IZNIMKE U POGIBELJI Može li se protestant pričestiti u katoličkoj crkvi?

Snimio: B. Čović

Stalno se vraćam na pitanje o pričesti nekatolika u Katoličkoj Crkvi i zanima me mogu li i protestanti, koji definitivno nemaju pričest u svojim crkvama, teoretski primati katoličku pričest i, ako da, u kojim točno uvjetima. Također me zanima što je omogućilo tu promjenu s obzirom na to da prije Drugoga vatikanskoga koncila ta mogućnost nije ni teoretski postojala, osim u slučaju obraćenja.

Čitatelj

O temi za koju pitate već smo više puta pisali, s različitih aspekata, pa ćemo sada prvo podsjetiti na crkvenopravno, a potom i na ostala teološka tumačenja povezana uz Vaše pitanje. U Zakoniku kanonskoga prava, u kanonu 844, prvi paragraf, piše da »katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente samo katoličkim vjernicima, koji ih isto tako dopušteno primaju samo od katoličkih služitelja«, a u paragrafima koji slijede – od drugoga do petoga – piše: »Kad god to traži potreba ili savjetuje istinska duhovna korist i samo ako se izbjegne pogibelj zablude ili ravnodušnosti, vjernicima kojima fizički ili moralno nije moguće doći do katoličkoga služitelja dopušteno je primiti sakramente pokore, euharistije i bolesničkoga pomazanja od nekatoličkih služitelja čije Crkve imaju valjane spomenute sakramente.« Taj se drugi paragraf, dakle, odnosi na vjernike katolike. No u sljedećem – trećem paragrafu – govori se o drugim kršćanima te se ističe da katolički služitelji »dopušteno podjeljuju sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja članovima istočnih Crkava koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom ako to dotični svojevoljno traže i ako su pravo raspoloženi; to vrijedi i za članove drugih Crkava koje su po sudu Apostolske Stolice, što se tiče sakramenata, u istom položaju kao i spomenute istočne Crkve«. Paragraf četvrti govori o primanju sakramenata u smrtnoj pogibelji »ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva teška potreba«, onda »katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi«. Peti paragraf na neki način upozorava da ni »dijecezanski biskup ili biskupska konferencija ne donose opće uredbe za slučajeve« o kojima se govori u prethodnim paragrafima kanona 844 »prije nego se savjetuju s mjerodavnom barem mjesnom vlašću dotične nekatoličke Crkve ili zajednice«.

Profesor dogmatske i ekumenske teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« u Rimu William Henn u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« tumači da »imati dioništvo u euharistiji« – to jest primati pričest na misi – »dok još nije ostvareno potpuno zajedništvo« protivi se »samom značenju euharistije, koja je najviši izraz takva zajedništva«, te pojašnjava da – općenito uzevši – pravoslavne Crkve i Katolička Crkva priječe praksu takozvanoga »interkomunija« (intercommunio) koje bi značilo »zajedničko sudjelovanje ili sudioništvo dvaju ili više subjekata u nekoj zajedničkoj stvarnosti«. »Stvarnost intercommunija pojavila se u kontekstu razjedinjenoga kršćanstva, tj. nakon gubitka punoga zajedništva među različitim kršćanskim zajednicama. Odnosi se na neko sudjelovanje u duhovnim stvarnostima, posebno u euharistiji, međusobno razjedinjenih članova crkava i crkvenih zajednica. Kao takvo, intercommunio je suženi oblik širega pojma comunicatio in sacris (‘zajedništvo u svetinjama’) i posebno se odnosi na dioništvo u euharistiji onih kršćana koji ne dijele istu vjeru i isti oblik crkvenog zajedništva.«

Kako nastavlja Henn, Katolička Crkva ipak smatra da »postoje okolnosti u kojima je moguće ostvariti intercommunio«. »Tako se communicatio in sacris među kršćanima, čije su zajednice još uvijek razdijeljene, ne može opravdati kao sredstvo da se učvrsti jedinstvo, nego radije kao istinsko jedinstvo vjere i crkvenoga života koji već postoji.« Između pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve postoje »veoma tijesne veze« koje ih već ujedinjuju, »kao što su vjera gledom na sakramente i apostolsko nasljeđe službe, zajedničko slavljenje euharistije, pokore i bolesničkoga pomazanja«, pa ne samo da je ponekad dopušteno, »nego se i preporučuje kada je riječ o stvarnoj pastoralnoj potrebi«.

No s obzirom na to da je razlika u vjeri i apostolskom nasljedstvu mnogo veća »između Katoličke Crkve te Crkava i crkvenih zajednica proizašlih iz reformacije, takvo je dioništvo u sakramentima u načelu zabranjeno«, jasno piše William Henn, koji ujedno pojašnjava i dodaje: »Ipak, u slučaju hitne pastoralne potrebe, kao što je opasnost od smrti ili zatvora, katolički svećenik može podijeliti sakramente i kršćanima tih zajednica, ako im nije moguće doći do službenika svoje zajednice i ako oni slobodno traže sakramente i ispovijedaju katoličku vjeru o njima«, o čemu piše i u Direktoriju za primjenu načela i normi ekumenizma, posebno u dijelu od 122. do 136. broja, koji zapravo temeljito i konkretno pojašnjavaju ono što smo rekli. U našim katoličkim zajednicama (primjerice u Njemačkoj gdje ima mnogo brakova između katolika i protestanata) ponekad do zbunjenosti dovode i slučajevi u kojima vjernici nekatolici, to jest protestantski supružnici, pristupaju pričesti u Katoličkoj Crkvi, o čemu računa moraju voditi kako svećenik tako i biskupi u tim zajednicama, kako bi se poštivao nauk Katoličke Crkve.

IZVORGlas Koncila br. 46/2019.
Prethodni članakNIKOLA KRUŠELJ, MATEMATIČAR I ŽUPNI VIJEĆNIK KOJI SE »ZBROJIO« U VJERI »U krizi ili u ‘supersituacijama’ pokušavamo se ponašati prema Božjoj volji«
Sljedeći članakUZ OBJAVLJIVANJE FAKSIMILA »KOTORSKI MISAL SVETOG JAKOVA OD LOĐE« Lokrumski misal iz 1072. najstarija dubrovačka knjiga