Iako je od njezine smrti prošlo gotovo tri desetljeća, ime Smiljane Rendić – nezaboravne sustvarateljice i dugogodišnje suradnice Glasa Koncila – ne prestaje izazivati interes javnosti. O tome svjedoči i njezina nedavno predstavljena biografija »Smiljana Rendić – Zlatno pero hrvatskoga novinarstva«, otisnuta u nakladi Glasa Koncila, autorice dr. Silvane Burilović Crnov.
Blagdan sv. Franje Saleškoga, zaštitnika novinara, koji se slavi 24. siječnja, pokazao se samo kao dodatan povod da se zađe iza kulisa jedne od najpoznatijih epizoda iz života Smiljane Rendić – montiranoga suđenja koji je ona morala pretrpjeti zbog članka »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod«, objavljena u časopisu »Kritika« 1971. godine, pri samom vrhuncu hrvatskoga proljeća. Proces je započeo sredinom 1972., a završio krajem 1973. godine. Na kraju je osuđena na dvije godine uvjetne kazne te na dvogodišnju zabranu nastupa u javnosti.
Neki bi mogli pomisliti da je Smiljana Rendić – kada se uzmu u obzir svi silni politički procesi i likvidacije političkih neistomišljenika koji su se zbivali u Jugoslaviji – zapravo i dobro prošla. No barem dva argumenta opovrgavaju takvu tvrdnju. Prvi proizlazi iz činjenice da je ipak osuđena, a ne oslobođena pri Vrhovnom sudu.
To znači da je i pitanje očuvanja hrvatskoga jezika i identiteta, koje prožima članak »Izlazak iz genitiva«, zapravo proglašeno »političkim kriminalom«.
Drugi argument puno je složeniji i odnosi se na »kalvariju« kroz koju je Smiljana Rendić prolazila u vrijeme sudskoga procesa. Naime, iz njezine osobne perspektive vrlo je izgledna bila mogućnost odlaska u zatvor. Zbog političkoga procesa najprije je udaljena s radnoga mjesta u časopisu »Pomorstvo« te joj je prepolovljena plaća, a nakon presude je i naprasno umirovljena. Zbog velike neizvjesnosti, ne znajući što će donijeti svako iduće sudsko ročište, Smiljana Rendić je u zdravstvenom smislu bila dotučena. Platila je golemu cijenu zbog svoga »političkoga prijestupa«.
Iako je od toga procesa prošlo točno pet desetljeća, njezinu je osobnu dramu od povijesnoga zaborava spasio njoj toliko drag – papir! Naime, u vrijeme sudskoga procesa razmijenila je mnogobrojna pisma s onodobnim uredništvom, prije svega s glavnim urednikom Vladimirom Pavlinićem, njegovom desnom rukom Živkom Kustićem te ravnateljem lista dr. Josipom Ladikom. Ta opsežna pisana građa danas se čuva u arhivu Glasu Koncila i čitatelja poput vremeplova vraća u ozračje olovnih godina komunističke represije.
Svojevrsni glasnik »križnoga puta« kroz koji će u sljedećim mjesecima i godinama prolaziti Smiljana Rendić pojavio se sredinom lipnja 1972., na naslovnici riječkoga »Novoga lista«. Tekst je donosio vijest o optužnici podignutoj protiv Smiljane Rendić 10. svibnja 1972., no bila je to tipična medijska kampanja kojom se u javnosti »krivca« trebalo osuditi i prije donošenja presude. Smiljana Rendić je članak iz riječkoga lista u pismu Vladimiru Pavliniću u lipnju 1972. nazvala »harangiranom viješću«. »O mom prigovoru na tužbu nema u toj novinskoj harangi ni habera, a vijest kako je sastavljena djeluje oštrije nego i sama optužnica, pogotovo ono insistiranje na ‘krivičnom djelu protiv naroda i države’, to je teže nego ‘neprijateljska propaganda po čl. 118/1’«, zapisala je Smiljana Rendić. Članak u Novom listu, smatrala je, bio je izravan povod za njezino udaljavanje iz časopisa »Pomorstvo«.
U pismu Pavliniću u ljeto 1972. opisuje i socijalnu izolaciju u kojoj se brzo našla. »Osjećam hladan led gospođa kod kojih stanujem: pročitale harangu u Novom listu i očito im je strašno neugodno što sam kod njih, pogotovu otkad sam im danas rekla da sam suspendirana iz ureda… Mučno. Dopuštaju mi ovo tipkati kod kuće, s time da ne tipkam po noći. Ali cijela mi je situacija u kući očajno mučna i neugodna.« Ona je, naime, u Rijeci u to vrijeme živjela u podstanarstvu. Pojavila se prilično izgledna mogućnost da joj stanodavka jednostavno ne će produžiti najam stana i da će – završiti na ulici. U vrijeme procesa uredništvu Glasa Koncila dostavila je čak i svoju oporuku. Tako u pismu iz srpnja 1972. navodi da sve svoje spise, ako ne preživi zatvor, daje knjižnici Bogoslovnoga fakulteta. Svoje knjige ostavila bi u tom slučaju dr. Vjekoslavu Bajsiću, a pokućstvo uredniku Pavliniću.
