IZ STEPINČEVIH DOPISA PREDSTAVNICIMA KOMUNISTIČKE VLASTI Smije li se tiskara osuditi samo zato što je nešto tiskao?

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (84)

Odnos poslijeratnih komunističkih vlasti prema grobljima nadbiskup Stepinac nazvao je »kulturnom sramotom«

Dopis zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću, u kojem traži oslobađanje Rudolfa Veda i vraćanje crkvene imovine uložene u dioničko društvo »Narodna tiskara«, 17. kolovoza 1945.:

»Dana 6. kolovoza o.g. presudom Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj za grad Zagreb i okrug zagrebački osuđen je Rudolf Vedo, najprije vlasnik ‘Narodne tiskare’, a od 1. travnja 1945. ravnatelj ‘Narodne tiskare’ u Zagrebu, Kaptol 27 na: a) 10 godina gubitka nacionalne časti, b) 5 godina lišenja slobode s prisilnim radom, c) konfisciranje sve imovine osim stana i d) konfisciranje cijele imovine ‘Narodne tiskare d.d.’ jer je proglašen krivim prema optužbi javnog tužioca od 25. VII. 1945. br. Kg 275/45-2 i to s razloga, jer da je u svojoj tiskari za vrijeme okupacije štampao niz časopisa i listova, u kojima se vršila propaganda u korist okupatora i njegovih pomagača. Tako je primjerice u dvobroju rujan – studeni 1941. ‘Jeronimska svjetla’ na prvoj strani odštampana slika Pavelićeva, a potom članak pod naslovom ‘Poglavnik’ pa članak ‘Društvo svetog Jeronima i hrvatska narodna samostalnost’ u kojem se veliča osnutak NDH. U dvobroju veljače – travanj 1942. izvješćuje sa glavne godišnje skupštine Društva sv. Jeronima, u kojem se nalazi pozdravni brzojav Paveliću, izvješće sa sjednice odbora društva sv. Jeronima održane 11. IV. 1942., u kojem se navodi spomen govor o uskrsnuću hrvatske države, u mjesečniku ‘Seljačka omladina’ za ožujak 1941. br. 3. članak »Da li je komunizam u Sovjetskoj Rusiji donio napredak ili nazadak?’, ‘Što brojke kažu?’ u broju 5. ‘Naše Gospe Lurdske’ od 1. V. 1941. objavu o knjizi ‘Otkriće o boljševizmu’.

»Kao predstavnik katoličke Crkve energično protestiram proti ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge, da se poštuju katolička groblja. Na grobljima više nema prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša, ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi…«

Po toj presudi proglašen je Rudolf Vedo krivim i kažnjen radi kulturne (i propagandističke) suradnje, premda bi takova suradnja bila obuhvaćena odredbama Ukaza o općoj amnestiji i pomilovanju od 3. kolovoza 1945., i ako se je sam Rudolf Vedo na raspravi pozvao na amnestiju.

Nadalje Rudolf Vedo oglašen je krivim radi privredne suradnje s okupatorom i njegovim pomagačima, akoprem o privrednoj suradnji – pojam, koji je jasno određen t. 7. čl. 2. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj – po mojem mišljenju u ovome slučaju ne može biti nikako govora.

Uopće u ovome slučaju nema govora ni o kulturnoj ni o propagandističkoj suradnji, jer Rudolf Vedo, kao vlasnik odnosno ravnatelj tiskare, nije radio ništa drugo, nego svoj tiskarski posao, a kao takav nije imao ni prava ni mogućnosti utjecati na pravac pisanja odnosnih katoličkih listova, koji su se u njegovoj tiskari tiskali« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 223.-224.).

Otimanje imovine »Narodne tiskare«

»Uostalom svi su ti listovi izlazili još prije 10. travnja 1941., a baš iz razloga, što im se je naređivalo od strane promičbenog ustaškog ureda štampanje pojedinih članaka, te više nisu mogli podnositi pritisak ustaškog režima, prestali su izlaziti. Ističem, da je urednik jednog od tih listova bio kanonik dr. Pavao Lončar, koji je prvi ustao protiv ustaškog režima i zbog toga je bio osuđen na smrt i kasnije pomilovan.

