Preživjeli jasenovački logoraš svojim je opisom i nesvjesno pridonio dvojbi o prvotnoj naravi Jasenovca kao tvornici smrti sa svakodnevnim masovnim ubojstvima zatočenika ili radnoga logora s raznovrsnim proizvodnim pogonima u kojima su zatočenici bili besplatna radna snaga:
»Svi logoraši rade, po mogućnosti u svojoj struci. Polje rada je široko. U logoru ima nekoliko industrija, a i svi su obrti zastupljeni, pored toga velika ekonomija. Tamo se izrađuje cigla, prerađuje drvo, koža, proizvodi se sir i suhomesnata roba, radi se na melioraciji tla, grade se razne industrijske, stambene, kancelarijske i gospodarske zgrade, nasip na Savi i t. d. Napravljen je veličanstven plan, koji bi trebao Jasenovac pretvoriti u pravi industrijski kombinat« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 19.).
U Elaboratu poslijeratne jugoslavenske komisije o logoru Jasenovac spominju se i radovi zatočenika na podizanju nasipa oko logora: »Zatočenici su morali sami da na brzu ruku izgrade oba ova logora (Logor br. I i Logor br. II, op. a.), podignu barake i nasipe, koje im je voda neprestano rušila… Zatočenici su zatim morali da izgrade barake kuhinje i druge pomoćne prostorije…« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 68). Radove na podizanju nasipa puno je detaljnije temeljem istraživanja opisao publicist Igor Vukić: »Nakon obilnih snjegova u proljeće 1942. uslijedile su velike poplave. Sava je probila nasip i poplavila logor. Većina logoraša prevezena je kamionima u Staru Gradišku dok voda nije opala. U Jasenovcu je ostalo nekoliko desetaka u zgradama s prostorijama na katovima do kojih nije doprla voda. Gradnja nasipa i odteretnih kanala koji su zajedno s električnim crpkama za vodu štitili su logor od poplave« (»Radni logor Jasenovac«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2018., str. 87.).
»Gradili su kao da će vječno trajati«, naslov je kratkoga članka u službenom glasilu Spomen-područja Jasenovac o podizanju logorskog zida:
»Zatočenici logora Jasenovac već su 1942. godine radili na izgradnji logorskog zida. On je zatvarao površinu od 100 hektara i dužina mu je bila 3.310 m. Visina zida kretala se 3 – 4 metra, zavisno od niveleti terena« (»Poruke«, br. 3 (4), 20. studenoga 1971. str. 3.).
Preživjeli logoraš Jakob Danon posvjedočio je poslijeratnim istražiteljima 26. svibnja 1945., br. 1449 (datum i broj su dopisani rukom), da je logor uz ostalo imao električnu centralu u kojoj su radili zatočenici, a određen broj njih radio je u pilani:
»Rad se zatočenika u logoru br. III. dijelio na nutarnji rad u logoru i na vanjski rad oko logora.
Nutarnji se rad u logoru provodio po radionicama u: Lančari, Ciglari, Pekari, Električnoj centrali, Pilani, Ekonomiji itd.« (HDA, ZKRZ – GUZ, Elaborat »Logor Jasenovac«, kutija 68).
NASTAVLJA SE
