IVONA JURIŠIĆ, SVESTRANA ŽUPNA SURADNICA U VELIKOJ GORICI »Gospodin ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane«

Ivona Jurišić
Snimila: T. Baran | Ivona Jurišić

Bogata pastoralnim sadržajima i aktivnim vjernicima laicima velikogorička je župa bl. Alojzija Stepinca. Takvoj slici pridonosi otvorenost župnika Josipa Ružmana prema laičkim inicijativama. Plod takvoga odnosa prema vjernicima angažman je i Ivone Jurišić, marljive pastoralne suradnice koja je svoju zauzetost za župu potvrdila mnogo puta u brojnim župnim pastoralnim aktivnostima. Živeći sa župom je i diplomirala, zaposlila se, nažalost i ostala bez posla, našla se pred udajom i izgradnjom novoga života i novih životnih prilika. Bez obzira na sve izazove koje joj život upravo nosi, Ivona planira i dalje raditi i graditi za dobro Crkve.

»Zajedno smo rado molili«

Rođena je 17. siječnja 1989. u Zagrebu. Mama joj je Ankica, djevojački Kovačević, rođena u selu Donjim Kukuruzarima kraj Hrvatske Kostajnice, po zanimanju medicinska sestra, zaposlena u Domu zdravlja u Velikoj Gorici. Tata Milan joj je iz Zagorja kraj Posušja u BiH, medicinski je tehničar zaposlen u velikogoričkoj Hitnoj pomoći. Oboje su došli u Zagreb školovanja radi, zaposlili se u Velikoj Gorici, upoznali se na Hitnoj gdje su oboje radili. Tamo su se zaljubili pa su se vjenčali 1986. u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Kratko su kao podstanari živjeli u Zagrebu, pa kao podstanari u Črnkovcu kraj Velike Gorice, a 1994. u Velikoj su Gorici kupili stan u kojem su i danas. Roditelji su dviju kćeri. Najprije su dobili Ivonu, a onda 1993. Mariju. Ona je završila studij religiozne katehetike i pedagogije na KBF-u, a sada polazi pripremnu godinu za doktorat. Ovih se dana i zaposlila kao voditeljica Ureda udruge Svjetskoga saveza mladih Hrvatske u kojoj je prethodne dvije godine volontirala. Aktivna je u župi, djeluje kao animatorica, nekoliko godina priprema djecu za sakrament prve pričesti. I Ivona i Marija žive zajedno s roditeljima.

»Bog nam je dao divne roditelje«, pripovijeda Ivona. »Mama nam je jako brižna, predana u majčinstvu, dobra, nježna, društvena, rado pomaže drugima, praktična vjernica, i tijekom tjedna je nerijetko na misi. I tata je brižan čovjek, pošten, radišan, pomaže ljudima oko sebe, vesele je naravi. Poticao me na ostvarivanje potencijala i interesa i uz njega sam se uvijek osjećala sigurno i zaštićeno. Roditelji su oboje podrijetlom iz siromašnih sredina pa im je bilo važno da omoguće sestri i meni sve što nam je potrebno. Jako su nas lijepo odgajali. Poticali su nas na obrazovanje, a u odgoju nisu bili pretjerano strogi. No red se znao. Praktičan je bio i odgoj u vjeri. Zajedno smo rado molili, posebice okupljeni oko stola. Zajedno smo i danas u molitvi prije ručka, za blagdane, dok putujemo, ostalo je individualno. Sa sestrom sam se čupala dok smo bile male, s vremenom smo si bile sve bolje, a danas smo povezane i baš bliske. Mnoge smo dane našega djetinjstva provele na maminoj rodnoj grudi, u okolici Hrvatske Kostajnice. Imanje je bilo porušeno u Domovinskom ratu, baka i djed su tada bili kod nas. Poslije su roditelji s bakom i djedom sve to obnovili, danas tamo obrađuju vrt i voćnjak, baka drži kokice, djed je sada, na žalost, pokojni. Od Gorice do Kostajnice je 70-ak kilometara. Odu naši tamo gotovo svaki vikend. Išle smo i sestra i ja dok smo bile manje, a sad imamo druge zanimacije. Roditelji nam tako priušte da jedemo domaću i zdravu hranu. Kao školarke smo u Kukuruzarima provodile vikende i praznike, a u Hercegovinu bismo išle na duže ljetima. Tamo su nam danas baka, četiri tatina brata i jedna sestra, familija je velika pa je uvijek dinamično.«

