IVANA BUĆE UNATOČ OZBILJNOJ DIJAGNOZI S VESELJEM PRIDONOSI ŽUPNOMU ŽIVOTU »Bolest je križ koji je u mojem životu pretvoren u veselje«

Snimila: T. Baran w »Angažman u župi jako mi puno znači, obogaćuje mi život«

Pjevačica u župnom zboru »Credo«, urednica župne Facebook-stranice, aktivna pastoralna suradnica spremna pomoći u svakoj župnoj potrebi. Riječ je o Ivani Buće, angažiranoj vjernici laikinji u župi sv. Josipa radnika u Gajnicama u Zagrebu. Udana je, majka je dvoje djece, zaposlena je i unatoč kroničnoj bolesti koju ima, ne posustaje, nego je prepuna životne radosti i želje za aktivnim življenjem župnoga zajedništva.

Rođena je 29. rujna 1977. u Zagrebu. Mama joj je Barica, djevojački Klanjčić, iz Gornje Stubice, umirovljena kuharica, radila je u HEP-ovoj kuhinji u Zagrebu. Tata joj je Branko Pikec, također Gornjostubičanin, umirovljeni željezničar, radio je na pregledu vagona. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, u gornjostubičkoj župi sv. Jurja su se i vjenčali. Brzo su došli u Zagreb, u podstanarstvo u Gornje Vrapče. Kasnije su, u Ivaninu četvrtom razredu, kupili kuću u Stenjevcu, u kojoj su i danas. Ivana im je jedinica.

»Odgajali su me u vjeri«

»Mama mi je bila stroga. Nje me bilo više strah nego tate«, pripovijeda Ivana. »Teško bi me nekamo pustila, tata bi dao, ali najčešće je mamina bila zadnja. Po naravi je vedra, vesela, pozitivna osoba, komunikativna, otvorena, marljiva je, hoće pomoći, prava je obiteljska žena. A tata je oduvijek pozitivan čovjek, nije otvoren, dosta stvari drži za sebe. Radišan je, društven, zna zapjevati. Njih su se dvoje uvijek dobro slagali. I danas je tako. Dobro su me odgajali, bili su mi dobar primjer. Roditelji su danas potpuno samostalni. Preko tjedna su u Stenjevcu, a preko vikenda na tatinoj otčevini u selu Medrovcu kraj Gornje Stubice. Tamo je kuća, nanovo izgrađena, dvorište, voćnjak, vrt, puno zemlje. Obrađuju oni povrtnjak, živinu nemaju. Narade se, ali uživaju u poljoprivredi.

Odgajali su me u vjeri. Blagdane smo svečano slavili. Na misi su oboje bili redoviti, posebno mama. Tata je kao željezničar često bio nedjeljom na poslu. Znao je raditi i u fušu, na građevini. Zajedničku molitvu nismo imali. Ali kod maminih roditelja da. Na praznike sam išla k njima, u gornjostubičko selo Samce. Kod njih se svaku večer molila krunica. Oni su bili jako povezani sa župom. Baka je peglala misno ruho, sve što je trebalo, pomagala je i čistiti. I teta je također bila župna pomagačica. I deda. On je kosio travu oko crkve sv. Jurja i odrađivao potrebne fizičke poslove. Tatini su roditelji jako rano umrli pa sjećanja na njih gotovo i nemam. Krštena sam i prvu sam pričest primila u župi sv. Barbare u Gornjem Vrapču. Vrlo nas je lijepo za sakramente pripremio župnik Mato Matić. Kad smo se preselili u Stenjevec, pripali smo župi Uznesenja BDM. I tamo smo se dobro uklopili. U Stenjevcu sam išla na krizmu i na susrete mladih. Vodio nas je kapelan Perica Matanović. Privukao nas je gitarom, blizinom, druženjem. Na susretima mladih bilo je dobroga društva, baš mi je u župi bilo lijepo. Nakon kapelanova odlaska i dalje sam bila redovita na misi, ali bez dodatnih aktivnosti u župi. I tako do kraja mojega stenjevečkoga vremena, do udaje, do preseljenja u Gajnice u župu sv. Josipa radnika, u kojoj smo i danas.«