Tiskara je bila doduše vlasništvo Rudolfa Vedo, no ja sam i s njime ugovorio, da ona ima služiti prvotno za tiskanje katoličkih edicija. Kako sam Rudolf Vedo nije imao ni dovoljno kapitala ni dovoljno potrebitih strojeva, to sam ja stavio na raspolaganje strojeve Nadbiskupske tiskare kao i potreban kapital od strane raznih crkvenih institucija i s njime ugovorio, da se ima osnovati dioničko društvo, u kom će crkvene institucije imati apsolutnu većinu dionica, a ja da imam pravo veta. To je stvarno oživotvoreno u današnjoj ‘Narodnoj tiskari d.d.’ koja je kao takova počela poslovati počev od 1. IV. 1945.

Isto tako moram istaknuti, da je ‘Narodna tiskara’ bila jedna od onih rijetkih tiskara, koja se nije dala pod jaram ustaškog režima, jer je odbijala tiskanje bilo čega propagandističkog za ustaše i okupatore, iako se je ne nju vršio pritisak i nuđale su joj se znane pogodnosti.

Pa ni Rudlof Vedo nije nikada u tiskari propagirao među radništvom i namještenicima za ustaše i njihov režim.

Presudom zaplijenjena je cijela tiskara ‘Narodna tiskara d.d.’, premda Rudolf Vedo ima samo 12% društvenih dionica, i ako novo dioničko društvo odgovara za rad tiskare tek počev od 1. travnja 1945., u kojem vremenu nije štampano ništa takvog, što je u optužbi inkriminirano.

Napokon napominjem, da na raspravu nije bio pozvan niti u toj stvari preslušan ovlašteni predstavnik ‘Narodne tiskare d.d.’, akoprem je ono materijalno presudom najteže pogođeno.

Ovom presudom teško je pogođena crkvena imovina uložena u dioničko društvo ‘Narodna tiskara’, jer najveći dio dionica pripadaju crkvenim institucijama« (str. 224.-225.). 

Zar smo pali ispod pogana? 
Prosvjed nadbiskupa Stepinca dr. Vladimiru Bakariću zbog preoravanja groblja i rušenja nadgrobnih spomenika, 18. kolovoza 1945.:
»Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi s njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rođake pokojnika.
Ovo je kulturni skandal prvoga reda. Vi ste, gospodine predsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri (o oskvrnjivanju groba, op. a.). Zar smo pali ispod pogana?
Ja kao predstavnik katoličke Crkve energično protestiram proti ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge, da se poštuju katolička groblja. Na grobljima više nema prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša, ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnoga Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakovi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim.
Ja se nadam, da ćete izdati najhitnije naloge u toj stvari, da ne budem prisiljen javno upozoriti narod na obeščašćivanje naših groblja«. (str. 225.-226.)
Jednostrane odredbe na štetu Crkve

Pismo nadbiskupa Stepinca Predsjedništvu privremene Narodne skupštine u Beogradu, u kojem se iznosi potreba poštivanja slobode vjere i privatnoga vlasništva, 20. kolovoza 1945.:

»Čast mi je obratiti se na visoko Predsjedništvo Privremene narodne skupštine u pitanju donošenja zakona o agrarnoj reformi.

Već sam jednom imao priliku, da u tom pitanju posebnom predstavkom izložim stanovište Katoličke Crkve. Učinio sam to i zato što je Predsjednik Ministarskog Savjeta i Maršal Jugoslavije gospodin Josip Broz Tito izjavio meni osobno, kao što i predstavnicima zagrebačkog klera početkom lipnja o.g., da će se uopće sva pitanja glede odnosa Crkve i Države rješavati međusobnim sporazumijevanjem.

Ovih dana dolazi na dnevni red Skupštine zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. I on je sastavljen bez prethodnog saslušanja predstavnika Crkve. Odredbe, koje se na nju odnose, jednostrane su. One bez svake pravedne odštete izvlašćuju Crkvu iz sviju njezinih pravednim zakonima stečenih posjeda. Time oduzimaju materijalne uvjete za normalno vršenje njezine funkcije, koja joj je zajamčena načelom slobode vjeroispovijedanja i poštivanja privatne svojine… Zato moram, u ime katoličkih vjernika, podići odlučni protest protiv ovakvog rješavanja agrarnog pitanja, koje se rješava vrlo brzo bez prethodnog saslušanja Katoličke Crkve i na njezinu štetu. Ovaj zakon ne će nimalo poboljšati odnose Crkve i Države i pružit će slabu podlogu za namjeravane pregovore sa Svetom Stolicom« (str. 226.-227.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 25/2017.
Prethodni članakILIJINA PORUKA ZA NAŠE DOBA Nova knjiga dr. Josipa Mužića
Sljedeći članakDEMOKRACIJA I »SLUŽBENI GLAS« Vjernik ima – glas savjesti!