»IZJAVE I ODLUKE« DRUGE SINODE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE (3) Poziv na katehetsku mobilizaciju Crkve zagrebačke

Snimio: B. Čović
»Evangelizacija je u svojoj biti trajna formacija svih vjernika u vjeri, koja dovodi do trajnoga zauzimanja glede osobnoga obraćenja. U tom je smislu važno svim vjernicima… omogućiti trajan odgoj u vjeri – svojevrsne ‘škole vjere’«

»Crkva Zagrebačka u djelu evangelizacije« prva je velika cjelina »Izjava i odluka druge sinode Zagrebačke nadbiskupije«. Cjelina započinje temeljnim tvrdnjama o misijskoj naravi Crkve, o »Crkvi izlaska«, o njezinu temeljnom poslanju da naviješta evanđelje. Naglašava se da se »misijska obveza ‘tiče svih kršćana, svih biskupa, župa, crkvenih ustanova i udruženja’«. Na početku se pozivaju vjerničke zajednice, poglavito župe, na otvorenost i izlaženje ususret kako osobama s teškoćama tako i onima koji su se, premda kršteni, iz ovih ili onih razloga udaljili od Crkve.

Božja riječ – temelj evangelizacije

Preduvjet za uspješnu evangelizaciju jest poznavanje Svetoga pisma. Dokument citira pobudnicu »Evangalii gaudium« pape Franje: »Čitava se evangelizacija temelji na toj riječi koja se sluša, razmatra, živi, slavi i svjedoči. Sveto pismo je izvor evangelizacije…« Završni dokument dotiče mnoge elemente biblijskoga pastorala, a posebnu pozornost privlači preporuka: »Preporučuje se da se u svakoj župnoj zajednici formira biblijska zajednica koja neka se, pod vodstvom svećenika, posvećenih osoba ili teološki osposobljenih laika, posveti naviještanju i tumačenju riječi Božje, te vjernicima pruža čvrste stavove Crkve o vjeri, o vjerskim istinama, o moralu, o duhovnosti i molitvi.«

Traži li se nit vodilja za prvo poglavlje, ona bi mogla biti u riječima: »Evangelizacija je u svojoj biti trajna formacija svih vjernika u vjeri, koja dovodi do trajnoga zauzimanja glede osobnoga obraćenja. U tom je smislu važno svim vjernicima… omogućiti trajan odgoj u vjeri – svojevrsne ‘škole vjere’…« Polazeći od te tvrdnje, dokument najprije – ne samo kao obvezu, nego kao i prigodu – navodi pojavu sve većega broja »distanciranih kršćana«, a potom utvrđuje da je Crkva zagrebačka u svom pastoralnom djelovanju oduvijek posvećivala veliku pozornost mladima.

Briga za duhovna zvanja dio je pastorala mladih

Govoreći o pastoralu mladih, posebno se ističe da je jedan od njegovih važnih ciljeva priprema, »dalja i bliža«, za sklapanje kršćanskoga braka i slavljenje sakramenta ženidbe. Dio su svijeta mladih »glazba, šport i suvremeni mediji«. Oni mogu biti mjesta i sredstva evangelizacije, pri čemu valja imati na umu: »Da bi mogli biti istinski putovi i prostori evangelizacije, neka navedena sredstva u radu s mladima ne budu lišena duhovnoga i teološkoga sadržaja.« Neke su crkvene stvarnosti prigodu o kojoj govore sljedeći redci zacijelo već prepoznale, no zahvaljujući sinodi, ona se sada stavlja na srce svima u Crkvi zagrebačkoj: »Jedna od važnih dimenzija kulture mladih jest i slobodno vrijeme, radi čega valja prepoznati vrijednost i važnost slobodnoga vremena te u njemu vidjeti novu mogućnost naviještanja evanđelja.« Dio evangelizacije i pastorala mladih za zagrebačku je sinodu i briga za duhovne zvanja. Zanimljivo, uz spominjanje poznatih inicijativa (molitve za zvanja, praksa prvih subota), navodi se i sljedeće: »U okviru župne kateheze i vjeronauka u školi neka se učenike i katehizante upozna s mogućnošću odabira duhovnoga poziva i s njegovim značenjem za život Crkve.«

