»IZJAVE I ODLUKE« DRUGE SINODE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE (2) Razvijati nove osjetljivosti za zajedništvo, suodgovornost i suradnju

Snimio: B. Čović
»Čini se itekako zdravim jasno se suočiti s padom oduševljenja, a zatim i s njegovim posljedicama nejasnoga obzora. Crkva je pozvana graditi zajedništvo na vjeri u Krista Gospodina, sa sviješću da za kršćanstvo koje bi živjelo isključivo od društvene tradicije nema perspektive«

»Slavlje Sinode je slavlje Crkve koje obuhvaća spomen, prisutnost i nadu.« Tom rečenicom započinje dokument »Izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije«, a njezin prvi dio (»Slavlje Sinode je slavlje Crkve«) ujedno je naslov njegova prvoga poglavlja koje, zajedno s posljednjim (»Sinodalnost, hod Crkve koji traje«), čini svojevrsni okvir za četiri poglavlja »Izjava i odluka« u užem smislu riječi. Već i sama riječ »slavlje« Sinode, a ne »održavanje« ili nešto slično, sugerira da je riječ o procesu koji nadilazi traženje političkoga konsenzusa za određenu društvenu stvarnost te vodi na područje otajstva Crkve.

Duhovnost kao »eklezijalna mistika«

Razmjerno kratko prvo poglavlje dokumenta moglo bi se čitati kao svojevrsni »memento« teološke istine o Crkvi i crkvenosti. Započinje s prvom točkom Katekizma Katoličke Crkve, koji govori o temeljnom Božjem opredjeljenju za čovjeka: Bog »sabire sve ljude, koje je grijeh raspršio, u jedinstvo ljudske obitelji, Crkve«. Bog to čini po svojem Sinu, Otkupitelju i Spasitelju. Crkva, njezino vidljivo zajedništvo, sakrament je (znak i oruđe) toga Božjega djela. Kako Crkva ostvaruje tu svoju sakramentalnu narav i zadaću? Živeći odnose koji odražavaju Kristovo evanđelje.

Ne postoje dakle dvije Crkve. Dokument u tom smislu govori o »duhovnosti viđenoj kao eklezijalna mistika«. »Ne radi se, dakle, o odvojenosti: o jednoj nevidljivoj, božanskoj Crkvi, i o jednoj vidljivoj, ljudskoj, ‘institucionalnoj’. Jedna je Crkva, sakramentalna, božanska i ljudska istodobno. I nemoguće je odvojiti Krista i Crkvu, kršćansko otajstvo od otajstva Crkve. Usprkos njezinim ranama, grijesima i nesavršenosti, Crkvu vodi Božji Duh, u njoj je Krist živ i djelatan«, kaže se u dokumentu. Nakon podsjećanja na sliku Crkve kao tijela, dokument kaže: »Crkva je vidljiva tamo gdje vjernici žive zajedništvo i poniznost, nošeni djelovanjem Duha Svetoga, a putovi koje otvara Duh i na kojima sudjeluju članovi Crkve različiti su. Tako postoje i različite ‘duhovnosti’ koje odgovaraju darovima Duha. No postoji zajednička duhovnost, koja izvire iz kršćanske inicijacije.«

