JANJA MIKULIĆ, PJESNIKINJA I VODITELJICA LAIČKOGA OGRANKA »ARGENTINSKE« REDOVNIČKE ZAJEDNICE »Još uvijek u ovom ružnom i lijepom svijetu pišem poeziju i ne odustajem«

Snimila: T. Baran | »Križ mi je znao biti pretežak pa sam znala moliti Boga da me pusti da malo odahnem, znala sam mu govoriti da je previše na mojoj adresi. No na kraju bih se dana opet vraćala Bogu.«

Janja Mikulić voditeljica je laičkoga ogranka redovničke zajednice »Djelo Bezgrješne od Providnosti« koju je kao misionarka u Argentini utemeljila njezina biološka sestra, redovnica Ana Mikulić. Zajednicu su prihvatili dominikanci u svojoj župi bl. Augustina Kažotića na Peščenici u Zagrebu jer većina članova »Djela« u toj župi i živi i djeluje. Janja Mikulić je i pastoralna vijećnica, čitačica misnih čitanja, volonterka župnoga Caritasa. Umirovljena je medicinska sestra, neudana je, živi sa sestrom Katicom i sve svoje vrijeme veoma zauzeto daruje drugima. Prepuna je interesa i darova, nedavno je objavila i svoju četvrtu književnu knjigu, pjesničku zbirku »U Tvojoj sjeni«.

Obiteljski »đakovački vez«

Rođena je 22. travnja 1952. u Podgrađu kraj Uskoplja u Bosni i Hercegovini.

»Odgajali su nas u vjeri. Djed je imao neki problem s nogom pa nije bio redovit u crkvi. Zato je redovito molio krunicu. I mi smo svi molili kod kuće, obvezno smo išli na misu, bili smo bogobojazni i redovito smo pomagali siromasima. Pripadali smo župi Uznesenja BDM u Uskoplju.«

Majka joj je bila Ruža, djevojački Elez, iz sela Dobrišina kraj Uskoplja, bila je domaćica, a pokojna je od 2004. Janjin otac Frano Mikulić, rođeni Podgrađanin, radio je u šumariji, a kod kuće i u mlinu koji su Mikulići vodili kao svoj obiteljski obrt. On je pokojni od 1984., umro je od karcinoma. Njih su se dvoje upoznali u župi Uznesenja BDM u Uskoplju, tamo su se i vjenčali. Do 1971. živjeli su s Franinom obitelji, s njegovim roditeljima. A onda su se preselili u Đakovo, Ruža, Frano, troje djece i Franina majka, a dvije starije kćeri već su pošle svojim putom. U Bosni su tada sve prodali, u Đakovu su kupili zemlju, gradili su kuću, tamo su ostali do smrti. Bili su blagoslovljeni s petero djece: Anom, Janjom, Jozom, Milkom i Katicom. Ana je rođena 1949. Redovnica je, misionarka. Najprije je došla k školskim sestrama franjevkama Krista Kralja. U misijama je u Argentini od 1970. Tamo je osnovala zajednicu »Djelo Bezgrješne od Providnosti«. Djeluju u gradu Salti. Rade s obiteljima, organiziraju duhovne obnove, duhovne vježbe, posjećuju bolesnike, dijele pričesti, pomažu starijim osobama. Nakon Ane rođena je Janja, a nakon Janje Jozo, 1955. On je umirovljeni inženjer organizacije rada. Radio je u proizvodnji crijepa. Oženjen je, imaju dvoje djece, žive na otčevini Mikulićevih u Đakovu. Godine 1959. na svijet je došla Milka. Završila je višu ekonomsku školu, zaposlena je u računovodstvu Zagrebačkoga holdinga, udana je, imaju dvoje djece, žive u Novom Zagrebu. Najmlađa Katica, rođena 1963., inženjerka je tekstila, do prije dvije godine radila je u struci, a onda je ostala bez posla. Živi zajedno sa sestrom Janjom.

