JASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (34) Dokumenti i svjedočenja o poslijeratnom logoru

Svjedočenje Mile Križanovića
Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine, fotomontaže i sl. te ih u cijelosti odbaciti?

Kao što je u prošlom nastavku, zbog ograničenoga prostora, objavljeno tek nekoliko primjera grupnih i pojedinačnih puštanja na slobodu, kojih je prema izvorima bilo daleko više, jednako je tako iz popriličnoga broja razmjena logoraša dovoljno navesti tek neke slučajeve.

Organizirane razmjene zarobljenika s partizanima

Tako je 5. ožujka 1945. Odsjek za upravu logora Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost u dopisu (ur. broj: 465-B-IV-1945.) poimence spomenuo 33 osobe, koje su prepraćene Redarstvenoj oblasti Zagreb radi razmjene zarobljenika. Prvi je na popisu Valent Ivić, zadnji Zvonko Odić. Taj je dokument također zanimljiv jer se u njemu navode imena dviju osoba s datumima preminuća u logoru, što su tražili partizani, što znači da su o tome vođene pedantne evidencije.

Osim toga, partizan Josip Brnčić, zadužen za razmjene, u dopisu CK KPH-u od 15. ožujka 1944. navodi osam »drugova i drugarica« koji za nekoliko dana trebaju biti razmijenjeni. Pedesetak je zatočenika 16. prosinca 1943. upućeno iz logora na razmjenu u Zagreb za nekoliko domobranskih časnika. Razmjene su obavljene i u rujnu 1944. u Pisarovini, pa u selu Bijeloj Stijeni na Psunju, sjeverno od Okučana na cesti prema Lipiku itd.

Anatolij Avramov – upravitelj logora 1946.

Uporaba jasenovačkoga logora od poslijeratne revolucionarne vlasti desetljećima je bila jedna od tabu-tema pa bi se trebalo svakako osvrnuti i na sve veći broj dokumenata i svjedočenja koji govore suprotno.

»LOGOROM JASENOVAC UPRAVLJAO JE 1946. ANATOLIJ AVRAMOV

O djelovanju logora Jasenovac tijekom 1946. sačuvao se dovoljan broj dokumenata koji potvrđuju postojanje tog logora, te nam otkrivaju pojedine detalje o tamošnjim zatočenicima i identitet njegovog upravitelja.

Da mjesnim vlastima nije bilo svejedno što se događa u logoru govori nam zabilješka od 26. veljače u urudžbenom zapisniku prema kojoj je iznošenje materijala iz logora zabranjeno« (Stipo Pilić, Blanka Matković: »Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima«, »Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru«, br. 56, prosinac 2014., str. 363, fusnota 219 – Državni arhiv u Sisku, fond 321, urudžbeni zapisnik za 1946. redni br. 347.).

Visoki jugoslavenski vojni i politički dužnosnici također su očito znali za uporabu jasenovačkoga logora u prvim godinama nakon završetka Drugoga svjetskoga rata.

»Taj je prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske, u kojem se likvidiralo zarobljene pripadnike oružanih snaga i vlasti NDH… Meni je osobno ta povijesna činjenica znana, kako iz razgovora s visokim vojnim i političkim dužnosnicima, tako i posredstvom drugih svjedoka i ljudi koji su tu jasenovačko-gradišku istinu spoznali i na povijesno-događajni način« (Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989. str. 174.).

Poderani i uprljani jasenovački zatočenici 1947.

O postojanju jasenovačkoga logora nakon završetka Drugoga svjetskoga rata posvjedočio je i Mile Križanović rođen 17. studenoga 1931. u Ivanjskoj kod Banje Luke, koji je kao pripadnik 2. brigade Okružne mašinsko-traktorske stanice Banja Luka bio s ekipom traktorista zadužen za oranje zapuštenih njiva oko Donje i Gornje Gradine te nekolicine okolnih sela: Draksenića, Dubice, Gornjega i Donjega Demirovca, Međuvođa i dr. Radove je, po njegovu sjećanju, nadgledao Oznin kapetan Slavko (ili Stanko) Saša, s kojim je početkom svibnja 1947. čamcem posjetio jasenovački logor.

»Kad smo se iskrcali, izbliza sam ugledao zatočenike, koji su doista jadno izgledali, poderani, uprljani i prašnjavi, u većini u vojničkim odorama, ali bilo je i seljaka, u koloni noseći cigle, zemlju, ostatke kakvoga željeza i sl.«

Na povratku na predjelu Donje Gradine nasuprot jasenovačkoga logora zamijetio je svježe iskopanu ili preoranu zemlju duljine 10-12, a širine oko 3 metra, o kojoj je na njegov upit Oznin kapetan rekao: »Pazi Milane, ti si naš, pa ću ti povjeriti ovu tajnu, ali ona neka ostane među nama. Iskopana zemlja odvezena je na neko drugo mjesto da od nje bude koristi, a nismo ni htjeli da netko nasluti kako su tu pokopani ljudi.«

No za mladoga traktorista potresna se priča nastavlja:

»Kako me je cijelo vrijeme mučila velika grobnica, za koju nikada nisam uspio utvrditi koliko je bila duboka, 10. ili 11. svibnja 1947. odlučim još jednom otići na njezino mjesto i pomoliti se za ubijene. Kada sam prišao, šokirao sam se ugledavši tri grobnice iste veličine. Dakle, za samo pet dana nakon prvoga dolaska još je mnoštvo jasenovačkih logoraša, ne mogu ni približno reći o kojem je broju riječ, bilo pobijeno i bačeno u dvije nove grobnice rađene na potpuno jednak način kao i prva – bez humka!«

Kapetanovo je objašnjenje bilo kratko i jasno:

»Stigla je nova skupina pa smo se ovih morali riješiti« (»Stigla je nova skupina pa smo se ovih morali riješiti«, Glas Koncila, 23. veljače 2017.).