Lako se šire nepotrebne napetosti

Određenom svježinom odišu redci koji pokazuju da je sinoda zagrebačke Crkve na konkretnoj mjesnoj razini detektirala potrebu suočavanja s tipičnim postmodernim individualističkim tendencijama na koje ni vjernici i Crkva očito nisu imuni, a očituje se u traženju duhovnih »niša«, često s nedostatnom sposobnošću za stvarno zajedništvo. »Važna odlika eklezijalne duhovnosti je traženje Božje volje u poslušnosti kakvu su očitovali Krist i Blažena Djevica Marija. Bog svoju volju očituje u zajednici koja osluškuje njegovu riječ u poštivanju crkvenoga zajedništva darova (karizmâ) pod vodstvom svoga pastira. Zato je važno da odluke o djelovanju zajednice prolaze predviđenim crkvenim putem; da dozrijevaju uz molitvu, razgovore, prijedloge i savjete te da budu prihvaćene u poslušnosti onima kojima je dana služba i s njome povezani darovi odgovornosti i ljubavi za zajednicu. U eklezijalnoj duhovnosti iznimno je važno zastupati i iznositi ono što savjest, Duh Sveti u nama nalaže, na što potiče, bilo da se radi o zaređenim službenicima ili pak o vjernicima laicima. Za crkvenost su pogubni oblici individualizma i ‘lažne solidarnosti’ koja ne slijedi dobro, nego zrcali neodgovornost. Izazovni su i pokušaji nametanja nekih osobnih ili grupnih duhovnih smjerova naizgled pobožnim imenima i stvaranjem dojma ‘karizmatičnosti’ koju Crkva nije prepoznala ni odobrila. U takvim se pristupima može pronaći i ‘inovativnost’ obrednih oblika, iscjeliteljskih postupaka i pobožnosti, koje nemaju izvore u kršćanstvu. Nažalost, danas se lako pojave i šire izražaji koji su u suprotnosti s odredbama Crkve, kao da te odredbe nisu plod milosti, iste karizme koju je Crkvi dao Gospodin. Time se može stvoriti nepotrebna napetost unutar Crkve, njene institucionalnosti i njene karizmatičnosti. Poslušnost Crkvi ne suprotstavlja se poslušnosti Duhu. (…) Tako je poseban ključ čitanja međusobnih odnosa u Crkvi onaj koji neprestano ponavljamo: braćo i sestre«, kaže se u »Izjavama i odlukama«.

Novim putovima poslanja odgovoriti na sekularizaciju
Uz potrebu prevladavanja individualističkih tendencija, jedna od prepoznatljivih crta dokumenta jest njegovo suočavanje s izazovom sekularizacije. Problem se susreće već kad se govori o »pastoralu prema susretu s Kristom«. »Živimo u svijetu s jasnim korijenima u kršćanstvu, ali s oslabljenom poveznicom u Kristu. Svijet je to pod utjecajem ‘sekularizma’, s puno ponuda značenja, religijskih pristupa, u kojima se Crkva ne prepoznaje kao jedini izvor smisla, te je pozvana tražiti nove putove svoga poslanja. Poticaj je to za nove oblike misijskoga djelovanja, u kojem je važna cijela zajednica vjernika, a ne samo klerici. Pritom nije potrebno naglašavati sukobljenosti, jer su one najčešće ionako jasno vidljive, nego biti uz čovjeka, uz njegova traženja, blizi građenju na istini, dobroti i ljepoti. Taj put je duhovski put, put Crkve koju prati Duh Branitelj i Tješitelj«, stoji u »Izjavama i odlukama«.
Veća blizina kao nezaobilazni put

Na istom je tragu i sljedeći odlomak: »Crkva je zajedništvo, u svojoj naravi i u svome djelovanju. Nerijetko se, zbog individualizma, zbog snažnoga osjećaja pripadnosti nekoj skupini unutar Crkve ili zbog želje za prevlašću prijedloga pojedinaca, pojavljuju poteškoće u zajedničkome radu. Sinoda je izražaj nadvladavanja individualizma i potrebe za zajedničkim rastom. (…) Zajedništvo se rađa iz susreta s Kristom, a iz toga slijedi da i pastoral treba odgajanje za crkveno zajedništvo koje obuhvaća sastavnice susreta – slušanje, razgovor, postizanje suglasja. Put kojim valja ići svakako je veća blizina između laika i prezbitera, između prezbitera, redovnika i redovnica, između redovnika i laika, vrjednujući sve što pospješuje zajedništvo: suradnju, odgovorno sudjelovanje u crkvenim tijelima, zajedničku molitvu.«

»Izjave i odluke« u prvom poglavlju donose temeljna pastoralna usmjerenja koja bi, očito, svima trebala biti na srcu: pastoral usmjeren prema susretu s Kristom; središnja uloga liturgije, posebno euharistije; prioritet župe, obitelji i mladih; kršćanska ljubav, karitas; komunikacija u Crkvi i u društvu, koja uključuje poznavanje i upotrebu i novih oblika komuniciranja, njihova utjecaja na ljude i društvo, ali i prožetost »kršćanskom evanđeoskom specifičnošću, koja se ne može odreći niti je svediva na neku vrstu ‘humanizma’«.