»Mlin je stalno mljeo, posla je bilo«

»Nas je petero imalo iznimno dobru majku«, pripovijeda Janja. »Bila je vrlo požrtvovna, brižna žena, od ništa bi napravila puno, kuća nam je uvijek mirisala po finoj hrani. Dohranila je i baku i djeda. Nakon tatine je smrti bila jako tugaljiva, premda je po naravi bila vedra duha. Nesigurna je bila bez tate, ali se uzdala u Božju providnost. A tata je bio prirodan, inteligentan, energičan čovjek, imao je petlje za sve. Nije otišao iz Bosne za života svoga otca jer djed nije želio otići iz Bosne. Nakon djedove smrti ostvario je svoj naum. Tata nam je bio dosta strog, autoritet, čovjek od reda, učio nas je skromnosti. Naši su se roditelji dobro slagali, bili su nam dobar primjer. Znali su nas obradovati. Sve su nam njih dvoje uvijek lijepo objasnili, bili su dobri pedagozi, sve smo ih razumjeli. Živjeli smo skromno, imali smo kao i većina drugih ljudi. Nikad nismo oskudijevali u hrani. Kuća nam je bila na rijeci Voljušnici koja se na kraju sela ulijeva u Vrbas. Zato smo imali mlin, kao i još dvije obitelji iz loze Mikulićevih. Mlin je stalno mljeo, posla je bilo. Voljeli smo pomagati roditeljima. A rado smo i ribu lovili ispod mlina. Odrastali smo u prirodi, imali smo konje, krave, svinje, jedan nam je dečko čuvao ovce, bilo je puno jabuka, krušaka, imali smo i pčele. Srijedom je u Uskoplju bio sajam pa su roditelji primali na konak one kojima je trebalo prenoćište. Najčešće su to bili Srbi. S nekima su naši roditelji postali i bliski. Nas se pet dobro slagalo. Pokrivali smo jedni druge, bili si bliski, i danas je tako.«

Od Bosne do Zagreba

»Odgajali su nas u vjeri. Djed je imao neki problem s nogom pa nije bio redovit u crkvi. Zato je redovito molio krunicu. I mi smo svi molili kod kuće, obvezno smo išli na misu, bili smo bogobojazni i redovito smo pomagali siromasima. Pripadali smo župi Uznesenja BDM u Uskoplju. Odgajali su nas franjevci. Kao obitelj smo sa svećenicima bili jako povezani, dolazili su nam u kuću. Išli smo redovito na vjeronauk, na mise, zornice, svi smo sve sakramente primili u župi. Osnovnu sam školu polazila u selu. Bila sam odlična učenica, imala sam dobro domaće društvo i dobre učitelje. Uz nastavu smo se kao organizirani mladi okupljali u školi, gdje smo osmišljavali priredbe, pjevačke programe, nastupali smo i po drugim selima. U selu smo bili sami katolici, a imali smo i dvije muslimanske obitelji, s njima smo svi bili dobri. Školovanje sam nastavila u Travniku, gdje sam istodobno radila. Išla sam u četverogodišnju medicinsku školu, a radila sam kao njegovateljica u umirovljeničkom domu. Nakon jedne travničke srednjoškolske godine preselila sam se u Zagreb. Drugi, treći i četvrti srednje polazila sam u Mlinarskoj i radila sam na pedijatriji na Rebru. Nije mi bilo lako. U pokretu sam bila cijele dane. Najprije sam stanovala kod jednoga bračnoga para na Šalati. Kod njih sam besplatno stanovala, ali sam im na račun toga pospremila sve što je bilo potrebno. Dobro mi je bilo s njima, ostali smo u prijateljskom kontaktu. Školom sam bila zadovoljna, a i na Rebru mi je bilo dobro, puno sam naučila. Odjelna i glavna sestra bile su jako dobre, puno smo mogli naučiti od njih. Maturirala sam 1979. Nakon toga sam još jednu godinu radila na pedijatriji, a onda sam se preselila na stomatologiju u Novi Zagreb. Zbog zdravlja nisam smjela dizati teret, zato sam si morala naći posao koji je bio fizički manje zahtjevan. U Novom Zagrebu ostala sam do 1997. pa sam se preselila u Dom zdravlja na Peščenicu, isto na stomatologiju. Prošla sam sve stomatološke ordinacije, ortodontsku, predškolsku, školsku, za odrasle, radila sam sve što je trebalo. U mirovini sam od 2007.« 

»Nikad sunce ne zađe nad našom srdžbom«
Svako sam jutro u sedam sati na misi u mojoj župi bl. Augustina Kažotića koju vode bijeli fratri, dominikanci. A nakon mise svaki je dan priča za sebe. Nedavno sam objavila svoju četvrtu knjigu. Pišem, naime, poeziju i priče. Dosad sam objavila dvije knjige poezije i dvije knjige priča. Prva zbirka objavljena mi je 1998. Najnovija zbirka zove se ‘U tvojoj sjeni’. Objavljivala sam u Glasu Koncila, u književnim i teološkim časopisima.

