Jednu od najznačajnijih knjiga o Zagrebu s naslovom »Zagreb – antivodič« napisala je arhitektica, konzervatorica, povjesničarka i teoretičarka arhitekture Zrinka Paladino. Na gotovo 500 stranica autorica vodi čitatelja u drugačiji Zagreb od onoga kakav se prikazuje, grad koji nije lijepa slikovnica, nego i velikim dijelom uništeni grad. To se posebno očitava po javnim prostorima kao što su vile koje uz tekst prate fotografije iz vremena nastajanja i vremena današnjega uništenja. Npr. to su vile »Spitzer«, »Pfefferman«, »Klaić«, »Peluger«, »Benedikt«, »Novaković«…
»Jabukovac nekad i danas«, zatim kavana »Šumski dvori«, kavana »Corso«, predstavljeni u knjizi, podsjećaju na svijet koji su Zagrepčani imali i koji su izgubili. Fotografijama u knjizi upozorava se kakva su uništenja uslijedila na tim zdanjima, spomenicima jednoga vremena. U knjizi ne iznenađuju podnaslovi kao što su: »O nekim pokojnim interijerima«, »Vrijedna i jadna javna zdanja«, zatim »Što južnije to tužnije«, »Može li Zagreb bolje?«. Literarnu notu toj knjizi daje i tekst naslovljen »Znamo li čuvati grad«: »Postoji jedan grad, naš glavni grad. Zove se Zagreb. Velik je i lijep. Od drugih gradova u zemlji razlikuje se po mnogočemu, od nekih je bolji, od nekih lošiji. Lijepim ga i poznatim čini i velik broj spomenika koji ga rese… i arhitektura… i ljudi. Zagreb štiti svoju arhitekturu kao dio baštine. Baština je ono na što smo svi ponosni, ona predstavlja osnovu našega identiteta, baštinu smo naslijedili i trebali bismo je, ime joj barem tako kazuje, prenijeti našim potomcima kako bi i oni imali što baštiniti. Tako od pamtivijeka funkcioniraju kulturne sredine među koje se ubraja i Zagreb. U Zagrebu su stvari ponekad i malo drukčije…«
Povjesničarka umjetnosti Željka Čorak u pogovoru knjige napominje da je ne samo živeći Zagreb i u Zagrebu, nego iz živoga središta uvida, a nekad i odlučivanja, o njegovim mijenama i njegovoj sudbini Zrinka Paladino upozoravala, pa i pod cijenu vlastitoga egzistencijalnoga i javnoga statusa, na kobne pogrješke u prostoru zbog kojih baština ne će moći biti predana naraštajima kao visoka vrijednost koju smo naslijedili… »Davno su prošla vremena od monumentalne ostavke Milana Preloga s mjesta ravnatelja službe zaštite. Etički principi, zajedno s autoritetom službe, pretrpjeli su različite stupnjeve prilagodbe ‘alternativnim istinama’. Stoga glasovi i geste poput ove knjige Zrinke Paladino vraćaju nadu u povezanost svijesti i savjesti…«, zapisala je Željka Čorak. Kroz tu knjigu antivodič čitatelj živi jedan drugi Zagreb, istinit bez lažne šminke koju su mnogi nabacili da bi izgledao kao ljepuškast grad bez prave srži i mijena kroz koje je prolazio.
Zagreb je i »Hod za život«, okupljanje i manifestacija koja je pokazala svoju vitalnost i želju da grad živi u svojim naraštajima, sadašnjima i onima koji žive budućnost grada. Da su djeca željena pokazuju mnogi primjeri, a u javnost su sa svojom pričom izišli Goran i Vedrana Tišljar, koji su u braku godinu dana i odavna znaju da ne mogu postati biološki roditelji, kako piše Karmela Devčić. Bili su svjesni da će, kad se za to odluče, dijete u njihovu obitelj stići posvojenjem. Priželjkuju obitelj u kojoj će imati dvoje djece, dečka i curicu. Kako kaže Goran, ne smije se previše birati, posvojio bi i starije dijete. Operirao je srce pa možda zbog toga ima afinitet prema djeci koja nisu sto posto zdrava.