Jedan od podnaslova cjeline o evangelizaciji glasi »Identitet i kritičko razmišljanje«. Tu se govori o »izazovu širenja sljedbi i novih religijskih pokreta«. Premda se to izrijekom ne kaže, iščitava se da se »sektaška« logika može uvući i u djelovanje unutar Crkve, očito i pod maksimom nove evangelizacije. Odatle nekoliko »paragrafa« koji pozivaju na crkvenu razboritost, od kojih citiramo: »Svi vjernici, pojedinačno ili zborno, prema svojem položaju i službi, pozvani su sudjelovati i surađivati u procesu evangelizacije. No da bi njihovo djelovanje uistinu bilo i crkveno djelovanje na području Zagrebačke nadbiskupije, trebaju imati odobrenje mjerodavne crkvene vlasti. Neka se odrede jasni kriteriji u vrjednovanju pastoralno-katehetskih aktivnosti pojedinaca, vjerničkih zajednica, crkvenih pokreta i udruga, pazeći pritom da se ne gasi Duha u Crkvi i da se očuva crkvenost.« Autentična evangelizacija sama po sebi izgrađuje zajedništvo, kaže se odmah potom.

Katekumenat i/ili nadahnuće katekumenatom

»Kateheza je povlašteni dio evangelizacije«, kaže se u poglavlju koje je posvećeno župnoj katehezi i koje poziva na čitav niz hrabrih iskoraka. Odmah na početku se kaže da u Zagrebačkoj nadbiskupiji (a i drugdje u Hrvatskoj) ima onih koji nisu kršteni, kao i onih koji to jesu, ali »nisu upoznali blago primljene vjere«. Za njih je »nužno organizirati katehezu koja će se po ustroju i sadržaju nadahnjivati na katekumenatu«. U odgovarajućoj odredbi navode se »tri vrste katekumenskoga pristupa«: »katekumenat u užem smislu riječi« za one koji nisu kršteni; »katekumenat u analognom smislu riječi« za one koji nisu primili sve sakramente inicijacije; te »kateheza nadahnuta katekumenatom« za one koji jesu primili sakramente inicijacije, ali nisu još dovoljno »evangelizirani i katehizirani«.

»Neka se u svakoj župi nadbiskupije organizira župna kateheza za sve životne dobi, a gdje to nije moguće zbog objektivnih razloga, neka kateheza prerasta u tzv. ‘žive vjerničke krugove’ župne zajednice. (…) Priprava za sakramente euharistije (prve pričesti) i svete potvrde redovito neka bude u župi stanovanja i neka traje dvije godine«

»S tom svrhom neka se na razini župa, osobito dekanata, u skladu sa statusom adresata organiziraju navedeni oblici katekumenata i imenuju katehete koji će ga voditi«, kaže se u »Izjavama i odlukama« zagrebačke sinode.

Ta je sinoda »pojačala svijest o važnosti razlikovanja kateheze koja je u službi kršćanske inicijacije i kateheze koja je u službi trajnoga odgoja u vjeri«. Drugim riječima, osim župne kateheze za pripravu za krštenje, prvu pričest i krizmu, potrebna je i kateheza za sve životne dobi, uključujući i odrasle, na koju dokument izrijekom poziva. A tu je još i neka vrsta katehetskoga rada za posebne skupine koje dokument navodi, kao što su, primjerice, osobe s teškoćama u razvoju, migranti i turisti, starije i nemoćne osobe. Odmah nakon navedenih tvrdnja konstatira se, primjerice, da je obitelj prva katehistica i evangelizatorica djece. No da bi to uistinu bila, i roditelji moraju biti, uz druge oblike sudjelovanja u crkvenom životu, zahvaćeni katehezom. Nije pretjerano ako se »Izjave i odluke« sinode nazovu pozivom na katehetsku mobilizaciju Crkve zagrebačke.