 »Sada nam je život puno kvalitetniji«

»Prva četiri razreda osnovne škole polazila sam u Gornjem Vrapču. Društvo mi je bilo iz kvarta, učiteljica dobra. Više sam razrede polazila u Stenjevcu. I tamo mi je bilo dobro, profesori dobri, društvo također. I danas sam s nekima u kontaktu, obiteljski smo ljudi pa nam se sada i djeca druže. U školi nisam imala nikakvih posebnih dodatnih aktivnosti. Doma sam vozila bicikl, išla u šetnje, i danas volim hodati, družila sam se s prijateljima u kvartu, išla rekreativno na klizanje na Šalatu. U domaćinstvu sam redovito pomagala, subotom je bilo generalno čišćenje. Mama me naučila kuhati, spremati, sve me naučila.

Za srednju sam školu izabrala srednju geodetsku u Novom Zagrebu. Nisam znala kamo bih. Bila je to jako teška škola. Uopće ne znam kako sam to izabrala. Maturirala sam 1996. Već nakon prvoga razreda srednje škole u Stenjevcu upoznala sam svojega muža. Njegov je ujak kupio malu i staru kuću nasuprot naše. Ja sam pomagala tati po dvorištu, a budući suprug svojemu ujaku. I nas smo se dvoje snimili, upoznali se. Brzo smo ušli u vezu. Suprug je živio kod ujaka i radio. Vjenčali smo se tek 2000., nakon sedam godina veze. I to u mojoj župi sv. Nikole biskupa, kojoj smo u međuvremenu po mjestu stanovanja pripali. Moj je životni partner Ivica Buće, rođen 1975. Rodom je iz Vinkovaca, iz sela Slakovaca. Poljoprivredni je tehničar i vozač. Radi kao profesionalni vozač u jednom građevinskom poduzeću. Sada vozi kratke pruge. Nekad je, i to baš kad su djeca bila mala, vozio duge pruge. Sada nam je život puno kvalitetniji. Ujutro ode, navečer je doma. Ranije ga nisam vidjela po tjedan dana.

Prije udaje upisala sam studij geodezije. Nisam dugo ostala. Iskreno, nije mi se dalo. Radije sam se zaposlila, odmah s devetnaest godina, u poduzeću ‘Dalekovod’, u kojem sam i danas. Radim u službi zaštite na radu, zbog bolesti sam zaposlena na četiri sata. Unosim podatke djelatnika u tablice. Posljednje dvije godine tako sam na poslu svaki dan od 8 do 12 sati. Dotad sam bila na punom radnom vremenu, u računovodstvu. Od multiple skleroze bolujem već dvadeset godina. U firmi mi je dobro. Sada nema nervoze. U računovodstvu je bilo teže, puno stresnije. Putujem na Žitnjak svaki dan vlakom i tramvajem ili autom. Premda u posljednje tri godine nisam sjela za volan. Imala sam više napada multiple pa se više ne usudim. Bolest mi je sada u mirnoj fazi. Nema pravila kada će se aktivirati. Pogoduje mi miran način života.«

