U nedjelju 26. svibnja održavaju se izbori za Europski parlament, sedmi po redu. Građani Europske unije birat će 751 zastupnika, a u slučaju izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva iz Unije birat će se 705 njih. Europski je parlament uz Europsko vijeće vrhovno zakonodavno tijelo Unije, što znači da ta dva tijela zajedno donose zakone, uredbe, smjernice i preporuke koje su odlukom država članica iznad nacionalnoga zakonodavstva. Uz europske, u nekolicini članica ove se godine održavaju i izbori za nacionalne ili regionalne parlamente ili za vijeća lokalnih zajednica. Veći broj razina političkoga odlučivanja donosi i veći broj izbora pa je u posljednje vrijeme gotovo svaka godina izborna. Što znači da su građani gotovo neprestano izloženi predizbornim kampanjama.
Suvremena politička stvarnost puna je izbora. Mnogi to shvaćaju kao teret, no činjenica je da se i životna svakodnevica sastoji od izbora, s tim što su politički izbori samo institucionalni oblik odabira između opcija što se neprestano nude u svakodnevnom životu. Čovjek stalno mora nešto birati, odlučivati između različitih mogućnosti, donositi odluke koje utječu na njegovu budućnost. Pojedinac je u suočavanju sa životnim izazovima u pravilu suočen s izborom, ali na njegovu sudbinu utječu i drugi čimbenici osim njega samoga, okolnosti, nepredvidljivi događaji, stvari koje ne razumijemo, pa su i odluke čovjeka kao pojedinca upitne, interesi drugih s kojima se njegovi ne podudaraju. Unatoč tomu, mora se birati, jer drugoga izbora nema ako čovjek želi suvereno upravljati svojim životom.
Politički su izbori procesi u državama, regionalnim i lokalnim zajednicama i organizacijama u kojima se biraju predstavnici koji će umjesto birača i u njihovo ime donositi odluke i vršiti vlast. Izabrani predstavnici posjeduju ovlasti na temelju volje birača izražene na izborima. U pravilu, u okviru države biraju se nacionalni parlamenti kao vrhovna zakonodavna tijela, zatim regionalna predstavništva i lokalna vijeća koja donose propise i određuju izvršnu vlast u skladu sa svojim ovlastima. Nastankom Europske unije i njezinim razvitkom javila se i ideja uspostave predstavničke vlasti na toj razini. U zakonodavnom kontekstu to je novost i u smislu parlamentarizma i u smislu razina političkoga odlučivanja. Europska unija kao zajednica suverenih država od njih preuzima određene ovlasti i donosi propise koji su obvezujući za sve. Zakonodavna tijela Unije, parlament i vijeće, time preuzimaju dio ovlasti nacionalnih parlamenata koji su tradicionalno imali ulogu vrhovne vlasti iznad koje ne postoji nikakav politički autoritet.
U kontekstu parlamentarizma djelovanjem Europskoga parlamenta otvara se mogućnost jedinstvene javne rasprave o zajedničkim temama na razini Unije. Međutim, jedinstvena europska javnost ne postoji pa se i dijalog o zajedničkim temama i dalje provodi odvojeno u svakoj pojedinačnoj državi članici. Zanimljivo je i to što zastupnici u Europskom parlamentu, kao izravno izabrani predstavnici građana, zakonodavnu ulogu dijele s Europskim vijećem, koje predstavlja vlade država članica.
Izbori za Europski parlament održavaju se od 1979. svakih pet godina. Ugovorom iz Maastrichta 1992. EP je dobio znatno veće ovlasti od dotadašnjih. Postao je središnje mjesto političkoga odlučivanja u Uniji, naravno ne i jedino. Time se samo povećao broj razina odlučivanja te je stvorena nova dinamika u odnosima između različitih mjesta političkoga utjecaja. Europski parlament i Komisija, kao i Europsko vijeće, time su postali mjesta koncentracije moći. Ali to ne znači da su se sve poluge moći preselile u Bruxelles i Strasbourg. Najzad, politička moć nije koncentrirana samo u parlamentima i vladama, ona ima svoju vlastitu logiku i pronalazi put vlastitoga utjecaja i mimo tijela vlasti. U skladu s tim politički čimbenici mogu imati veću ili manju moć od formalne vlasti koju čine. Legalističko pozivanje na tijela vlasti kao isključiva mjesta političkoga odlučivanja nemaju uvijek uporište u stvarnosti, kao ni očekivanja birača da će njihovi zastupnici, koje su sami odabrali, u njihovo ime donositi odluke koje njima odgovaraju.