»Nakon krizme u crkvu sam krenula još intenzivnije«

»Polazila sam Osnovnu školu Eugena Kumičića u Velikoj Gorici. Dobro mi je bilo. Imala sam krasnu učiteljicu, poslije su profesori bili dobri, društvo također. Uvijek sam bila odlična. Dodatno sam u školi išla na rukomet i na njemački. A i u svoju župu Alojzija Stepinca. Časna sestra Marina, pripadnica družbe Kraljice svijeta, pripremala me za prvu pričest. Bila je dobra, blaga, pozitivno je utjecala na moj duhovni život u djetinjstvu. Za krizmu su me pripremali vjeroučitelj Božo Barun i moj cjeloživotni župnik Josip Ružman. Nakon krizme u crkvu sam krenula još intenzivnije. Obiteljski smo znali otići i na duhovnu obnovu u Tabor. Za srednju sam izabrala 4., jezičnu gimnaziju u Utrinama u Zagrebu. Danas je ta škola u novom prostoru na Kajzerici. Prijelaz mi je iz osnovne u srednju školu bio težak. Izazova je bilo, dosta je toga bilo novo, učenja je bilo više, no sve sam svladala i u gimnaziji sam prolazila s odličnim. Roditelji su mi bili podrška. Najprije su mi plaćali instrukcije iz engleskoga, a na kraju sam, u trećem srednje, završila na učeničkoj razmjeni deset dana na Floridi. Danas dobro govorim engleski. Učenja je u gimnaziji bilo dosta, išla sam na natjecanje iz biologije, iz Gorice sam putovala, vikendima smo bili kod bake na selu. U crkvi sam bila redovita, na misi nekada i u tjednu. Krajem srednje škole ušla sam u zajednicu mladih u župi, i danas sam u njoj.

Maturirala sam 2007. Kao odlikašica bila sam oslobođena polaganja maturalnoga ispita. Zatim sam upisala Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Zaključila sam da mi prirodni predmeti više leže, a i da mi taj fakultet nudi širok spektar mogućnosti zaposlenja. Dobro sam zaključila, ali živim u Hrvatskoj pa sam nezaposlena. Na faksu mi je bilo dobro. Ispite sam polagala u roku kao marljiva i odgovorna studentica. Godine 2012. dobila sam nagradu dekanice za najbolje ostvarene rezultate u generaciji. Na temelju dobrih ocjena dobivala sam stipendiju. Prve tri godine studija podupiralo me Ministarstvo obrazovanja, četvrtu godinu Sveučilište u Zagrebu i petu godinu Grad Velika Gorica. Nisu to bili veliki iznosi, ali ja sam skromna i to sam si rasporedila tako da nisam puno trebala tražiti od roditelja. Diplomirala sam 2012. u roku. Godinu dana bila sam bez posla, a onda sam dobila stručno osposobljavanje u jednom in vitro laboratoriju za proizvodnju biljaka u Velikoj Gorici. Ostala sam četiri godine. Na kraju je firma loše financijski stajala pa je dio nas dobio otkaz. Bilo je to prije dva mjeseca. Sada aktivno tražim novi posao. U tom mi je laboratoriju bilo lijepo, ispunjavalo me, slično bih voljela raditi i u budućnosti.«

