Nema mnogo gradova koji su poput Vukovara zbog svoje slavne i teške povijesti i sami postali simboli. No među temeljnim simbolima Vukovara – od vučedolske golubice do dvorca Eltz, od bolnice do vodotornja – u javnosti se nezasluženo rijetko spomene i franjevačka crkva sv. Filipa i Jakova. Nije riječ, naime, samo o najstarijoj vukovarskoj bogomolji ni tek o baroknom zdanju što svojim ožiljcima svjedoči o patnji grada na Dunavu. Njezino je kamenje jedinstven podsjetnik i na dvostruko podizanje Vukovara iz pepela osmanlijskih i velikosrpskih razaranja, ali i na živo vukovarsko kamenje – franjevce koji su u tom podizanju iz pepela prednjačili i vjerski i politički, i kulturno i obrazovno. Nedavna tristota obljetnica postavljanja kamena temeljca crkve sv. Filipa i Jakova nije stoga bila tek prigoda za svečano župno slavlje, nego i prilika da se – znanstveno iščitavajući netom objelodanjenu franjevačku kroniku – čitava povijest moderne prijestolnice Srijema promotri iznova, s gledišta onih koji su ju ispisivali i figurativno i doslovno: vukovarske manje braće.
Na takvu je tragu svrhu znanstvenoga skupa »300 godina franjevačke crkve u Vukovaru (1723. – 2023.)«, održana u Pastoralnom centru sv. Bone u subotu 24. lipnja, u izjavi za Glas Koncila opisao jedan od njegovih inicijatora, vukovarski župnik fra Ivica Jagodić. »Nepregledan je niz franjevaca koji su od odlaska Osmanlija pa sve do Domovinskoga rata ostajali uz ljude Vukovara, čuvali njegovo blago i obnavljali ga, te možemo reći da grad Vukovar doista živi sa svojim franjevcima«, rekao je o. Jagodić nakon otvorenja skupa čiju važnost uz broj od 27 sudionika nagoviješta i broj njegovih organizatora. Franjevačkomu su se samostanu u organizaciji, naime, pridružili i Područni centar Vukovar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Državni arhiv u Vukovaru te Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskoga instituta za povijest.
Upravo je dr. Milan Vrbanus iz spomenute podružnice održao prvo od 22 izlaganja posvećeno društveno-ekonomskim prilikama u Slavoniji u doba osnutka vukovarskoga samostana. Iznijevši raznovrsne statističke podatke, Vrbanus je dočarao kako vukovarske ratne rane nisu danak samo novije povijesti. »Tijekom rata Habsburške Monarhije s Osmanskim Carstvom 1716. vukovarsko je stanovništvo moralo vojnicima davati kruh i meso, zob i sijeno za njihove konje te transportirati vojnu opremu na ratište, a tijekom zimskih mjeseci morali su primati i vojnike na zimovanje.« No ni završetak sukoba osiromašene Vukovarce nije zaštitio od korumpirane poslijeratne vlasti. »Službenici Dvorske komore Habsburške Monarhije varali su stanovništvo pri ubiranju novčanih davanja te mu nisu isplaćivali novac koji je vojska davala komorskim službama. Jedan je petrovaradinski provizor po dolasku na dužnost došao s jednim konjem, a kada je odlazio, morali su mu dati 70 kola da bi prevezao sve što je stekao«, slikovito je objasnio dr. Vrbanus.
Ivan Marjanović: »Polaganje kamena temeljca 24. lipnja 1723. nije bilo tek svečani čin, nego i trijumf diplomacije i nastanak novoga institucionalnoga identiteta«
Lako je stoga razumjeti zašto je u Vukovaru već 1735. izbila pobuna koju je morao umiriti sam kralj Karlo III. No i nemala je pomutnja u postosmanlijskom crkvenom životu Vukovara razriješena tek 1730. osnivanjem franjevačkoga samostana. U izlaganju o peterim fazama prisutnosti franjevaca u novovjekovnom Vukovaru doc. dr. Marko Jerković s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Ivan Marjanović predočili su kako je boravak bačkih franjevaca u Vukovaru uzrokovao znatniju izgradnju franjevačkih prostorija, ali je tek njihov povratak u Bač ukazao na potrebu osamostaljivanja vukovarskih redovnika. Tomu se pak preko svojega vikara Andrije Natalija usprotivio pečuški biskup Nesselrode. Franjevci su ih uspjeli umilostiviti pozivanjem na dotadašnju pastoralnu ekskluzivnost, uređene zemljišno-pravne odnose, ali i učinkovitost apostolata koji je Crkvi privukao mnoge obraćenike iz pravoslavnih, protestantskih i muslimanskih redova. Zato ni polaganje kamena temeljca 24. lipnja 1723. »nije bilo tek svečani čin, nego i trijumf diplomacije i nastanak novoga institucionalnoga identiteta utemeljena na postizanju emocionalne zajednice pod zaštitom nebeskih patrona«, zaključio je Marjanović.
