Miniserija »Dobri predznaci« (Good omens), adaptacija istoimenoga romana Terryja Pratchetta i Neila Gaimana, u trećoj epizodi prve sezone na satiričan način govori o prerađenoj hrani koja u sebi nema nikakve hranjive tvari, a nudi se gostima u restoranu: »Krumpirići koji nikada nisu vidjeli krumpir, umaci bez nutritivne vrijednosti i – na to smo prilično ponosni – potpuno umjetni kiseli krastavci. Shake također ne sadrži stvarnu hranu.« Svaki put kad se takva »hrana« poslužuje, potrebno je pritisnuti gumb koji pokreće elektronički glas koji brzo i jedva razumljivo recitira niz upozorenja: »Ne-hrana marke Chow (‘žvaka’) sadrži izokrenute, zapletene i izvezene molekule proteina dizajnirane da ih vaši probavni enzimi ignoriraju, sladila bez kalorija, zamjene za ulja. (…) Jedenje Chowa može vam pomoći da dobijete zatajenje bubrega i izgubite težinu i kosu. Može uzrokovati inkontinenciju. Dobar tek!«
Pratchett i Gaiman, britanski autorski dvojac, rabe crni humor kako bi upozorili na jedan od najvećih paradoksa suvremenoga svijeta: tehnološki napredak, preobilje ponude i veća kupovna moć nisu rezultirali kvalitetnijom prehranom velikoga dijela današnje populacije, nego upravo suprotno: jedemo sve više brze, nezdrave i prerađene hrane s malo pravih nutritivnih vrijednosti (junk food). Jedan od najvećih problema krije se, čini se, u strategijama dijela prehrambene industrije koja je usmjerena isključivo na profit bez obzira na posljedice za ljudsko zdravlje. No postoje i filmovi koji to pokušavaju raskrinkati.
»Otrovani: prljava istina o hrani«
Dokumentarac »Otrovani« bavi se slučajevima kontaminacije hrane u SAD-u koja se najčešće događa zbog masovne proizvodnje. Redateljica Stephanie Soechtig informativnim razgovorima sa stručnjacima, obiteljima žrtava i bivšim zaposlenicima u prehrambenoj industriji razotkriva šokantnu istinu o brojnim patogenima koji se prenose hranom i ugrožavaju zdravlje ljudi u SAD-u. Film se fokusira na bakteriju E. coli i prati njezin put od farme do tanjura, otkrivajući zataškavanja, kršenje propisa i neefikasnost regulatornih agencija. Redateljica se ne plaši suočiti se s osjetljivim temama i tragičnim primjerima obitelji koje su izgubile voljene osobe zbog konzumacije kontaminirane hrane. Posebno je dojmljiv dio filma posvećen bivšim zaposlenicima u mesnoj industriji koji su svjedočili užasnim uvjetima i kršenju higijenskih standarda.
»Otrovani« nije lagan film za gledanje. Prizori kontaminirane hrane i tretmana životinja u industrijskom uzgoju mogu izazvati nelagodu, ali vrlo je važno upozoriti na te probleme jer treba razmišljati o sigurnosti hrane, transparentnosti u prehrambenoj industriji i odgovornosti za zdravlje ljudi ne samo u SAD-u, nego i u cijelom svijetu. Međutim, neki su ga kritičari proglasili senzacionalističkim i netočnim te osporili objektivnost prikazanih podataka. Istina je da film ima aktivistički naboj i da se ne ustručava izreći oštre kritike prehrambenoj industriji, što ne znači nužno da su prezentirane informacije netočne. Film se bazira na brojnim istraživanjima, stručnim mišljenjima i iskustvima ljudi koji su izravno pogođeni problemom, a s druge su strane osobe i grupacije koje štite svoje ekonomske interese pa svaki gledatelj može doći do svojega zaključka o tome komu će više vjerovati.