»Klanjanje za mlade organiziramo svaki mjesec«

»Uz studij sam se angažirala u župi. Dvije sam godine išla na animatorsko ljeto na Mali Lošinj. To me potaknulo da osnujemo vjeronauk za mlade u župi. I susreti su počeli. Držala sam ih ja, a na susrete smo zvali i goste. U tim nam je početcima u Zagreb dolazio papa Benedikt XVI. Kao pripremu za taj susret imali smo prigodno klanjanje. To nam se jako svidjelo, župniku također, pa smo se dogovorili da klanjanje za mlade organiziramo svaki mjesec. Činimo to već šest i pol godina. Svaki prvi četvrtak u mjesecu imamo klanjanje. Tekstove pišemo sami, prijateljice i ja. A nadaleko poznat bend ‘Emanuel’, koji je iz naše župe, animira svojim pjevanjem. Voditelj ‘Emanuela’ Domagoj Pavin drag mi je prijatelj, baš smo bliski, on me poticao u svakom angažmanu, a klanjanje za mlade naš je zajednički projekt. Dolazi nam mladost i iz drugih župa. Vidimo da postoji potreba za takvim duhovnim sadržajem. Susreti mladih trenutačno su u mirovanju. Došlo je do smjene generacija pa se čeka impuls za novi početak s novim mladim ljudima.

Redovito čitam na misi, uglavnom nedjeljom u 11 sati. Zahvalna sam na toj mogućnosti prenošenja Božje riječi koja tako snažno progovara za naše živote. Pomažem župniku organizirati čitače za devetnicu uoči proslave Stepinčeve beatifikacije 3. listopada, kada je naš župni blagdan. Prikupljamo čitače i za potrebe Velikoga tjedna i u nekim drugim prilikama. Za nacionalne susrete mladih sam voditeljica skupine, skrbim se za pripremne susrete, a i brinem se o kompletnoj organizaciji. Sudjelovala sam na mnogim susretima mladih, na Svjetskom danu mladih u Madridu, svake godine na hodočašću mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu, a bila sam i na susretima hrvatske katoličke mladeži od Pule do Dubrovnika. Mene, a vjerujem i mnoge druge mlade, u tim je susretima oduševila ta radost i ljepota zajedništva. To je nešto što stvarno ispuni srce i dušu. U župi imamo obiteljsku zajednicu pa čuvam malu djecu dok roditelji imaju svoj susret. Sudjelovala sam više godina u kreativnoj radionici župnoga Caritasa, a za Božić svake godine pomažem u humanitarnoj akciji za djecu s posebnim potrebama iz Centra za odgoj i obrazovanje u Velikoj Gorici. Rado ispečem kolače za župne svečanosti, a uključujem se i u čišćenje prostorija za mlade u župi. Imamo i Facebook-stranicu župe za koju sam zadužena ja. Na njoj objavljujem župne obavijesti, najave događanja, prigodne tekstove, odgovaram na pitanja. Uglavnom sam župna Katica za sve. Lijepo mi je u mojoj župi, u njoj se osjećam kao doma, iako ima dana kada se župnik i ja ne vidimo. S našim je župnikom Ružmanom uvijek veselo, vrlo je ugodno surađivati s njim. Uvijek može računati na mene, i on to zna. Otvoren je za ideje i prijedloge nas mladih, kao i svih vjernika laika. Uključuje nas mlade u sve župne sadržaje. On uvijek nešto radi i dobro se skrbi za život cijele župne zajednice.«

»Služenje u župi prirodno mi je stanje«

»U lipnju se udajem u svojoj župi i selim se u Zagreb, što znači da ću napustiti Veliku Goricu i župu. To mi teško pada, ali zrelost nosi svoje. Zaručnik je Marko Švagelj. Rođen je 1986. Živi s roditeljima na zagrebačkim Vrbanima. Diplomirani je ekonomist i radi u jednoj brokerskoj firmi. Upoznala nas je zajednička prijateljica. Brzo smo shvatili da dijelimo iste vrijednosti, pogled na život. Marko je redovit u crkvi, nije aktivan kao ja, ali me podržava, razumijemo se. On je u župi Blagovijesti, Navještenja Gospodinova na Vrbanima. Godinu i pol svaki smo ponedjeljak zajedno išli na kateheze o Deset Božjih zapovijedi k vlč. Jakovu Rađi, što nam je produbilo rast u vjeri. Polazilo je te kateheze nas tristotinjak, a okupljali smo se u sjemenišnoj crkvi na Šalati. Zaručnički smo tečaj prošli u crkvi u Sigetu, a vjenčanje će biti u mojoj crkvi. Vjenčat će nas župnik Ružman. Trenutačno smo u potrazi za stanom u zapadnom dijelu Zagreba. Moji se doma pripremaju za svadbu, sestra će mi biti kuma, svi smo uzbuđeni.