Ta obitelj pokazuje koliko je teško i koliko putova treba prijeći da bi se došlo do posvojenja djeteta. Goran pripovijeda da su im u nadležnom centru za socijalni rad rekli da moraju proći psihološku i drugu obradu te školu za posvojitelje kako bi ušli u registar potencijalnih posvojitelja. Ali u Varaždinskoj županiji nema takve škole jer nemaju dovoljno novca pa su čekali dok su se vlasti mijenjale, a ipak ponovno nisu dobili novac. U Međimurskoj županiji školu za posvojitelje provode redovito i imaju jako mnogo djece za posvajanje, ali u spomenutu školu primaju isključivo potencijalne posvojitelje iz njihove županije. Goran pojašnjava da zbog »administrativne linije« ne mogu pohađati tu školu makar je od Varaždina do Čakovca samo trinaest kilometara. Kolika je njihova žeđ za djecom pokazuje i to da su otišli na pohađanje škole u Zagreb i sada su u »registru potencijalnih posvojitelja«.
Broj posvojene djece u Hrvatskoj prošle je godine bio najmanji u posljednjih 15-ak godina: posvojeno ih je samo 87. Podatak o drastičnom padu broja posvojene djece objavila je Udruga za potporu posvajanja »Adopta« koja je zatražila od države da uvede posebne proaktivne mjere kojima bi se potencijalnim posvojiteljima olakšalo posvojenje djece koja teže pronalaze roditelje. »Aktualna vlada usmjerena je na demografiju, no dok se stvaraju uvjeti za neku buduću djecu, stvarna djeca koja odrastaju u domovima i udomiteljskim obiteljima ne smiju biti zaboravljena«, poručila je Diana Topčić-Rosenberg, članica Upravnoga odbora »Adopte«. Prošle je godine Ministarstvo napravilo određene preduvjete da pokrene posrnuli sustav posvajanja. »Napravljeni su protokoli s jasnim rokovima poduzimanja mjera, protokol za posvajanje djece u inozemstvu koje je potpuno zamrlo, te pokrenulo posebnu podstranicu dostupnu samo potencijalnim posvojiteljima, na kojoj bi trebali biti objavljeni profili sve djece koja nisu posvojena u roku od tri mjeseca. Prema podatcima nadležnoga ministarstva demografije takve je djece više od 340, no objavljeno je samo 47 profila. U ministarstvu ne nude objašnjenje takvoga pada broja posvojene djece, a što se objave profila tiče zaključuju kako je putem te stranice posvojeno samo jedno dijete. Upozoravaju da je glavna zaprjeka posvojenju činjenica da djeca s postignutim preduvjetima imaju težih zdravstvenih teškoća, zbog čega posvojitelji nekad nisu spremni na posvajanje. Osim toga često je riječ o većem broju braće i sestara kojima traže zajedničkoga posvojitelja ili se radi o većoj djeci za koje potencijalnih posvojitelja također nema ili sama djeca ne žele više biti posvojena. Neslužbeno je pak poznato da malomu broju posvojenja pridonose i dugi postupci oduzimanja roditeljske skrbi biološkim roditeljima, kao i česte promjene Obiteljskoga zakona«, kako piše K. Turčin. Sve to pokazuje da za Gorana i Vedranu Tišljar ima nade za posvojenje djece.
Anđela Mužinić bila je perspektivna odbojkašica, ali je u trinaestoj godini doživjela tešku prometnu nesreću. Gabrijela Radanović piše da je Anđela mnogima primjer kako se s pozitivnim stajalištem i voljom za napredovanjem i radom ruše gotovo sve postavljene granice. Anđela je ove godine nominirana za nagradu »Splitski pupoljak« koja se dodjeljuje uspješnim talentiranim, ali i požrtvovnim mladim ljudima. »Želim da i druge osobe s invaliditetom vide da se iz života i iz sebe mora izvlačiti najbolje.« Kada je doživjela nesreću, Anđela nije shvaćala da je čeka život u invalidskim kolicima, nadala se da će opet prohodati i da će opet, kad počne trenirati odbojku, biti najbolja. Međutim život se promijenio, a tako se mijenjao i njezin športski put. Pripovijeda da je mjesec dana nakon stradanja upoznala Helenu, djevojku s kojom sada ekipno igra, i koja ju je pozvala da se okuša u stolnom tenisu. Presudan je bio trenutak kada su Anđela i Helena izabrane za najbolju ekipu u Hrvatskoj po izboru športskih novinara. To je prvi put da su paraolimpijci uopće bili nominirani i da su konkurirali ostalim športašima. Anđela kaže da je za nju nominacija bila najveća nagrada od svega što je do sada napravila. Nije mogla vjerovati, prema njezinim riječima, da ju je netko stavio u isti koš s olimpijcima i pojašnjava da je to neprocjenjivo. Nagrada »Sportskih novosti« prema njezinim riječima promijenila je svijest o osobama s invaliditetom koje su profesionalni športaši. Krenula je već i na svjetsko ekipno prvenstvo u Bratislavi, gdje će, vjeruje, biti među najboljima.