U jasenovački logor 1946. zbog sinova

Broj 1 u starogradiškoj robijašnici nosio je, od 5. srpnja 1945., punih 15 godina svećenik Nikola Soldo, kasniji kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, koji je nakon rata svjedočio:

»Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskopali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, Lj. Š.) nakon što je iz nje pobjeglo stanovništvo (Mađari, Lj. Š.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, Lj. Š.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezati da bismo ih mogli iznijeti iz rovova« (Ljubica Štefan: »Mitovi i zatajena povijest«, str. 183.-184.).

O postojanju poslijeratnoga logora govori i slučaj osuđenoga Đure Lavrnje:

»Otsjek unutrašnjih poslova Kotarskog narodnog odbora u Sisku javlja 25. srpnja 1946. da je Đuro Lavrnja (iz Galdova, op. a.) nastupio na kaznu 24. lipnja 1946. i upućen prema naređenju unutrašnjih poslova pri Okružnom NO-u Banija u Kazneni zavod Jasenovac na izdržavanje kazne« (Stipo Pilić / Blanka Matković, isto, str. 371.).

Po Vojnom divizijskom sudu u Zagrebu 26. siječnja 1946. na kaznu smrti strijeljanjem osuđen je Vide Pavlović iz Pješivca – Kule kod Stoca, ali je 22. veljače 1946. pomilovan i ponovno osuđen na 10 godina zatvora, čije je izdržavanje započeo u jasenovačkom logoru.

»Poslije presude otjerali su me ponovno u Jasenovac i tu sam našao još 40 hrvatskih časnika. Vidio sam tada u Jasenovcu da su gonili na Gradinu, da tamo sebi kopaju rupu. Po noći su ih ubijali i bacali u te rupe, hrvatske zatvorenike… Iz Jasenovca su me prebacili u Staru Gradišku« (Stanislav Vukorep: »Preživjeli svjedoče«, »Detekta«, Zagreb, 2005. , str. 326.).

O tome piše i zagrebačko/beogradski novinar Pero Zlatar, koji je slovio kao dugogodišnji miljenik jugoslavenske Komunističke partije i Udbe, u knjizi »Meta Poglavnik: živ ili mrtav« (»Grafoprint«, Gornji Milanovac, i »Europapress holding«, Zagreb, 2010.).

Mirko Brkljačić, hrvatski iseljenik u argentinskoj Mendosi, također je potvrdio da je njegova majka Ivanka Brkljačić, rođena Capurso g. 1893. u Dubrovniku, robijala u jasenovačkom logoru g. 1946. ne zbog bilo kakve vlastite krivice, nego zbog njega i njegova brata, odakle mu se čak jednom uspjela javiti malim listićem.

»Sve ćemo vas pobit’ ko’ i četrdeset pete!«

Potrebno je na kraju nizanke istaknuti sljedeće. Veći dio objavljenih dokumenata potpuno je nepoznat široj hrvatskoj javnosti. Usputno se nameće pitanje kako to da ih dugogodišnji istraživači, u medijima predstavljeni kao »najmjerodavniji«, nisu zamijetili, a bili su im dostupni u arhivima i knjižnicama skupa s onima koje su po nekim vlastitim selektivnim kriterijima objavili u svojim djelima? O svim spomenutim podatcima i činjenicama nužno je sine ira et studio smireno, u dijaloškom duhu, znanstvenom metodologijom bez politikantstva raspravljati, kako bi se došlo do što vjerodostojnijih povijesnih činjenica. Jasno, dokumenti i činjenice objavljeni u nizanki ne smiju se također proglasiti jedino vrijedećom istinom (oni su samo dio nje, tj. »druga« njezina strana, iako zatomljena, zabranjivana, nepoželjna i unaprijed proskribirana). Krajnje je vrijeme u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj dopustiti svakomu da iznese svoje promišljanje o kontroverznim povijesnim temama, jasno, dokumentirano i utemeljeno na činjenicama (za koje neka se utvrdi jesu li krivotvorine, izmišljene, naknadno montirane, izvađene iz konteksta ili su vjerodostojne i utemeljene), a ne da se zbog toga nekomu zabrani kolumna, ukine televizijska emisija ili se netko javno medijski razapne. U tom smislu i uredništvo se Glasa Koncila nada da su prošla vremena u kojima se zbog sličnih nizanaka, komentara i drugih tekstova njegovim djelatnicima prijetilo smrću:

»Bando klerofašistička sve ćemo vas pobit ko i četrdeset pete. U potpisu, partizani!«

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 49/2020.
Prethodni članakNOVE MJERE UDALJILE SE OD EUROPSKIH Ponovno izostala potpora obiteljima
Sljedeći članakSVE PO 25 Od katedrale do kapele