Na dva uvodna predavanja nadovezalo se izlaganje dr. Roberta Skenderovića o postosmanlijskim migracijama u vukovarskom kraju koje su zacrtale multietničko svojstvo Vukovara te izlaganje Petra Uškovića Croate o diplomatičkoj građi franjevačkoga arhiva u Vukovaru, s naglaskom na povelje kojima su franjevcima darovane i relikvije sv. Bone i sv. Leona IX. Izv. prof. dr. Hrvoje Kekez predstavio je dosad nepoznate kartografske prikaze Podunavlja iz ostavštine grofa Luigija Marsiglija, a duhovne potrebe vukovarskih franjevaca i vjernika iz kartografskih je izvora do kraja feudalizma iščitao Ante Grubišić. Izlaganje doc. dr. Danijela Jelaša i Petre Plantosar o crkvenim ustanovama ponudilo je pogled u vukovarski srednji vijek, nakon čega su priloge o kulturnoj i političkoj ulozi franjevaca od vremena austrougarskoga dualizma do komunističkoga ateizma predstavili dr. Branko Ostajmer, dr. Ivan Zubac i izv. prof. dr. Slađana Josipović Batorek. Kako su porast životnoga standarda, ratna stradanja i promjene političkih sustava oblikovali pastoral vukovarskih franjevaca, demonstrirali su franjevci Vjeran Lazić i Vinko Brković, a franjevačku je kroniku historiografski evaluirao izv. prof. dr. Tomislav Galović.
A da vukovarska kronika još čuva brojne tajne duhovne povijesti, otkrila su posljednja dva izlagačka bloka. Tako je doc. dr. Daniel Patafta upozorio na redovnicima nesvojstven razmah župnoga pastorala te bogatstvo liturgijskoga života u Vukovaru usprkos jansenistički nastrojenim biskupima. Fr. Henrik Ivan Damjanović to je potkrijepio istaknuvši kako je franjevcima nakon jedne kanonske vizitacije zabranjeno dotadašnje izlaganje Presvetoga uoči svih većih blagdana, ali i naglasio da je pobožnost sv. Boni u prošlosti imala ekumensku ulogu. Da hrvatski narodni preporod nije krenuo samo iz središnjice nego i samostalno ponikao na periferiji, ustvrdio je dr. Dinko Župan predstavljajući franjevačke preporoditelje vukovarskoga samostana, a malo poznate zanimljivosti o vukovarskim franjevačkim glazbenicima i prosvjetiteljima bugarskih katolika Banata iznijeli su fra Mario Zrakić i dr. fra Mario Cifrak.
Georg grof Eltz Vukovarski podsjetio je na crkvenopovijesne zasluge članova svoje obitelji pokopanih u kripti crkve sv. Filipa i Jakova, koja je nakon Drugoga svjetskoga rata poslužila i kao duhovno utočište vjernicima Zaječara i Skoplja, kako je razjasnio dr. Dražen Živić. A brojni primjeri koje su u izlaganjima naveli dr. Sandra Cvikić, dr. Vine Mihaljević te dr. Mateo Žanić doista opravdavaju tvrdnju da su franjevci i jedini čuvari sjećanja na vukovarske žrtve Prvoga svjetskoga rata, ali i oni koji su sjećanje na patnju Domovinskoga rata uspjeli utkati u mirotvorni poslijeratni pastoral. Kada se tomu pridoda da su upravo kronički tragovi fra Paškala Cvekana u prijeratnoj knjizi »Vukovar i Franjevci« omogućili cjelovitu obnovu razrušene franjevačke crkve i samostana, nije teško shvatiti zašto je župnik fra Ivica Jagodić skup zaključio najavom da se intenzivira potraga za otetim dijelom kronike iz poraća Drugoga svjetskoga rata. Franjevačka kronika nije tek neizbrisiv trag istine o kojoj se javno sjećanje počesto koleba; ona ostaje i temeljem obnove Vukovara koju se bez manje braće ne može ni zamisliti.