Bratska ljubav među sinovima

»S udajom sam se preselila u Gajnice. Najprije smo bili podstanari, a onda smo u susjedstvu kupili stan od 65 kvadrata, u kojem smo i danas. Blagoslovljeni smo dvojicom sinova. Luka je rođen 2003. Ide u prvi razred srednje tehničke škole, u ‘Teslu’. Dobro se snašao, zadovoljni smo. Živahan je, sve bi želio u životu, promijenio je više športova. Korektan je u svemu, dobro je dijete. Mlađi nam je Matej, rođen je 2006. U šestom je razredu Osnovne škole ‘Dragutin Domjanić’ u Gajnicama. Trenira nogomet u NK ‘Vatrogasac’ u Zdencima Brdovečkim. On je maza, dobar je, želi pomoći, vrlo je poslušan. Dečki su si međusobno dobri. Žive u bratskoj ljubavi. A to znači da su si super kad su sami, a kad smo mi s njima, ima i svađe i tuče. Ali to je normalan tijek odrastanja. Suprug je danas više doma, što mi je draže, a i puno mi je lakše. Dobro sam se udala. Ivica je krasan čovjek. Od multiple sam se razboljela još kad smo hodali. Zbog toga sam htjela prekinuti vezu, ali Ivica nije htio. Rekao je da sam ja njegova ljubav i da ne može drugačije. Pod bolešću sam i rodila obojicu sinova, sve je u redu prošlo. Trudnoće su bile uredne, kao i sam porod. Djeca su zdrava i hvala Bogu da su tu. Nismo materijalisti. U redovitom smo kontaktu s mojim roditeljima, rado odemo k njima i u Zagorje. Odemo i suprugovima u Slavoniju. I oni imaju imanje, životinje. Trudimo se biti blizu i jednima i drugima. Životom sam zadovoljna. Sa suprugom se lijepo slažem, dečki su dobri, vodimo smiren obiteljski život. Pomažu mi u domaćinstvu. Čiste, pospreme, u Zagorju cijepaju drva, pomažu baki i dedi što god je potrebno.«

»I svećenici su – obični vjernici«
Premalo je vjernika laika uključeno u život Crkve danas. Nekada sam i ja mislila da se ne treba miješati, uključivati, »gurati« u taj crkveni život. Uvijek su mi svećenici bili nekako daleko, s poštovanjem sam ih promatrala. I danas ih poštujem i cijenim njihov poziv i rad, ja sam se promijenila, više nemam straha prići im, pitam ako me nešto zanima. Oni, svećenici, kao i mi laici obični su vjernici, vole se nasmijati, šaliti, pričati viceve, pjevati, družiti se, tu su za razgovor kada je potrebno. Zahvaljujem dragomu Bogu pa mi je otvorio srce, dušu i oči pa mogu normalno razgovarati bez nekoga straha. Osobno uživam i čini me sretnom kada mogu pomoći u svojoj župi. Slaviti Gospodina predivan je osjećaj. Zato bih svima preporučila da se uključe u bilo koju aktivnost u svojoj župi jer Gospodin sve vraća, a traži samo vjeru u njega.

 

»Došao moj trenutak za župu«

»S udajom u Gajnice pripala sam župi sv. Josipa radnika. Još smo neko vrijeme išli u župu u Stenjevec, a onda smo polako krenuli u Gajnice, najčešće na večernju misu. Dugo se nisam mogla aktivnije uključiti u župni život. Najprije su djeca bila mala, a muž je stalno bio s kamionom po inozemstvu. Premda sam se htjela aktivirati. Posebno me privlačilo pjevanje u zboru. A onda su mi se životne okolnosti promijenile pa je prije tri godine došao moj trenutak za župu. Pozvao me župnik Ljubo Vuković. Najprije sam došla u župni zbor ‘Credo’. Pojavila sam se jedan utorak i ostala. Pjevam pune tri godine. Super nam je u zboru. Imamo divnu voditeljicu i dirigenticu Ivu Noršić, punu strpljenja. Ona uvijek ima razumijevanja i nikada joj nije teško ponoviti i objasniti kako treba izvesti neki tekst pjesme i kako otpjevati koju notu. Probe su nam utorkom u 21 sat. Zboraši su većinom radnička mladež pa ne mogu doći prije. Tridesetak nas je, što pjevača, što svirača. Pjevamo nedjeljom na misi u 18.30. Znamo zapjevati i na ostalim župnim svečanostima, na vjenčanjima, u kulturnom centru u kvartu. Dobro pjevamo, repertoar nam je širok, lijepo se družimo, sve nam je super. Župnik nas podržava. Kad završimo probu, odemo k njemu na druženje. On nam pripremi grickalice, sokove, vino. Razglabamo o svemu i svačemu. Ostanemo i do ponoći, nekada i nakon ponoći.«