U demokracijama su građani kolektivni vladar, a parlament ga predstavlja i u njegovo ime i u skladu s njegovom voljom vlada državom. No imaju li građani stvarnu moć? Problem se javlja već kod definicije volje građana, opće volje, odnosno načina na koji se ona oblikuje i naposljetku očituje. Opća volja oblikuje se u javnosti, u suvremeno doba preko medija, no oni su u posljednje vrijeme sve manje kompetentni i sve manje zainteresirani za ono što građani stvarno misle i žele. Nerijetko se događa da kao opću volju nameću uske interese i volju pojedinaca i skupina koji sjede za polugama moći.
S druge pak strane, ako građani smatraju da je povijesna nepravda to što su zakinuti u očitovanju svoje volje, neka se sjete povijesnih vladara, pa i onih apsolutnih, koji su rijetko imali baš apsolutnu vlast. Njihove su odluke ovisile o njihovim suradnicima, savjetnicima, o onima koji obavljaju različite državne poslove. Naime, mnogi moćni državnici kroz povijest bili su ovisni o onima koji su financirali njihove državničke projekte i omogućavali im životni stil. Moć je promjenljiva kategorija, često neusklađena s formalnom podjelom vlasti. Kroz čitavu povijest, pa i danas, pojedinci i skupine služe se formalnim strukturama vlasti kako bi prigrabili ili povećali moć.
Prosječni građanin u suvremenoj demokraciji izložen je posljedicama tih igara. Borba za moć, samovolja, politički sukobi i kompromisi ugrožavaju njegove interese i umanjuju šanse ostvarenja njegovih potreba. Često ih i zloupotrebljavaju i ruše načelo ravnopravnosti u zajednici građana. Što onda uopće znači imati izbor? U kolikoj mjeri građanin može sudjelovanjem u političkim izborima utjecati na ishod političke igre?
Kao prvo, drugoga izbora nema jer su poluge moći u trenutku izbora u njegovim rukama i on je prinuđen odlučivati, bilo da odabere ovu ili onu političku ponudu ili da odbije sudjelovati u izborima. U svakom slučaju odlučuje jer se njegov postupak izravno odražava na rezultat izbora, pa time i na karakter političke vlasti. Kao drugo, građanin mora biti svjestan da on kao pojedinac nije nikakav vladar, on je samo jedan od brojnih pojedinaca koji zajedno preuzimaju ulogu vladara. To pak znači da bi u interesu građana bilo da međusobno usklade svoje ciljeve. Zato postoje političke stranke, kao mjesta dijaloga, usklađivanja interesa i zajedničkoga oblikovanja političkih koncepata. U tom kontekstu i sučeljavanja i kompromisi potrebni su, dapače nužni.
Istodobno građanin također mora imati na umu da, zbog mnoštva različitih interesa u društvu, njegovi osobni interesi nikad ne će biti potpuno prihvaćeni kao opći politički ciljevi. Odnosno, imaju šanse biti prihvaćeni jedino ako odgovaraju društvenim tendencijama. Ali ako se prestane zanimati za njih, ako pomisli da su mu izgledi mali, odmah je na gubitku. U tom kontekstu valja promatrati i izbornu ponudu. Ona nikad nije idealna, teško da će netko pronaći stranku čiji će mu izborni program potpuno odgovarati i koja će uz to jamčiti da će u slučaju izborne pobjede doista ispuniti svoja obećanja. Izborni kandidati ulaguju se većini i obraćaju se najglasnijima, najbrojnijima. I najmoćnijima. Jer od njih očekuju najveću pomoć. Naposljetku, vješti politički igrači vješto manipuliraju osjećajima i očekivanjima birača, a ponekad ih i ucjenjuju sugestijama da su, iako loši, ipak bolji od drugih. Da njihova ponuda nije idealna, ali da su drugi još gori.