Sva moja aktivnost u župi logična je posljedica svega što sam primila u vjeri. Služenje u župi prirodno mi je stanje. Vidjela sam da ljudi imaju potrebu za Bogom, a ja nudim onoliko koliko znam i mogu. Zna mi biti žao kad vidim da ljudi imaju iskrivljenu sliku o Bogu i Crkvi. Na nama je praktičnim vjernicima da im pomognemo da dođu do prave slike Crkve. Meni je vjera oslonac, daje mi životni smisao, hrana mi je za svaki dan. Život bez vjere ne mogu si zamisliti, ona mi donosi velike radosti. U našoj vjeri sviđa mi se bogatstvo karizma. Osobno sam prošla i upoznala dosta od katoličkoga duhovnoga obilja. Formaciju u prelaturi Opus Dei, studentski vjeronauk kod don Damira Stojića, tečaj Kursiljo na Krapnju, ignacijanske duhovne vježbe. Osim što su svi ti sadržaji u meni urodili brojnim milostima, donijeli su u moj život prekrasne ljude koji su postali moji dobri i pravi prijatelji s kojima se družim već godinama. Nadam se svojemu bogatomu duhovnomu rastu i u budućnosti. Jer nema ljepšega od duhovnoga bogatstva koje nam pruža naša Crkva.«

Uloga laika nije samo važna, nego i nužna
Još iz vremena župnoga vjeronauka sjećam se one osnovne definicije Crkve koju nas je naučio naš župnik i voljela bih svoje razmišljanje započeti baš tom definicijom Crkve kao zajednice Isusovih vjernika. Ako smo Crkva svi mi, uloga laika i njihova aktivnost unutar Crkve ne samo da je važna, nego je nužna. Za dobro funkcioniranje Crkve kao tijela Kristova potrebni su svi njezini udovi. Posebno ako pogledamo mnoge životne situacije u kojima jedino vjernici laici mogu ljudima oko sebe prenijeti poruku evanđelja. Svatko od nas susreće kroz svoj život ljude kojima smo mi jedina prilika da čuju nešto o Bogu.
U vremenu u kojem živimo individualizam je zahvatio sve dijelove našega života, pa tako i onaj vjerski. Nekako se sve više otuđujemo i zatvaramo. Uistinu razumijem i znam da nije nimalo lako izići iz sebe i otvoriti se prema drugomu čovjeku, posebno ako mislimo da nemamo što ponuditi. I sama sam prošla slično iskustvo i trebalo je određeno vrijeme da se odlučim angažirati u svojoj župi. Kada sam krenula u to, znala sam da nisam najsposobnija osoba, no prepoznavši potrebu, i na župnikov poziv, krenula sam u tu avanturu vodeći se uvijek onom mišlju da Gospodin ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane. On se uvijek nekako pobrinuo za sve i nadopunio moje nedostatke.
Moj angažman u župi uvelike je bio olakšan župnikovom otvorenošću za sve moje ideje i potporom u njihovoj realizaciji. Stoga smatram da je za angažman laika u Crkvi, uz onaj prvi korak osobne želje i volje za djelovanjem, jako važna otvorenost župnika. Voljela bih da svi vjernici imaju takvo lijepo iskustvo u svojoj župnoj zajednici i da svi ljudi imaju priliku upoznati pravo lice Crkve. Lice koje će uvijek odražavati Krista.

IZVORGlas Koncila br. 6/2018.
Prethodni članakŠTO JE VOLJA BOŽJA? Isus je primjer
Sljedeći članakUZ TRAŽENJE RJEŠENJA ZA RASTAVLJENE I PONOVNO VJENČANE Trebam li napustiti »takvu« Crkvu?