Važan dio dana – jutro u 6.45 sati

»Uređujem i župnu Facebook-stranicu. Ništa o tome nisam znala, ali sam naučila. Jer sam imala volju. Jako me ispunjavaju sadržaji koje pronalazim za objave. U izboru sadržaja imam samostalnost. U župi pomognem što god je potrebno. U moje tri aktivne župne godine pomažem i našoj cvjećarki Mariji Sagadin u uređenju crkve. Što znači da smo nas dvije često zajedno. Marija je umjetnica, voditeljica, a ja sam pomagačica. Ako je ona negdje izvan župe, onda je zamijenim. Obje smo mirne naravi pa odgovaramo jedna drugoj. Rado pomažem župniku u organizaciji župnih proslava. Nije mi problem biti u kuhinji, nositi klupe, ispeći kolače. Angažira se i moj suprug. Na našim feštama on peče roštilj, kuha vino. A sin Matej ministrira. Nekad je i Luka. Sad je prepustio mlađem bratu. Rado odemo na župna hodočašća, odemo na koncert popularne duhovne glazbe, sve mi je to životno bogatstvo. Jako sam povezana sa župnikom. Naš je vlč. Ljubo jako dobra osoba, jako je dobar svećenik. Prati me u bolesti, u radostima i žalostima. Bolest je križ koji je u mojem životu pretvoren u veselje. Kraće radim, zato imam više slobodnoga vremena pa sam postala korisna u župi. Da se nisam razboljela, tko zna bih li danas bila tu gdje jesam. Župnik je prije svega pedantna osoba. Kod njega sve mora biti na svom mjestu. Voli se šaliti, pričati, družiti. Cijeli je pozitivan. On je suradnik u emisiji ‘Hvaljen Isus i Marija’ Radio-Sljemena. Može ga se slušati srijedom u 6.45. Piše odlične meditacije. Osobno volim slušati radio. Baš u to vrijeme, kad na Radio-Sljemenu ide duhovna misao, pješačim do vlaka. Stavim si slušalice u uši i hodam prema postaji. Jako sam koncentrirana. Zato sam baš detaljno upoznala svećeničku i teološku misao svih sedam svećenika Radio-Sljemena. To je definitivno moje vrijeme, moj jutarnji duhovni nagovor, radnim danom u 6.45, a subotom i nedjeljom sat vremena kasnije, u 7.45. Subotom duhovnu misao ima vlč. Anđelko Katanec, koji djeluje u obližnjoj župi Malešnica. On je povezan s mojim župnikom pa sam se i ja povezala s njim. Vlč. Katanec puno čita, na YouTubeu komentira knjige koje je pročitao. Rado to pogledam. A nas dvoje već neko vrijeme i razmjenjujemo knjige. Uglavnom ih on posuđuje meni. Za što god ja pitam, on je već pročitao.«

»Susret s Isusom ne propuštam«

»Angažman u župi jako mi puno znači, obogaćuje mi život. Divno je što za Božju slavu mogu dati nešto od sebe. A i veselim se susretima sa župljanima. Vjera mi je sve u životu. Najčešće sam na misi i radnim danom. Četvrtkom dolazim na klanjanje prije mise, to mi je divno, jako mi puno znači. Taj susret s Isusom ne propuštam. A sve to skupa znači da sam gotovo svaki dan u župi. Sve mi je to jako smisleno, predivno, ispunjava me, usrećuje, zato se nadam da će mi životne okolnosti dopustiti da ostanem aktivna. Volju definitivno imam.«

IZVORGlas Koncila br. 20/2019.
Prethodni članakNISU ISKLJUČENE NI ĐAVOLSKE ZAMKE Koristi i opasnosti od izvanrednih pojava
Sljedeći članakPOSTOJI LI ČETVRTA FATIMSKA TAJNA? Poruke Majke Božje Fatimske