»Nakon Šalate živjela sam u Novom Zagrebu, pa u Radićevoj u središtu grada. Tamo sam se deset i pol godina brinula o jednom gospodinu pa sam naslijedila njegov stan. Zapravo smo se iz Radićeve 1983. zajedno preselili u stan na Peščenici, u kojem sam sa sestrom Katicom i sad, jer nam je umjesto stana u Radićevoj bio dodijeljen taj zamjenski stan. Udomaćila sam se na Peščenici. Imamo sve što trebamo, ambulanta nam je blizu, pošta, banka, crkva, sve je blizu. Naš je kvart danas poslovno, trgovačko i stambeno središte. Najprije je sa mnom stanovala sestra Milka, a od 1984. sa mnom je sestra Katica. Zajedno smo sve ove godine. Udala se nisam, jednostavno se nije dogodilo. Sestra i ja se dobro slažemo, dijelimo poslove u domaćinstvu. Nikad sunce ne zađe nad našom srdžbom, uvijek smo izmirene, sve si kažemo izravno, i tako je najbolje. Ranije nam je i brat znao doći preko vikenda, a sestra Milka bila je sa mnom tijekom njene više škole i do udaje. A sada nam dođu nećaci, nećakinje, zna nas biti u stanu kao da držimo svratište. Opet, mi rado odemo u Đakovo. Brat nas sa svojima namiri pekmezima, zimnicom, suše nam meso, jako nam puno pomažu, a i lijepo se družimo. Sa sekom Milkom također smo u svakodnevnom kontaktu i povezane smo blisko na mnogo načina. Naša sestra redovnica Ana posljednji je put bila kod nas 2009. Dosta je boležljiva pa ne dolazi često, ona je sva u svom apostolatu. Skromno živi u Argentini, ali je sretna i ispunjena. Kod nje sam bila jednom na dva mjeseca pa sam vidjela kako živi i što radi. Čujemo se i vidimo svaki tjedan preko Skypea pa dijelimo život. Njoj i njenoj redovničkoj zajednici pomažemo mi njena obitelj iz Hrvatske. Divno je da je nas petero tako povezano. Veliko smo si bogatstvo, oslonac u bolesti, uvijek smo tu jedni za druge.« 

»Moje je pjesme pisao moj život«

»U svojoj mirovini vodim jako bogat život pa mi brzo prođe dan. Svako sam jutro u sedam sati na misi u mojoj župi bl. Augustina Kažotića koju vode bijeli fratri, dominikanci. A nakon mise svaki je dan priča za sebe. Nedavno sam objavila svoju četvrtu knjigu. Pišem, naime, poeziju i priče. Dosad sam objavila dvije knjige poezije i dvije knjige priča. Prva zbirka objavljena mi je 1998. Najnovija zbirka zove se ‘U tvojoj sjeni’. Objavljivala sam u Glasu Koncila, u književnim i teološkim časopisima. Moje je pjesme pisao moj život. Intenzivno proživljavam sve što vidim oko sebe. U malo riječi uspijem izraziti proživljenu emociju. Znam čuti da se i netko drugi pronašao u tim mojim pjesmama. Imam duhovne, domoljubne i socijalne stihove. Priče sam posvetila djeci, nećakinjama, nećacima. Kroz njih sam proživjela duhovno majčinstvo. Imam i priča za odrasle. Svaka je priča stvarna, u njima su osobe koje meni znače. Ne pišem redovito, što nije dobro. Dogodi mi se da dvije, tri godine ne napišem ništa, a nekad u samo jednom tjednu stvorim puno. Sve mi to nosi život. Poezija je najintimnija, kroz nju se razgolitim. Kroz nju se ili u tišini ili u buri sve može podijeliti s Bogom. To mi je za dušu.« 

