IZ POVIJESTI ZAVJETNIH HODOČAŠĆA ZAGREBAČKIH VJERNIKA Kako je Marija Bistrica prije četiri desetljeća uzdrmala partijske »dušobrižnike«

U subotu i nedjelju 9. i 10. rujna tisuće zagrebačkih vjernika pohodit će Mariju Bistricu da bi još jednom, po novim spoznajama 300. put, ispunile zavjet koji su prije mnogo vjekova s Majkom Božjoj Bistričkom »sklopili« njihovi praoci. Na temelju gotovo drevnih povijesnih dokumenata, iz 18. stoljeća, s velikom se pouzdanošću može govoriti da se prvo zagrebačko zavjetno hodočašće na Mariju Bistricu dogodilo 1723. godine.

A stari dokumenti, koji čuvaju glavne povijesne epizode tijekom tri stoljeća duge tradicije zagrebačkih vjernika, od zaborava su spasili i »povijesnu anegdotu« od prije četiri desetljeća, u kojoj su tri zagrebačka svećenika – Josip Ladika, Danijel Labaš i Mijo Gabrić – s Marijom Bistricom, letkom i plakatom o zavjetnom hodočašću duboko uzdrmali ondašnje partijske »dušobrižnike«.

Krajem svibnja 1981., uoči 250. zavjetnoga hodočašća vjernika grada Zagreba na Mariju Bistricu, na zadnjoj se stranici Glasa Koncila pojavila najava hodočašća. Bio je to jednostavan raspored događanja koja su vjernici mogli pohoditi u znaku visoke obljetnice tradicionalnoga hodočašća, a najavom je dominirao lukavo osmišljen logotip hodočašća. U središtu poznatoga grba grada Zagreba (tvrđava s tri tornja, nad kojom se uzdižu šesterokraka zvijezda i polumjesec) bile su ugrađene konture glasovite bistričke bazilike. Brzo je u organizaciji Glasa Koncila otisnut i plakat s istim logotipom, koji se širio po zagrebačkim crkvama, te prigodni letak, ponovno s istim spojem zagrebačkoga grba i bistričke bazilike, u kojem je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić pozvao vjernike da sudjeluju u hodočašću na Mariju Bistricu.

1 od 3

Da je to razjarilo partijske strukture ponajbolje svjedoče arhivski dokumenti Vjerske komisije, svojevrsnoga »ministarstva vjera« kojoj je zadaća bila pratiti Katoličku Crkvu, biskupe, istaknute svećenike, kao i pisanje vjerskoga tiska, osobito Glasa Koncila, ne bi li u njihovu djelovanju utvrdilo »anomalije« kojima bi Crkvu ucjenjivalo i nastojalo ograničiti njezin utjecaj.

U dokumentu pod nazivom »Informacija o postupcima u vezi protupravne i neprijateljske djelatnosti klera« ondašnjega javnoga tužilaštva Hrvatske, koji je dostavljen i Vjerskoj komisiji, u detalje se pojašnjava zašto su letci i plakati koji su se pojavili kao najava zavjetnoga hodočašća na Mariju Bistricu toliko kontroverzni: »U ovakovom sadržaju i likovnom oblikovanju navedenih vjerskih propagandnih materijala sadržana je nedvosmislena politička poruka Crkve upućena javnosti, da je riječ o takvoj vjerskoj manifestaciji, koja je vanjski izraz općeg i jedinstvenog vjerskog uvjerenja i idejno-političkog jedinstva i solidarnosti sa Crkvom svih radnih ljudi i građana grada Zagreba i njihove društveno-političke zajednice, pa je kao takova zlonamjerna i politički štetna i podobna da u javnosti izazove uznemirenje i opći opravdani revolt.«

Tjedan dana nakon što je »kontroverzni« logotip osvanuo na zadnjoj stranici Glasa Koncila, 6. lipnja 1981. godine Marija Bistrica i zavjetno hodočašće postali su jedna od središnjih tema o kojima se raspravljalo u Skupštini grada Zagreba. U međuvremenu je, pokazuju dokumenti Vjerske komisije, provedena i »istraga«. Utvrdili su se krivci koji stoje iza logotipa. Pravi »krivac« bio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, koji je od svojih suradnika tražio izradu prigodnih materijala za najavu hodočašća.