U europskoj demokratskoj tradiciji predizborne kampanje trajale su nekoliko tjedana. U tom su razdoblju stranke javno predstavljale svoje programe, tražile izravan dijalog s biračima i ulazile u žestoke međusobne okršaje. U preostalom vremenu između izbora politička je promidžba mirovala, a o temama od opće važnosti razgovaralo se sadržajno, tek uz povremene trenutke polemike. U međuvremenu, preobrazbom komunikacijskih sustava, predizborne kampanje produljile su se i zauzele gotovo sav prostor političkoga dijaloga. Po uzoru na američku tradiciju, sada na dan izbora već započinje kampanja za sljedeće, a politički akteri sve svoje izjave i postupke oblikuju tako da privuku što više birača na sljedećim izborima. Politika je postala marketing, trgovina iluzijama. I time je izgubila važan dio svoga sadržaja, izgubila je ozbiljnost i uvjerljivost.
No ako birači nemaju druge mogućnosti nego birati između više loših ponuda, velikoga izbora nemaju ni političari. Izbori se teško dobivaju čestitošću, iskrenošću i otvorenošću. Apsurdno je, ali onaj tko ozbiljno računa na zauzimanje poluga vlasti, tko želi predstavljati građane, mora se služiti metodama koje često nemaju nikakve veze s njihovim interesima.
Ranije, posebice dok je Europski parlament imao samo savjetodavnu ulogu i dok je njegov utjecaj naspram drugim tijelima Unije bio neznatan, stranke su onamo slale kandidate koji su kod kuće bili višak, islužene političare ili nepoćudne stranačke kolege. Danas stranke sve više otkrivaju Strasbourg i Bruxelles kao mjesta političkoga profiliranja, kao pozornicu na kojoj političari stječu ugled koji će kasnije iskoristiti u svojoj državi. No daleko od toga da odaje Europskoga parlamenta vrve nezainteresiranim šarlatanima koji nisu svjesni svoje odgovornosti za budućnost Europe. Naprotiv, institucije Europske unije prepune su kompetentnih stručnjaka, angažiranih pojedinaca koji se svojski trude pronaći odgovarajuća rješenja za izazove s kojima se suočava pola milijarde Europljana. Valja prepoznati probleme, potrebe, inicijative, odvagnuti između pojedinačnih i zajedničkih interesa, uskladiti interese različitih država članica i ponuditi odgovore koji će izdržati provjeru bezbroj europskih institucija i na kraju se pokazati kao stvarno smisleni. Svaka je država sama po sebi vrlo složen mehanizam pretakanja pojedinačnih interesa u opće i održive političke koncepte, a Europska unija zajednica je tih čudovišta koja vuku svako na svoju stranu. Kako u toj političkoj prašumi pronaći odgovore koji će imati smisla i jamčiti dobrobit građanima? Kako stvari izgledaju, dužnosnici su uglavnom zabavljeni time da održe na životu taj politički stroj i da ga usmjeravaju onamo kamo žele njihovi istomišljenici.
Pitanje je međutim kako dugoročno učiniti Europsku uniju održivom, posebice u svjetlu sve dubljih političkih rovova što se javljaju između europskoga zapada i istoka, između sjevera i juga, kao i između različitih europskih čimbenika koji neka od temeljnih zajedničkih pitanja, poput useljavanja, karaktera europskih društava, pa sve do samoga europskoga identiteta, vide potpuno različito. Sve se više stječe dojam da različite skupine u Europi kopaju rovove među sobom i kidaju niti dijaloga. Može li takva Europska unija preživjeti i dalje se razvijati? Slično se pitanje postavlja i kad je riječ o državama jer trendovi uzajamne isključivosti očito jačaju posvuda u Europi.
Slobodne europske demokracije nakon Drugoga svjetskoga rata na takve su izazove imale spreman odgovor. Na političkoj pozornici borilo se argumentima, a na izborima se odlučivalo tko će pobijediti, a tko će dalje čekati svoju šansu. Pogleda li se na današnje izbore, uvijek svi nekako ispadnu pobjednici, koalicije se osnivaju ne prema sličnosti, nego prema potrebi, a koga god birači birali, uvijek pobjeđuju isti. Vrijeme je da netko napokon smisli nekakvu reformu političkih sustava u kojima bi građani imali ne samo pravo glasovanja, nego doista i pravo glasa. A do tada valja birati između skromnih ponuđača. Jer u politici građani osim izbora drugoga izbora najčešće nemaju.
