Svatko tko je pokušao zna da nije lako postiti. Naravno, misli se na strogi post, o kruhu i vodi, primjerice. Možda je zbog toga i govor o postu rijedak, a za njegovo izostavljanje petkom uvijek se nađe razloga. Kad se netko ipak odluči postiti, traže se razni načini ublažavanja, poput nemrsnih jela i ukusnih riba. No ne govori li izostavljanje posta – ali i njegovo ublažavanje – o njegovim stvarnim razlozima? Nije li post prijeko potreban upravo zato što se u čovjeku budi otpor prema njemu?
Od samoga početka čovjek stoji između dvaju poziva: »Ne uzmi« i: »Uzmi.« Bog poziva čovjeka da se uči ne uzeti sve što poželi. »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post 2, 16-17). Ishod toga ne jesti i ne uzeti je život, a posljedica od uzeti i jesti je smrt.
Sotona pak uči suprotnomu ponašanju: »Uzmi i jedi pa ćeš živjeti!« Adamu i Evi šapuće: »Uzmite pa ćete biti kao bogovi!« A Isusu će: »Ako si Bog, učini da ovo bude kruh!« Fabrice Hadjadj pronalazi odgovor na pitanje zašto je đavao, koji je čisti duh, tj. nematerijalno biće, tako velikodušan prema čovjeku da mu savjetuje da uzme materijalne stvari: »Ta velikodušnost ima samo jedan cilj, a to je da nas može bolje uloviti: može nas imati preko naših imanja; može nas držati na uzici pomoću stvari na koje smo vezani.« Za Simone Weil sposobnost neuzimanja spasonosno je rješenje za čovječanstvo: »Može biti da su porok, pokvarenost i zločin gotovo uvijek pokušaj čovjeka da pojede ljepotu, da pojede ono što bi trebalo samo gledati. Eva je to započela. Ako je ona time što je pojela onaj plod prouzročila čovjekov pad, onda bi za spas čovječanstva bilo potrebno suprotno ponašanje, gledanje ploda a da ga se ne jede.« Postom, tj. neuzimanjem jela i drugih stvari, čovjek stječe sposobnost ostati slobodan. Za razliku od Adama i Eve koji su od smokova lišća napravili sebi odjeću – simbol materijalnih stvari – čovjek se u postu uči »skidati odjeću« i ostati gol kako se sotona u borbi s njim ne bi mogao nizašto uhvatiti.
Isus je u pustinji postio četrdeset dana. Ostao je »gol«, živeći od Otčeve riječi. Zato je bio slobodan kad je sotona nudio »oaze«. I danas sotona na razne načine obećava »oaze«. Aktualnost posta leži kao na dlanu.