Otežavajući čimbenici za život, polet…

Teškoća i zahtjevnost življenja i svjedočenja vjere i radosne vijesti u današnjem trenutku tema je dvaju podnaslova na završetku prvoga poglavlja. Kao uzroci teškoća navode se nedostatnost baštine u prenošenju vjere, uzdrmanost temeljnih vrjednota, »snažna strujanja izravno usmjerena protiv vjere«, ali i samo nedostatno ili odveć suženo življenje vjere u mnogih.

»Može se pronaći i ‘inovativnost’ obrednih oblika, iscjeliteljskih postupaka i pobožnosti, koje nemaju izvore u kršćanstvu. Nažalost, danas se lako pojave i šire izražaji koji su u suprotnosti s odredbama Crkve… Time se može stvoriti nepotrebna napetost unutar Crkve, njezine institucionalnosti i njezine karizmatičnosti. Poslušnost Crkvi ne suprotstavlja se poslušnosti Duhu«

Kao reakcija na takvo stanje spominje se »osjećaj bespomoćnosti koji vodi u bezvoljnost«. »Mnogi naginju tomu da odustanu od suočavanja s duboko sekulariziranim svijetom koji pokazuje ozbiljne odmake od kršćanstva s nastojanjima da se društvena zbilja uvelike raskršćani. Neki se zatvaraju u ‘privatno življenje vjere’, ograničujući se na obdržavanje vjerničkih obveza, nadahnutih ponajviše na ponavljanju varljivih i neplodnih modela iz prošlosti. Neki se pokušavaju zauzimati sami, mučeći se i rasipajući dragocjene snage. Neki pak izabiru određene ‘paralelne’ pastoralne putove te tako – odbijajući zajednička traženja i provjeravanje zajednice – ulaze u opasnost razbijanja ili slabljenja crkvenoga zajedništva, umjesto da pospješuju njegovo jačanje. Sve to otežava život, polet, koordiniranost pastoralnoga hoda. Čini se itekako zdravim jasno se suočiti s padom oduševljenja, a zatim i s njegovim posljedicama nejasnoga obzora. Crkva je pozvana graditi zajedništvo na vjeri u Krista Gospodina, sa sviješću da za kršćanstvo koje bi živjelo isključivo od društvene tradicije nema perspektive«, kaže se u »Izjavama i odlukama« Druge sinode zagrebačke nadbiskupije.

Odgajanje za crkvenost

»S puno vjerodostojnosti i osjetljivosti za stvarnost« Sinoda je uzela u obzir promjene koje se događaju. A kao prikladan odgovor na njih ona nudi poziv na »obnavljanje lica Crkve«. Da bi se, međutim, to lice obnovilo, potrebne su nove osjetljivosti: »a) rast zrelih vjerničkih odnosa, sposobnih za slušanje i za uzajamnost, sposobnih za susrete i za razgovor s polazišta vjere i crkvenosti; b) veća otvorenost za uzajamno prihvaćanje, otkrivanje i ugrađivanje darova različitih službâ i poziva u Nadbiskupiji, c) snažniji osjećaj za poslanje u odnosu prema društvu i u društvu, pri čemu nastojanja Crkve – u skladu s njezinom naravi – idu u smjeru oplemenjivanja i obogaćivanja u susretima, vođena Božjom ljubavlju prema svijetu«. »Sve to pretpostavlja raspoloživost za zajedništvo, suodgovornost i suradnju, kako klerika tako i vjernika laika. Time se odgaja za crkvenost i izbjegavaju se paralelne inicijative ili podjele«, kaže se u dokumentu, čije prvo poglavlje završava pozivom na izgrađivanje »Crkve izlaženja« pape Franje, u kojoj posebno mjesto zauzimaju siromašni.

Nastavlja se