IZ RATNOGA OČENAŠA O. BONAVENTURE DUDE »O da mi se molit takvim Očenašima!«

Snimio: B. Čović | Bonaventura Duda

Jedna humana gesta otpisa duga banke dospjela je ovih dana u javnost. Naime Addiko banka otpisala je cjelokupan dug od oko tristo tisuća kuna za stambeni kredit obitelji Iličić iz Vođinaca, koja je nedavno ostala bez supruga i otca Branimira koji je nakon trogodišnje borbe s karcinomom na mozgu preminuo prije nego što je ta odluka donesena, a supruga Antonija svejedno ga je držala u uvjerenju da je problem riješen da bi mu olakšala posljednje dane.

Banka se odrekla potraživanja od pogođene obitelji

»Imali smo dojam da samo čeka da se to riješi pa da može u miru otići. Dva tjedna sam mu lagala da je sve u redu i da će kuća ostati naša a da nismo znali kako će se završiti«, kazala je Antonija, koja sa svoje troje djece sada boravi u Karinu kako bi ih, kaže, malo sklonila od svega. Zahvalna je zbog odluke banke. Lakše je, kaže, kad zna da djeca i ona imaju krov nad glavom. Iako nemaju onoga koji im najviše treba – tatu. »Teško je bilo u ovoj situaciji, ali ja i djeca nismo sami, imamo jedni druge«, hrabro govori nezaposlena Branimirova udovica, koja se posljednje tri godine brinula o teško bolesnom suprugu. Kredit u »švicarcima« bio je problem već i prije toga, no teška zdravstvena situacija učinila ga je nerješivim.

Umro je dobri pater Bonaventura Duda koji se ni na jednu molbu nije oglušio, pa je tako sudjelovao i u knjizi »Očenaš iz Hrvatske«. »Sveci naših očenaša« naslov je teksta njegova Očenaša. »One prave Očenaše, one: iz dubine vapijem k tebi, Gospodine! Saznat ćemo istom kada se dogodi Eshaton – kako na nebu tako i na zemlji.«

Kako bi pomogao svojim sugrađanima, aktivirao se predsjednik Udruge hrvatskih brojnih obitelji »8+« Antun Trbuk, koji je s drugim mještanima pokrenuo humanitarnu akciju za obitelj te apelirao na banku da im olakša situaciju. Uključila se i udruga »Franak« te je tražila otpis dugovanja, a onda je otvorenim pismom zahvalila Addiko banci. »Kako smo i obećali u molbi iz lipnja, ovim putem javno zahvaljujemo Addiko banci na udovoljavanju našoj molbi te izlasku ususret obitelji Iličić otpisom svih potraživanja. Nažalost, iako gospodin Branimir Iličić nije imao priliku doživjeti odluku o otpisu duga banke, bit će ona vrlo važna za njegovu obitelj, koja neće na leđima morati nositi teret duga«, kažu u udruzi »Franak«, koja je zahvalu uputila i udruzi »8+« i medijima. Novac koji je u međuvremenu skupljen na inicijativu udruge »8+« vjerojatno će se prenamijeniti. U Addiko banci kažu da su, svjesni iznimno teške i posebne situacije u kojoj se obitelj Iličić našla, prije više tjedana donijeli odluku o otpisu duga. »Uzeli smo u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti vezane uz konkretni slučaj. Još jednom izražavamo sućut obitelji zbog gubitka supruga i oca«, rekli su iz te banke.

Hoće li Filipinci doći raditi u Hrvatsku?

Davor Štern, biznismen i bivši ministar, smatra da ima načina kako brzo i kvalitetno riješiti gorući problem nedostatka nekoliko desetaka tisuća radnika za potrebe hrvatskoga gospodarstva: turizma, ugostiteljstva, pa i zdravstva. Naime on je rekao da bi najbolje bilo uvoziti Filipince, kojih sada oko pet milijuna radi u inozemstvu i tako pridonose priljevu novca u Filipine. Godišnje preko doznaka tih ljudi na Filipine stiže oko 27 milijardi dolara. Davoru Ivankoviću pojasnio je na koji bi način Hrvatska mogla regrutirati Filipince: »Oni odlaze iz svoje zemlje na način vrlo sličan onom kako su Hrvati organizirano odlazili u Njemačku 1970-ih. Na temelju detašmana, to jest radnih kvota koje su se dodjeljivale svake godine. Tako su naši stručni radnici odlazili na organiziran način, preko Ingre, Astre i ostalih većih tvrtki koje su se bavile vanjskom trgovinom. To im je omogućavalo da zadrže siguran posao doma, a zadržali su sigurnost socijalnog i zdravstvenog osiguranja i osigurali su se uvjeti odnosa prema njima i smještaja u zapadnim zemljama. Jednako kao što se mi sada brinemo o našim mornarima na stranim brodovima. Primjerice Filipinci čine trećinu ukupne radne snage na svim brodovima u svijetu. Filipini uglavnom imaju organiziran rad svojih radnika u inozemstvu. Imaju državnu agenciju za zapošljavanje, a njima je svaka zemlja prekomorska, i agencija šalje Filipince na rad u više od sto zemalja.

