bi trebalo biti mjesta konkurenciji, karijerizmu i uznositosti jer razaraju njezino tkivo i nespojivi su s vjerom. Postoje različita iskustva kako pozitivna, tako na žalost i negativna, no važno je graditi zdravo jedinstvo, povezivati jedne s drugima. Uzajamna suradnja temelj je pozitivna života župne zajednice gdje svatko vrši svoju zadaću na slavu Božju. Važno je slušati druge, stavljati interese zajednice u prvi plan, a ne tražiti svoj interes. Ako vjernici laici nešto pokreću, zalažu se i aktivni su na mnogim područjima u župnoj zajednici, svećenik je onaj koji bi trebao usmjeravati, podučavati i na kraju podržati njihove planove i ciljeve. Zadaća je laika i poštivanje autoriteta, primanje svetih sakramenata i biti na pomoć bližnjima. Ponekad nam toga nedostaje, duh zajedništva, molitve jednih za druge i svijesti da smo upućeni jedni na druge.

 

»Svakoga se dana nastojim popraviti i činiti dobro«

»Uz obitelj i posao, redovito nađem vrijeme za Crkvu, posebice za angažman u župi. Član sam pastoralnoga vijeća u župi. Posebno gledam na to kako bi se, uz pomoć župnih animatora, u župne sadržaje uključilo što više mladih. Organiziramo uprizorenja križnoga puta, lani smo gostovali i u obližnjem Markuševcu. U nedjelju pred Cvjetnicu uprizorenje je u našoj župi. Posebno uključujem djecu i mlade iz osnovne i srednje škole. Ja vučem, premda sam uključio i druge, djeca povlače jedni druge. Logistika je organizirana, pratnja, omogućim im sve. Po potrebi pjevam u župi, kosio sam travu, stavljam se na raspolaganje kad god mogu. Cijeli sam život bio jako povezan sa župnikom Ivanom Torbarom. On nam je bio župnik punih 15 godina, taman većinu moga vremena od prve pričesti do studija. Bila je to tada živa župa: zbor mladih, brojni ministranti, išlo se na izlete. Velečasni Ivan znao je s djecom, okupiti ih, angažirati i nagraditi za to. Vodio nas je na more, na kupanja, jako je puno vremena provodio s nama djecom i svi smo to zapamtili. Te generacije su sad odrasle, udane, oženjene. Sada nam je župnik Dragutin Mostečak. Nastavio je tragom prethodnika, uz neke promjene. On ima drugačiji pristup pastoralu, više je u duhovnosti. Daje povjerenje nama laicima da odgajamo mlađe, da mu pomažemo u okupljanju i odgoju djece i mladih. Produbio je na župnoj bazi vjeronauk u 7. i 8. razredu. Vjeroučenike vodi on, uz pomoć vjeroučiteljice Kristine Dačnik. Imam osjećaj da bih se osobno u župi trebao angažirati više. Trenutačno je to, zbog posla koji radim, nemoguće jer sam na poslu u trgovačkom centru svaki dan, svagdanom, nedjeljom, blagdanom.

Angažman u Crkvi mi je aktualizacija svega što o vjeri znam i što živim od djetinjstva. Raditi za Crkvu mi je normalno, župniku je potrebna desna ruka, pomoć, odgojen sam da tako razmišljam i živim. To ide od doma. A tako sam si u zrelosti i sam zaključio. Ako nisam primjer, riječi nitko ne bude doživio. Danas puno ljudi priča, a malo radi, jer je lakše pričati. Znam ići na hodočašća, posebno na Mariju Bistricu. Mama me zagovorila još prije rođenja, valjda sam zato za Bistricu posebno vezan. Često znam otići pješice. Odem i na druga hodočašća. Osobno mi je vjera temeljni stav svega, dio mene, sve gledam kroz vjeru. Dobrodošle su i sumnje, poteškoće, problemi, poslovi, ali i spoznaja da uvijek ima smisla krenuti ponovno. Svakoga se dana nastojim popraviti i činiti dobro. I u drugima vidjeti dobro. Vidim da me to obogaćuje, a negativno samo osiromašuje čovjeka.«

IZVORGlas Koncila br. 48/2018.
Prethodni članakČOVJEK ŽIVI SA SVOJOM SLABOŠĆU Ispovijed: susret s božanskim oprostom
Sljedeći članakTREBAJU LI PAPA, BISKUPI I SVEĆENICI VIŠE MORALIZIRATI? Šute li svećenici o pobačaju i kontracepciji?