»Dajemo desetinu cjelokupnih mjesečnih primanja«

»U župi vodim laičku molitvenu zajednicu ‘Djelo Bezgrješne od Providnosti’, skraćeno ‘Djelo’. Riječ je o laičkoj grani redovničke zajednice koju u Argentini vodi moja sestra. Ona me na to nagovorila, ‘inficirala’ me, premda nisam tako planirala život. U Zagrebu smo započeli 2005. Prije toga vremena umrla nam je mama, sestra Ana došla je u Hrvatsku i pitala je našega tadašnjega župnika Tomislava Kraljevića bi li bio duhovnik zajednice. Prihvatio je. Otišli smo tada kod biskupa Valentina Pozaića koji je bio zadužen za redovnike. Bio je za, i krenuli smo. U zajednici nas je danas 43, 44, redovitih nas je 20, 25. Ostali su stariji, bolesni, i prate nas kako mogu, najčešće molitvom od kuće. Susrete održavamo jedanput mjesečno, navečer drugu subotu u mjesecu. Najprije smo na misi, zatim u dvorani imamo svoje molitve. Kao voditeljica pripremim temu od nedjeljnih čitanja, zatim nam se obrati duhovnik s homilijom. Sada nas duhovno vodi o. Marko Bijelić. Njega ima na sve strane, jako je zauzet pa nije uvijek s nama. Često molimo za bolesnike. Za potrebe zajednice ja i još neki dajemo desetinu cjelokupnih mjesečnih primanja. Taj novac podijelimo siromasima za lijekove i za druga djela milosrđa. Za misijsku nedjelju i za Uskrs šaljemo novčani dar kući matici u Argentinu. Šest nas je u pastoralnom savjetu zajednice. Njegujemo bezgranično povjerenje u Božju providnost. Smisao nam je dublje kršćanstvo, euharistijski život, svakodnevno čitanje Božje riječi, molitva krunice, pomaganje bližnjima, duhovno vodstvo, djelovanje na očuvanju obitelji. Posjećujemo stare u umirovljeničkom domu, molimo s njima, a najbrojniji su individualni susreti. Uvijek je nešto. Jedanput mjesečno smo u župnom Caritasu, dvaput godišnje novčano pomognemo Caritas. Nekada je najvažnije nekoga saslušati. Ljudi se žele otvoriti, a to nas članove zajednice zna i preopteretiti.«

Crkva »lakše diše« zahvaljujući laicima 
Cijeli je svijet »vinograd Gospodnji« koji vapi za radnicima…
Po svetim sakramentima svaki je vjernik osposobljen za poslanje koje mu je Gospodin namijenio. Ako svoje dare udružimo i svoju različitost gledamo kao prednost, to može biti laička zajednica.
Zakopani lenti, ili prokockani, nisu zaboravljeni, kad-tad Gospodin će pitati gdje su. »Zašto dangubiš?«
Potražit će nas na raskrižju života i reći: »Idite i vi u moj vinograd!»
Raditi za Gospodina uvijek je siguran i koristan posao. Rad je to za spasenje duše i zajedništvo kraljevstva Božjega već ovdje na zemlji. Svaka laička zajednica ima svoju karizmu i svoje ciljeve. Kakvi i koliki su plodovi? Samo Bog ima pravu prosudbu, trebalo bi donekle biti mjerljivo i u Crkvi i zajednicama kojima pripadamo. Iako svijet izgleda sluđen i poput vrtloga koji će odnijeti oluja, znademo da je Bog iznad svega. U takvom svijetu mnogi pojedinci i skupine, Crkva i ostale vjerske zajednice, humanitarne udruge, pokreti koji žele pravednije društvo, humanitarci, znanstvenici, liječnici prosvjetari i ljudi svih staleža iznutra mijenjaju svijet nabolje. Neki vjernici slušaju svoju savjest u kojoj Bog stanuje i potiče na dobro. O bijelim vijestima mediji rijetko prenose.
Mnogi su laici siguran oslonac u svojim župama, pomažu u pastoralu milosrdne ljubavi, darivaju svoje slobodno vrijeme u župnim Caritasima i raznim akcijama unutar župa. Na mnoge laike može se računati i računa se. Meni se čini da naša Crkva u Hrvatskoj »lakše diše« zahvaljujući laicima.
Svećenika i redovništva sve je manje i dobro je da Crkva računa na Božji narod.
Važna je suradnja svećenika i laika. Svećenici su voditelji župa i ako su oni otvoreni za suradnju s laicima, župa će procvjetati i biti blagoslovljena. Laici u pastoralnim župnim vijećima glas su Božjega naroda i o tome treba voditi brigu. Tako će župnik imati bolji uvid u župnu zajednicu.