Na zahtjev klijenata ili države oni pronađu profil potrebnih ljudi, organiziraju dolazak svojih radnika čarterima u zemlju u kojoj bi radili, dogovaraju osnovnu plaću i smještaj te vode brigu o njima. Ta se agencija potom brine da se svi njihovi radnici kasnije po završetku ugovora vrate na Filipine. To je dobar način da se pomoću međudržavnog sporazuma dođe do toga da se zaposli određen broj Filipinaca preko ljeta u Hrvatskoj i da se po isteku ugovora vrate kući. Filipinci se kao naši gastarbajteri vraćaju kući: najvećim dijelom Filipinci ne ostaju u zemljama u kojima rade, imaju obitelji na Filipinima i vole se vratiti doma i živjeti među svojima. Dakle tako bi Hrvatska na kratke staze riješila problem zapošljavanja i time bismo mi mogli na dvije tri godine riješiti naš gorući problem. Čuo sam nedavno izjavu ministra Turizma Garija Cappellija da on smatra da ćemo problem ugostiteljstva i turizma riješiti dodatnim kvalificiranjem naših ljudi. Ja bih volio da se to realizira, međutim koliko vidim, naši ljudi nisu skloni biti konobari i kuhari, radije bi bili menadžeri i direktori. Ministru Cappelliju želim puno sreće, ali pomalo sam skeptičan da će nešto u kraćem vremenu postići. Smatram da bi upravo aranžman s Filipinima mogao riješiti dio naših problema već u sljedećoj turističkoj sezoni te da bi naši ugostitelji i turistički menadžeri došli ne samo do kvalitetne radne snage, nego i do benchmarka, standarda rada u ugostiteljstvu, gdje bi svi vidjeli i naučili kako se može brže, bolje i kvalitetnije uslužiti gosta i turista. Filipinci imaju vrlo visoke standarde u radu i vrlo su motivirani radnici.«

Nezaboravno suosjećanje o. Bonaventure Dude

Umro je dobri pater Bonaventura Duda koji se ni na jednu molbu nije oglušio, pa je tako sudjelovao i u knjizi »Očenaš iz Hrvatske«. »Sveci naših očenaša« naslov je teksta njegova Očenaša. »One prave Očenaše, one: iz dubine vapijem k tebi, Gospodine! Saznat ćemo istom kada se dogodi Eshaton – kako na nebu tako i na zemlji. Pravi molitelji, oni ‘istinski klanjatelji’ o kojima govori Isus, poznati su samo Ocu nebeskom ‘koji vidi u tajnosti’. No postoje trenuci, postoje dani i vremena kada je spasonosno – uistinu ozdraviteljsko – otkrivanje intimnih molitava svoga bića. Iz toga su objavni, svaki na svoj način, ti naši Očenaši – hrvatski Očenaši u zlu vremenu – kada smo se privikavali, očekujući brža razjašnjenja, nositi križ svoje povijesti na svojim ramenima – križ koji naši prethodnici časno poniješe u svom povijesnom vremenu i nevremenu. (…) Žao mi je što nisam zapisivao svjedočanstva iz ovog našega sadašnjeg stradanja. Vjerujem da će i taj posao, paljetkujući po novinama obaviti neki nadahnuti tražitelj. Ljudi mahom muškarci, zatvorenici i zatočenici, svjedočili su o svojoj molitvi u časovima velikih napasti, u času tame, kad je neprijatelj – onaj zlokobniji koji stoji iza svih neprijateljstava – bio posve blizu, neizbježiv. U Očenašu majke našli su posljednju snagu da se održe i izdrže, da ne pokleknu i ne zdvoje. Izvana mlaćeni i sakaćeni, osjetili su se iznutra održani jer su – bolje no u dobro vrijeme – osjetili svoju vlastitu srž, svoj identitet i neku dotada nedoživljenu moć, koja je ulijevala snagu, nadu i oslon. I nisu se bojali onih ‘koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti’ (Matej 10,28).«

»Jednom znam ime – možda ću ga u vječnosti prepoznati kao sveca Očenaša. Mlatili su ga dan za danom, do nesvijesti. Vraćao se mučen i izmučen u zajedničku izbu gdje se zbog zadobivenih udaraca i muka ponovno onesvješćivao, dolazio k sebi i opet padao u nesvijest. Mlatili su ga i tjerali da opsuje ime Božje. No njemu je mati upisala u srce i dušu u najdublju njegova bića srž: Sveti se ime tvoje! I ne htjede danima i danima, ostajuć vjeran Bogu. Zar samo Bogu? I samom sebi i svojoj majci i svome vječnom rodu i narodu. Znao je da bi prestao biti on, svoj, da je pokleknuo, da je opsovao. Zvao se Viktor Kljajić. Možda se još i sada zove, možda je i žrtvom pao, mlaćen i zamlaćen. Ali vjerujem da mu je Bog njegova Očenaša darovao milost da izdrži, da ustraje, da pavši opstane i ostane vjeran. I Bogu i sebi. 

Znadem još jednu sveticu Očenaša
Pripovijedao nam je o njemu njegov drug koji se nakon dugih mjeseci oslobodio iz toga pakla. Koga god bi sreo, molio je da se za Viktora moli. I ja sam se za nj molio, molio sam se s velikim mnoštvom pobožnika na Veliku Gospu u Međugorju.
Znadem još jednu sveticu Očenaša, staricu iz Dervente. Pripovijedao mi je o njoj moj franjevački subrat fra Ante koji se, malo prije pada Dervente, onamo probio da donese nešto pomoći najpotrebnijima. Onako u brzini, u povratku, nagovori svoju staricu susjedu: ‘Bako, a što još ovdje čekate?’ – ‘A sinko, a komu ću ostaviti ovu zemlju?’ – reče i pokaza na sveto domovinsko tlo. Nije mislila na ono nešto malo svoje zemlje, nego baš na djedovsko tlo. ‘I kako ćemo poslije?’ – upita subrat. A ona: ‘Sinko, poći ćemo na dvije – tri mise i opet – sve ćemo zaboraviti.’ O da mi se molit takvim Očenašima!«

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2017.
Prethodni članakKAKO SMO (SE) ČASTILI Velika Gospa »plaća«
Sljedeći članakVAŽNO DJELOVANJE NEDJELJKE LUETIĆ-TIJAN Pisala je i govorila »bez dlake na jeziku«