JASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (21) Logorske su vlasti podržavale osobnu higijenu zatočenika!?

Svjedočenje skojevca Vojislava Kovačevića
Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine, fotomontaže i slično te ih u cijelosti odbaciti?

U prošlom broju nizanke bilo je riječi o mogućnostima logoraša da zbog oskudne i nedovoljne hrane primaju pakete te je objavljeno nekoliko primjera koji bi mogli pokazati da se to među logorašima i događalo, uz pomoć raznih ustanova, rodbine ili prijatelja.

Zatočenicima u Staroj Gradiški više od 100 kg pomoći 

Navedenomu treba dodati dokument Pokrajinskoga odbora Narodne pomoći za Hrvatsku od 17. ožujka 1942. Njegov Logorski odbor u dokumentu pisanom strojopisom spominje kako je zatočenicima u Staroj Gradiški poslano više od 100 kg pomoći. Za logorske prilike prilično luksuzna roba, kao primjerice: 13,25 kg kolača, keksa, bombona, čokolade i drugih slatkiša, 0,80 kg smokava i suhih šljiva, 40 britvica i 2 komada brijaćega sapuna, 4 kg sapuna za pranje, 6 malih i 1 velika pasta za cipele, 1 litra ruma, 5 kg nadomjestka za kavu, 1 kg Franck – čajeva, nekoliko tisuća cigareta, duhana i sl. (»Sjeverozapadna Hrvatska u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, knj. II, građa 1941. – 1945.«, Zagreb, 1984., str. 129.-130.).

Uočljiva je i za logorske prilike prilično luksuzna roba, kao primjerice: 13,25 kg kolača, keksa, bombona, čokolade i drugih slatkiša, 0,80 kg smokava i suhih šljiva, 40 britvica i 2 komada brijaćega sapuna, 4 kg sapuna za pranje, 6 malih i 1 velika pasta za cipele, 1 litra ruma, 5 kg nadomjestka za kavu, 1 kg Franck – čajeva, nekoliko tisuća cigareta, duhana i sl., poslana od Pokrajinskoga odbora Narodne pomoći za Hrvatsku.

Dopis zatočenice Ivke Crljenice, koja se 3. lipnja 1942. javila svojoj teti na adresu Josipa Juraneka u Zagrebu, Ilica 170, u kojem moli da joj se pošalje »češalj, sapun i rublje« te, ako može, i hrana, zavrjeđuje dvostruku pozornost. Prvo, javljanje bližnjima bilo je, očito, dopušteno, od samih početaka logora, a drugo, logorske su vlasti podržavale osobnu higijenu zatočenika.

Formulari za javljanje rodbini ili ustanovi

Logorske su vlasti tiskale službene formulare kojima su se zatočenici, ispunivši rubrike s osobnim podatcima, mogli javiti, kao što je već spomenuto, rodbini ili nekoj ustanovi i od njih zatražiti raznovrsnu pomoć u hrani ili odjeći. Tu je mogućnost iskoristio, pored ostalih, židovski zatočenik u logoru Krapje, 55-godišnji Vilim Blumenstock, oženjeni bankovni činovnik sa stanom u Zagrebu, Harambašićeva 42, koji moli židovsku općinu da mu pošalje: »1 zimski kaput velič. 46, 1 zimsko odijelo velič. 46, 1 par visokih cipela br. 42, 2 košulje br. 40, 2 dug. gaće, 2 para zimskih vunenih čarapa br. 9, 1 par zimskih rukavica br. 9, 1 zimski gunj i 1 zimski pullover«. Vlastoručnim potpisom Blumenstock je ovlastio Židovsku bogoštovnu općinu da zamolbu preuzme i pošalje mu »gornje predmete« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 10).

Očuvana zatočenička karta za paket

O postojanju formulara, kojega su neki logoraši nazivali karta, nakon rata govorio je i Židov Jeruham Gaon. Rođen je g. 1921. u Travniku, u jasenovački je logor dopremljen 22. listopada 1941., potom je prebačen u Staru Gradišku, a u rujnu 1944. ponovno je vraćen u Jasenovac, odakle je pobjegao 22. travnja 1945.:

»S obzirom na način kojim sam se nekim čudom spasio, nisam mogao skoro ništa sačuvati kao uspomenu na logorovanje. Ostala mi je u džepu samo žlica i jedna zatočenička karta, kojom sam bio zamolio krojača Bracu Gaona iz Sarajeva da pošalje paket« (»Graditelj nasipa smrti«, »Poruke«, br. 1(9), 19. travnja 1975., str. 6.).

Javljanje iz logora »sve do Božića 1944.«

Na temelju brojnih dopisa zatočenika najbližoj rodbini može se naslutiti da im je bilo dopušteno javljanje tijekom postojanja logora, gotovo do njegova ukinuća. O tom npr. svjedoči »Zapisnik« republičke komisije za istraživanje zločina u Zagrebu od 11. rujna 1947. u slučaju Anke Golubić, rođene 22. svibnja 1922. u Sigetcu, kotar Koprivnica, zatočenice jasenovačkoga logora. Naime, komisija je na zamolbu Bare Golubić iz Zagreba, Radićeva 46, da se izda »uredovna potvrda« za nestalu Anku, ustvrdila potpisom referenta dr. Bože Gruenwalda da se ona »sve do Božića 1944. god. javljala iz logora prema kartama iz logora« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 145.).

»Sva je sreća da smo dobijali pakete«

O dobivanju paketa, koji su uvelike pomogli logorašima da nadoknade oskudnu logorašku prehranu, posvjedočio je i Vojislav Kovačević, onodobni student, sa stanom u Zagrebu, Vinogradska c. 21, koji je uhićen 17. travnja 1942. kao skojevac:

»Hrana je bila u logoru loša tako, da smo imali na primjer repu u vodi za mjesec dana zaredom, drugi put pasulja u vodi također u trajanju od mjesec dana i to sve dakako u nedovoljnoj mjeri. Sva je sreća da smo dobijali pakete od kuće, pa sam si tako znao ublažiti glad u logoru« (HDA, ZKRZ – Zh – kutija 219).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 36/2020.
Prethodni članakUZ POČETAK PROSLAVE »VREMENA STVORENOGA« Papin »ekološki manevar«
Sljedeći članakMATURALNA PUTOVANJA U KORONI Preko granice u… »Titoland«!