Dramatični su i njezini opisi vlastitoga zdravstvenoga stanja, koje je postajalo sve više narušeno kako se proces zahuktavao. »Imala sam ne samo groznu glavobolju, nego me hvatala i vrtoglavica netom bih ustala iz fotelje, tj. netom mi glava nije bila naslonjena. Konačno nisam izdržala pa sam legla, ali nije mi bilo bolje ni ležeći, samo mi se nije vrtjelo. Danas me glava strahovito boli i morala sam se strahoviti prisiliti da počnem pisati za idući broj, i dogodilo se i opet kao i uvijek: u pisanju mi je glavobolja prošla, a sad, kad sam svršila priloženih 8 kartica opet će me zgrabiti«, pisala je uredništvu u kolovozu 1972. godine. Za čitava je trajanja procesa nastavila slati svoje tekstove u Glas Koncila. Štoviše, ti su joj honorari omogućili da preživi.
Vrlo je jasno uviđala da se njoj zapravo ne sudi zbog jednoga članka, nego zbog njezina cjelokupna rada u Glasu Koncila. O tome je pisala dr. Ladiki u svibnju 1973. godine: »Groteskno je biti osuđena za nešto što me samo veoma relativno zanima; budući pak da znam (ne tek nagađam, nego baš znam jer je to moj odvjetnik doznao) da pravi razlog moje osude nije onaj jedini politički članak, nego deset godina moga rada u katoličkom tisku, tješim se katkada da ni Gospodinu Isusu na Križu nije pisao pravi razlog osude, vjerski (Filius Dei), nego politička izlika (Rex Judaeorum).«
Međutim, u razumijevanju kroz kakve je patnje prolazila za vrijeme suđenja ključno je pismo koje je poslala Živku Kustiću u srpnju 1973. godine. Kustić je u međuvremenu postao i glavni urednik Glasa Koncila. Pisala mu je: »Ja se naprotiv najozbiljnije bojim da ću u zatvor i te kako dospjeti. Jer na meni, jedinom katoličkom novinaru laiku u ovoj zemlji, slomit će se sva mržnja onih koji upravo katoličku laičku aktivnost ne trpe… Ja pod stare dane i poslije ovoliko godina rada za Crkvu prositi neću. I rekla sam Gabrijelu (Đuraku, op.a.): ‘Ima samoubojstava koja Bog prima na svoje ruke.’
Govoreći to ne želim nikoga ucjenjivati. Ali govorim već sada i želim da ostane napisano jer neću da, kad se to dogodi, itko kaže da sam to učinila u času umne poremećenosti. Nikad neću biti lucidnija nego u tome času.« Te njezine riječi treba shvatiti tako da je radije pristajala na smrt nego da ju u zatvoru netko tjelesno obeščasti.
Osim honorara koje je za svoje priloge dobivala od Glasa Koncila, što su joj ujedno bili i jedini stalniji prihodi, uredništvo lista na mnoge joj je načine pomagalo. Ravnatelj Glasa Koncila osobno joj se obvezao da će joj, ako završi u zatvoru, plaćati stanarinu u Rijeci, čak i ako Glas Koncila kojim slučajem bude zabranjen. Naime, bilo je to jednako dramatično razdoblje za Glas Koncila. Režim je plijenio brojeve lista zbog »politiziranja«. Pred sudom se našao i Kustić kao glavni urednik, i to zbog članka o sv. Polionu i njegovu »svetačkom prkosu«, koji je režim shvatio kao izravnu političku provokaciju. Kustić je prisustvovao i suđenju Smiljani Rendić u Rijeci u siječnju 1973. godine. U arhivu Glasa Koncila ostali su očuvani i poštanski paketi u kojima je od uredništva dobivala lijekove za teške glavobolje koje su započele u vrijeme suđenja. A kada neki lijekovi nisu koristili, uredništvo je svojim kanalima njezinim liječnicima pribavljalo inozemnu literaturu specijaliziranu za neurološke bolesti. Kasnije je Glas Koncila Smiljani Rendić pomogao i oko smještaja u stanu na Trsatu, gdje je i glasovita katolička novinarka u 68. godini života napustila ovaj svijet 1994. godine.