 

Ne bojati se Gospodinu dati malo više sebe

»Na jutarnjim misama u župi tijekom tjedna misna čitanja čitamo trećoredica dominikanskoga reda Laura Jagodić i nas dvije članice ‘Djela’ Marinka Maras i ja. Nedjeljom na misi čita moja sestra Katica, nekad i preko tjedna. Zajednica bi se mogla širiti i izvan naše župe, ali meni osobno to bi bilo previše. Većina je članova iz župe, a nekoliko je članova iz ostalih zagrebačkih župa i iz zagrebačke okolice. Dominikance doživljavamo kao svoju duhovnu obitelj, jako smo im zahvalni, kod njih se osjećamo kao doma. Oni su prema nama fer, a mislimo da smo i mi prema njima. Važno nam je da zajednica ima duhovnika jer nas on prati i potiče na zrelo kršćanstvo, na to da budemo svjedoci vremena u kojem živimo, najprije u svojim obiteljima, u župnoj zajednici i šire. Dva puta godišnje vode nam duhovnu obnovu. Temu najčešće odabiremo zajedno, a pozivamo i naše župljane da nam se pridruže, kao i kada organiziramo hodočašće za zajednicu. Redovito smo otvoreni za naše župljane. Nažalost je interes slab, kao da se bojimo dati Gospodinu malo više sebe. Inače sam i župna pastoralna vijećnica u drugom mandatu.«

»Zvala bih ga: ‘Halo, gdje si, zašto’«
Znale su mi se događati dnevne krize u vjeri, i to kad gledam obiteljske tragedije oko sebe, klerikalnu Crkvu koja posrće, koja bi nam više trebala biti svjetlo na gori. A onda kad bih se sjetila svojega teškoga života, trenutaka kada sam se sama školovala i preskakala obroke da uspijem. Znala sam pitati Boga kako je to moguće, zvala bih ga: ‘Halo, gdje si, zašto, kako dalje.’

»Sva mi ta moja aktivnost u župi jako puno znači. Život bez Boga ne bi imao smisla. Da ne vjerujem, ne bih živjela. Divim se ateistima, što negdje njih drži. Ne vjerujem da ih ima puno. U crkvu idem zato što mi je Bog potreban, bez njega je sve besmisleno. Potrebna mi je misa, pričest, klanjanje. Znale su mi se događati dnevne krize u vjeri, i to kad gledam obiteljske tragedije oko sebe, klerikalnu Crkvu koja posrće, koja bi nam više trebala biti svjetlo na gori. A onda kad bih se sjetila svojega teškoga života, trenutaka kada sam se sama školovala i preskakala obroke da uspijem. Znala sam pitati Boga kako je to moguće, zvala bih ga: ‘Halo, gdje si, zašto, kako dalje.’ Križ mi je znao biti pretežak pa sam znala moliti Boga da me pusti da malo odahnem, znala sam mu govoriti da je previše na mojoj adresi. No na kraju bih se dana opet vraćala Bogu. Slao mi je on preko ljudi i puno dobrote, vjernik vjerniku može jako puno dati. Zato ja i danas još uvijek u ovom ružnom i lijepom svijetu pišem poeziju i ne odustajem, baš onako kako sam napisala u svojoj pjesmi u zbirci ‘U Tvojoj sjeni’: Korak, samo jedan korak da se približim Tebi, sklonim se u Tvoju sjenu, naslonim glavu na Tvoja leđa, izlijem nemir pod noge Tvoje, u pijesak koji nas grije. Pridrži me – da odahnem, povjerujem – opet Te nađoh! Mijenjaš me – dopuštam. Neka oaza zaživi u meni. U Tvojoj sjeni datulje žúte, u duši mojoj pomalo zriju… Dovoljna mi je Tvoja sjena da me pustinjsko sunce ne sprži. Tvoj Duh – da život živim. Tvoj korak – da bez Tebe ne poželim ni koraka dalje… Samo u Tvojim stopama, Gospodine, stojim…«

IZVORGlas Koncila br. 28/2018.
Prethodni članakNAGRADA, PRIJE ILI KASNIJE Ustrajati u molitvi
Sljedeći članakTKO IMA UŠI, NEKA ČUJE Kriknimo za progonjene kršćane