»Plave zone: tajne dugovječnosti«
Dokumentarac »Plave zone: tajne dugovječnosti«, autora Dana Buettnera, nudi fascinantan uvid u živote ljudi u pet geografskih regija gdje je prosječni životni vijek znatno duži od globalnoga prosjeka. Te regije Buettner je nazvao »plavim zonama«, a u njih ulaze Okinawa (Japan), Sardinija (Italija), Nicoya (Kostarika), Ikaria (Grčka) i Loma Linda (Kalifornija). Film istražuje prehrambene navike, način života i ostale činitelje koji pridonose dugu i zdravu životu u tim regijama. Intervjuima s lokalnim stanovnicima, stručnjacima i znanstvenicima Buettner upućuje na ključne činitelje koji pridonose dugovječnosti i zdravu životu: prehrana bogata biljnom hranom, redovita tjelesna aktivnost, složan obiteljski život te snažne društvene veze, kao i smisao života koji pronalaze u vjeri.
Dok se fokusira na navike stanovnika plavih zona, Buettner nudi i praktične savjete koje gledatelji mogu implementirati u svoj život. Iako autor ne nudi revolucionarno nove spoznaje i koristi se nekim nepouzdanim podatcima (stvarna je dob ljudi u »plavim zonama« upitna), taj dokumentarac vrijedan je i inspirativan jer na jasan i uvjerljiv način donosi jednostavne principe koji mogu uvelike utjecati na zdravlje i dugovječnost.
»Zdravlje naše svagdašnje«
Kip Andersen, autor filma »Zdravlje naše svagdašnje« (What the Health) zauzima se za biljnu prehranu kao preventivnu i kurativnu mjeru za zaštitu od bolesti kao što su kardiovaskularne, dijabetes tipa 2 i karcinom. Andersen upućuje na rezultate znanstvenih istraživanja i primjere iz prakse te pokazuje kako prehrana bogata voćem, povrćem, integralnim žitaricama i mahunarkama može uvelike utjecati na zdravlje. Dokumentarac je naišao na potporu nekih nutricionista i zagovornika biljne prehrane, ali je doživio i kritike prehrambene industrije i nekih znanstvenika koji osporavaju metodologiju istraživanja i selektivnu prezentaciju podataka u filmu. Bez obzira na kontroverze, film »Zdravlje naše svagdašnje« potaknuo je već mnoge ljude da preispitaju svoje prehrambene navike i razmotre uvođenje više biljnih namirnica u svoju prehranu. Film je edukativan i poticajan te nudi poticaj za promjenu prehrambenih navika u svrhu poboljšanja zdravlja.
Koju dijetu slijediti?
Ljudi koji stoje iza navedenih dokumentarca (kao i većine drugih o hrani na Netflixu) najvjerojatnije su dobronamjerni, ali definitivno su ideološki naklonjeni vegetarijanskoj i/ili veganskoj prehrani. Jedan od sindroma suvremenih dokumentarnih filmova o hrani (kao i knjiga i svih drugih formata prezentacije ideja) sklonost je prema otkrivanju panaceje s obzirom na zdravstveni aspekt prehrane, odnosno univerzalnoga rješenja s obzirom na ekonomski i tehnički aspekt proizvodnje hrane, a pri tome se zanemaruju geografske, klimatske, kulturološke i druge bitne varijable u jednadžbi. U svemu tome najčešće se kriju uski ekonomski interesi i rigidne ideologije, a žrtve su najčešće povodljivi pojedinci koji traže instantna rješenja.
Sama prehrana ne će riješiti najvažnija životna pitanja
K tomu, važno je naglasiti da se dokumentarni filmovi snimanju zato da budu zanimljivi, zabavni i provokativni, zbog čega se redovito potencira samo jedna strana priče čak i kad se autori trude biti objektivni i nepristrani. Zato sve informacije o prehrani, a posebno u dokumentarnim filmovima, treba uzeti s velikim zrnom soli. Ovo nije dovoljno provokativno za najnovije dokumentarce o prehrani, a trebalo bi biti pri vrhu naših prioriteta: treba ispravno posložiti ljestvicu vrijednosti koja će nam pomoći da uravnotežimo životne prioritete.
Ako Boga ne stavimo na prvo mjesto, na tu će se poziciju gurati prehrana i/ili fizička sprema, izgled, i društveni i materijalni status itd. Svima bi trebalo biti jasno da sama prehrana ne će riješiti naša najvažnija životna pitanja, a za sve ostalo: savjetujte se sa svojim liječnikom, jedite primjereno svojoj dobi i fizičkoj aktivnosti, sezonski, lokalno, ako je ikako moguće u krugu obitelji ili u nečijem društvu i u svemu uživajte i budite umjereni: oni koji su umjereni, naime, mogu jesti i piti koliko god žele.
