U vrijeme karnevala, poklada i maškara prikladno je prisjetiti se vremena kada je cijelo čovječanstvo bilo primorano – nositi maske. U vrijeme pandemije maska je postala zaštitni znak borbe protiv koronavirusa. Iako nije bila znanstveno utemeljena, maska je postala najvažnija vidljiva epidemiološka mjera. Usprkos znanstvenim upozorenjima o neučinkovitosti, ali i štetnosti višesatnoga nošenja zaštitnih maski, maska je od preporuke postala obveza. Bez maske na licu bio je zabranjen ulaz u vlakove, škole i crkve, ali i na otvorene prostore poput trgova i igrališta.
Komu pripada znanje?
Budući da naredba o nošenju zaštitnih maski nije imala znanstveno pokriće, taj je javnozdravstveni alat podložan laičkomu preispitivanju. Dopušteno je, dakle, da javnost propituje, sumnja i procjenjuje potrebu i vrijednost plastične krpice za lice. Legitimno je svako stajalište o preventivnom i toksikološkom profilu maski izvedenom na temelju iskustva vlastite kože, na temelju tradicije, vrijednosnih projekcija, osjećaja, dojmova, estetike… Bez znanstvenih dokaza svaka rasprava o stvarima ima krnji znanstveni kredibilitet, a argumenti više nisu u rukama vlasnika istine.
Maskenbal poslušnosti
Mnogim je ljudima, tijekom pandemije, nošenje maske bilo poniženje, nekima je maska bila fizička smetnja, mentalna iritacija, vrsta srama, ili pak lažna sigurnost.
Mnogi su ljudi prepoznali neuvjerljivost uputa o nošenju maski: ako je uvedena distanca od tri do četiri metra, ako je uvedena karantena i zatvaranje društva, ako su ljudi »istuširani« dezinficijensima i »doživotno« zaštićeni četvrtom dozom cjepiva – čemu onda služi maska? Tražeći odgovore, neki su posumnjali da je maska lakmus-papir za (građansku) poslušnost ili mjerilo spremnosti za odricanje od zdravoga razuma ili ljudskih sloboda. Za druge je maska bila indikator pretvorbe javnozdravstvene politike u totalitarne, stranačke, ljevičarske ili zelene agende.
Bezlični »ausvajs«
U svakom slučaju maska je obilježila planet u trajanju od dvije do tri revolucije, dva do tri okretaja Zemlje oko Sunca. Ljudi su zbog svojih privremenih bioloških i socioloških potreba navukli masku kako bi sudjelovali u globalnom maskenbalu, kako bi kupili ulaznicu za društvene kontakte, za kulturna događanja, za studij, za ulazak u ljekarnu… Poput COVID putovnica, koje su bile digitalne dozvole za kretanje, maska je postala poliesterski rekvizit kojim odjeća čini čovjeka. Ljudske su glave postale oči bez lica, a čovjek je čovjeku postao – virus. Zabranjeno je rukovanje, čak i u crkvama.
Prvo djeca
Društvo rizika, kakvim ga opisuje njemački sociolog Ulrich Beck, s maskom je trebalo nestati. Jer maska je, eto, recept za okoliš bez virusa, bez opasnosti, nešto poput kineskoga »zero-COVID« projekta. Upravo je maska, najvećim dijelom, kineski patent ili, kako oni sami kažu, reinkarnacija plastike: jedna plastična bočica – jedna zaštitna maska. Tako je maska, osim što je vrlo štetna za djecu, pretvorena u ekološki incident: više od 300 milijardi plastičnih maski bačeno je zauvijek u prirodu. Dio će se pretvoriti u mikroplastiku, dio će progutati kornjače, a dio će godinama biti obješen na granama, ogradama i koraljima. Kao podsjetnik na bjesomučnu borbu protiv nevidljivoga virusa. Tom ekološkom epizodom maske su opet vraćene u društvo rizika.
Konačno, maska je izvrnuto načelo opreznosti. Prve žrtve maskiranja, a posljednje žrtve virusa bila su upravo djeca. Plastična folija na dječjem licu eksplicitno je kršenje proporcionalnosti, temeljnoga sadržaja načela opreznosti. Generacijsko, epidemiološko nasilje nad djecom, koja nisu bila ranjiva populacija, nije samo derivat straha pred smrću, nego možda i oblik straha pred životom. Stoga u ovo vrijeme karnevala i maškara djeci treba otvoriti vrata.