Razvijena kateheza podrazumijeva suradnju laika

Neka ovdje budu izneseni samo najsnažniji naglasci koji se tiču kateheze. »U župnoj zajednici župnik je prvi kateheta. On tu službu redovito vrši uz suradnju i pomoć najbližih suradnika (župnoga vikara, redovnika, redovnica i vjernika laika), koji su završili potrebnu formaciju i dobili kanonski mandat od nadbiskupa«, kaže se. Time se pak uvodi u veliku temu o nužnosti suradnje vjernika laika, koji među ostalim duhovnim kvalitetama trebaju imati i odgovarajuću formaciju. Ta se formacija izrijekom naziva »nužnom obvezom«, pri čemu se upućuje na Institut religijskih znanosti KBF-a u Zagrebu i na njegov pastoralno-katehetski modul.

Nekim odredbama dodatne primjedbe nisu potrebne: »Neka se u svakoj župi nadbiskupije organizira župna kateheza za sve životne dobi, a gdje to nije moguće zbog objektivnih razloga, neka kateheza prerasta u tzv. ‘žive vjerničke krugove’ župne zajednice. (…) Uz župnu katehezu kao pripravu za sakramente euharistije (prve svete pričesti) i potvrde, neka se u župama organiziraju katehetski susreti i za ostale uzraste djece školske dobi i za mlade srednjoškolske dobi da bi se čuvao kontinuitet vjerskoga odgoja i učvršćivao vjernički identitet. (…) Priprava za sakramente euharistije (prve pričesti) i svete potvrde redovito neka bude u župi stanovanja i neka traje dvije godine.«

Treba li baš sve odmah pripustiti prvoj pričesti ili krizmi?

Pastoralnim djelatnicima u praksi ne nedostaje susreta s dilemama o kojima »Izjave i odluke« kažu: »Za pristupanje sakramentima euharistije (prve pričesti) i svete potvrde neka se vrjednuju sljedeći uvjeti: redovito pohađanje župne kateheze, redovito sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju, potrebno znanje, življenje kršćanstva u osobnom životu i u vjerničkoj zajednici te redovito pohađanje školskoga vjeronauka. Ako ne budu ispunjeni traženi uvjeti, neka se roditeljima u otvorenosti i u duhu crkvenoga zajedništva objasni da će dijete pristupiti primanju određenoga sakramenta kada završi predviđenu pripravu, pa makar se to moralo dogovorno odgoditi.«

Kateheza i školski vjeronauk: »i – i«, a ne »ili – ili«
Ističući vrijednost školskoga vjeronauka, čija je posebna zadaća »prodrijeti na područje kulture i imati veze s ostalim ljudskim znanjima«, citirajući hrvatske biskupe, »Izjave i odluke« kažu da je odnos između vjeronauka i župne kateheze »odnos razlikovanja u komplementarnosti«. »Gdje ta razlika nije jasna, postoji opasnost da oboje izgubi vlastiti identitet«, kaže se. Zadaća je kateheze »promicati osobno prianjanje uz Krista i sazrijevanje kršćanskoga života«. Vjeroučitelj u školi također, i na više načina, izvršava djelo evangelizacije u ime Crkve. Stoga sinoda Crkve zagrebačke poziva da se i izvanjskim gestama očituje da je riječ o dvije strane jedne te iste medalje. Tako se, primjerice, svećenike poziva da u posebnim prigodama, u sporazumu s vodstvom škole i vjeroučitelja, budu prisutni u školama. Poziva se i na odnos suradnje između župe i vjeroučitelja, koja se očituje i u prisutnosti vjeroučitelja u župi učenika. Kanonski mandat vjeroučitelju najočitije svjedoči da on u školi djeluje u ime Crkve. Stoga se »Izjave i odluke« među ostalim zauzimaju i za »jasne, jednostavno obrazložive (‘objektivne’) i crkveno opravdane uvjete za dobivanje i oduzimanje kanonskoga mandata«.