Malo je onih koji ne znaju za prevrat koji se 1946. zbio u duši sestre Marije Terezije – prevrat u kojem je mladu loretinku obuzela misao o posvemašnjem služenju najsiromašnijima koje će kasnije postati karizmom misionarki ljubavi. Trenutak je to toliko presudan ne samo za Gonxhu Bojaxhiu i voljenu joj Indiju, nego i za tijek čitava 20. stoljeća, da ga je teško odvojiti od naknadnih nadopuna i tuđih tumačenja. No Majka je Terezija o sudbonosnom trenutku ostavila tek nekoliko škrtih rečenica. »Išla sam 1946. u Darjeeling da obavim svoje duhovne vježbe. Bilo je to u vlaku. Čula sam poziv da ostavim sve i da slijedim Njega u potleušicama, da mu služim u najsiromašnijima među siromasima. Znala sam da je to Njegova volja i da Ga moram slijediti.« Upravo su tihi prevrati poput Terezijina otajstvenim znamenima svetačkih života. Što se u njima zbiva, nitko jasno ne razabire; no sjaj koji iz njih izbija nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
U još će otajnijoj tami ostati trenutak u kojem je stopama svoje starije susestre odlučila poći i Hrvatica Jozefina Orzes. O tome, naime, u njezinim dosad objavljenim pismima nema ni slova. Teško je stoga prosuditi zašto je sestra Marija Bernarda, koja je tijekom višegodišnjega učiteljskoga suživota u Kalkuti mogla zarana upoznati Majčinu sućut prema siromasima, odluku da zahtjevnu redovničku službu nakon 17 godina zamijeni izvanrednim pothvatom služenja donijela tek tri godine nakon Terezijina izlaska iz samostana. Jedno je ipak sigurno: svoju je odluku donijela s jednako poniznom nepokolebljivošću kao i Gonxha. »Zamolila sam dopuštenje Svetoga Oca da smijem raditi s Majkom Terezijom među najsiromašnijima. To sam dopuštenje i dobila.« Kao trinaesta misionarka ljubavi 39-godišnja je redovnica 21. lipnja 1951. pristupila svojemu drugomu novicijatu pod drugim redovničkim imenom: Franciska Ksaverija.
Pomalo se čudnim čini da je iskusna loretinka – k tomu i Gonxhina prijateljica iz djetinjstva – morala ponovno proživljavati iskustvo novicijata s djevojkama koje su tek upoznavale redovnički život. No Majka je Terezija ispravno prepoznala duhovnu vrijednost najteže kušnje koja je činila svakidašnjicu njezinih novakinja. O tome u pismu bratu Dragutinu iz 1952. Jozefina ushićeno svjedoči: »Prošloga mjeseca išla sam svaki dan u našu kuću za odbačene i umiruće, gdje sam imala mnogo prilike da za nebo predobijem mnogu dušu.« Bliski susret sa stvarnošću gube, gladi i gubitka svakoga društvenoga oslonca i Jozefinine je riječi gotovo pa poistovjetio s Terezijinima. »Kod nas je našlo sklonište već oko 160 osoba, od kojih ih je 90 umrlo, a drugi su ili ozdravili i otišli kući ili još čekaju smrt. Mnoge sam vidjela umirati, ali svi umiru mirno. (…) Mi ovdje radimo u vrućini i studeni, u gladi i obilju. Radimo iz sve snage u želji da ugodimo Isusu.«
Kao i njezina duhovna majka, koja je prve dane svojega novoga poziva posvetila medicinskomu tečaju u Patni, i Franciska Ksaverija već je u domu za umiruće pokazala zanimanje za različita medicinska stanja sirotinje kojoj je služila. No da se potpuno posveti liječništvu potaknut će je iskustvo sa siromašnom djecom iz kalkutske četvrti Motijhil. »Kada sam vidjela koliko je male djece bilo bolesno i koliko njih nije moglo pratiti predavanja u školi, zamolila sam Majku Tereziju da mi dopusti studirati medicinu. Ona mi je to dopustila i poslije pet godina studija postala sam liječnica.« Studij ipak nije išao tako glatko. Trebalo je, naime, uz pohađanje nastave, učenje i polaganje ispita – sve na stranom jeziku – svakodnevno vršiti uobičajene redovničke dužnosti, zbog čega se Jozefina uvelike oslanjala na molitve članova svoje obitelji u Hrvatskoj.
Ipak, njezin urođeni dar za liječničko umijeće naposljetku ju je doveo i do specijalizacije iz plastične kirurgije na sveučilištu u Kalkuti. Tako je prva liječnica među misionarkama ljubavi postala i prva koja je indijskim gubavcima mogla pružiti i više od osnovne sestrinske pomoći.
Franciskina osjetljivost za gubavce i djecu pratit će je sve do kraja života, no već će je u ranim danima njezine službe u bijelom sariju i životno ugroziti. Brinući se 1960. za napuštenu djecu u kući družbe u Delhiju, zarazila se gubom te se morala vratiti na liječenje u Kalkutu. »Cijelo mi tijelo gori od groznice kao da sam u vatri. (…) U zemaljskom pogledu mi je gore, no gledajući svrhunaravno, meni je bolje, jer imam nešto prikazati Bogu svakoga sata.« Iskustvo s gubom produbilo je i njezino razumijevanje toga medicinskoga fenomena koji je u Indiji bio jednak prokletstvu. »Sada imamo upisanih oko 3800 tih bolesnika, a svakoga tjedna dolazi nam oko 50 novih slučajeva. (…) Nema mjesta gdje bi čovjek mogao reći da nema gube. Mnogi se stide zbog te bolesti te se boje doći po lijekove, jer znaju da će ih svijet mrziti i bježati od njih i da će izgubiti posao. Zato se grizu u sebi i dolaze nam na liječenje kada je već kasno, kada im više ne možemo pomoći.«
Neugasivi žar s kojim je Jozefina i tijekom vlastitoga liječenja služila gubavcima, kao i njezino medicinsko znanje i upravljačke vještine, razlogom su zašto joj je Majka Terezija ubrzo počela dodjeljivati odgovornije službe. Tako je 1962. postala i poglavaricom nove kuće sestara u Agri. »Radim kao prije u dispenzariju s gubavcima i tuberkuloznima. Imamo mnogo djece kojoj moramo davati strepto-injekcije i vitamine.« I njezino posljednje pismo iz Agre posvećeno je najdražim joj pacijentima. »S gubavcima ćemo proslaviti Božić 20. prosinca, a sa siromašnom djecom na sam Božić popodne.« Nitko to osim Majke Terezije nije znao, ali Franciska Ksaverija sve se to vrijeme pripremala za pothvat svojega života: izgradnju prve indijske kolonije gubavaca.
Nastavlja se