Zadaću je povjerio tadašnjemu župniku župe sv. Blaža Danijelu Labašu, koji je organizirao tiskanje plakata za zavjetno hodočašće, i fotografu i novinaru Glasa Koncila Miji Gabriću, koji je organizirao tiskanje letaka s porukom. Ali, režim bi se izvrgnuo porugama i podsmijehu kada bi zbog tako male stvari išao progoniti tada najvišega predstavnika Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Zato su kao žrtveni janjci izabrani svećenici Labaš i Gabrić, kao provoditelji Kuharićeva »zadatka«, a »stradati« je trebao i Ladika, kao ravnatelj i odgovorni urednik Glasa Koncila.

A partijskim »stručnjacima za Crkvu« nije promaknuo još jedan naoko nevažan detalj. Naslov najave, plakata i letka bio je »250. Zavjetno hodočašće Grada Zagreba«. Prema režimskom tumačenju, to je značilo da su nadbiskup Kuharić i Glas Koncila sve stanovnike grada Zagreba proglasili – vjernicima. Bila je to, prema internom partijskom dokumentu, »izopačena tvrdnja« u kojoj je zavjetno hodočašće na Mariju Bistricu prikazano kao »vanjski odraz općeg jedinstvenog vjerskog uvjerenja svih radnih ljudi i građana društveno-političke zajednice grada Zagreba«.

Čitavu »aferu« oko logotipa i zavjetnog hodočašća valja staviti i u ondašnji društveno-politički kontekst. Režimu su, naime, vrlo važni bili simboli. Zato se osim neposredne represije pribjegavalo i krajnje banalnim mjerama obuzdavanja potencijalnih »kontrarevolucionara«. Primjerice, urednicima tiskovnih medija davane su upute da ulomke ne započinju sa slovom U jer bi to tobože mogla biti asocijacija na ustaštvo. Slično je 1987. stradala popularna maskota »Zagi« i logotip zagrebačke Univerzijade. Umjesto šestinskoga šeširića s hrvatskom trobojnicom »Zagi« je dobio dugine boje, a logotip natjecanja umjesto slova »U« izvijen je u čudan i nelogičan »Y«. S druge strane, Katolička Crkva sedamdesetih i osamdesetih bila je u zamahu – događao se veliki ciklus jubilejskih proslava u sklopu projekta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Gdje god je Crkvi mogao zagorčati, režim je to činio.

U takvu je ozračju 1981. došla i »kazna« za bistrički logotip. Odluka da se ide u sudsko zastrašivanje trojice zagrebačkih svećenika zbog bistričkoga logotipa donesena je zapravo na zasjedanju Skupštine grada Zagreba. Sporni je logotip ugrožavao javni red i mir svojim, kako su to saželi u skupštini, »vrijeđanjem i omalovažavanjem socijalističkih osjećaja građana«. No režim se zbog letaka i plakata sa spornim logotipom nije odlučio za fizičku represiju, zatvorske kazne. Odlučili su da je dovoljno primijeniti blažu taktiku. Zato je čitava ta afera završila s tri prekršajna postupka protiv »bistričkoga trolista« – Ladike, Labaša i Gabrića. Međutim, u jeku »afere« zagrebačka se Crkva ipak nije zastrašila upozorenjima partijskih »dušobrižnika«. Glas Koncila od 26. lipnja na svojoj je zadnjoj stranici donio križaljku u čijem je središtu bilo jubilejsko zagrebačko hodočašće i »prijeporni« logotip hodočašća. A natruhe straha nisu se mogle vidjeti ni u izvještaju s jubilejskoga pohoda Zagrepčana Mariji Bistrici pod naslovom »Izvršili smo zavjet otaca«.