JE LI CIJEPLJENJE GRIJEH? Kongregacija je riješila dvojbe

Foto: Shutterstock
Patrijarsi u Katoličkoj Crkvi

Znam da se izraz patrijarsi više veže uz pravoslavne Crkve, ali čuo sam slučajeve i za patrijarhe u katoličkoj Italiji i Portugalu. Imaju li ti patrijarsi veze s Katoličkom Crkvom?

Silvija, Zagreb

Iz Vašega se pitanja čini da Vam je poznato kako naziv patrijarh ne vežemo isključivo uz pravoslavne Crkve. U prvoj Crkvi – prije raskola – patrijarh je od 4. stoljeća bio naslov za poglavara crkvene pokrajine koja se naziva »patrijarhat«, a pod njegovu su jurisdikciju potpadali metropoliti i ostali biskupi. Danas se patrijarsima nazivaju poglavari autokefalnih pravoslavnih Crkava, a u Katoličkoj Crkvi patrijarh je titula nekih poglavara istočnih Crkava sjedinjenih sa Svetom Stolicom kao što su Armenska, Maronitska i Sirska, ali i latinskih nadbiskupa u Jeruzalemu, Lisabonu, Goi i Veneciji. U »Malom religijskom rječniku« Adalbert Rebić ističe da naziv »patrijarh« u prvom redu označava »naziv za praotce židovske vjere, za dvanaest plemena Izraelovih«, na drugom mjestu navodi da je patrijarh »crkveni poglavar kojemu su podložni metropoliti i ostali biskupi«, a na trećem da su patrijarsi u starini bili »biskupi Rima, Aleksandrije, Antiohije, Carigrada i Jeruzalema«, kojima su kasnije »dodana još neka druga mjesta«. »U istočnim je Crkvama« patrijarh »poglavar autokefalne, autonomne crkvene pokrajine«, a u Katoličkoj Crkvi naziv patrijarh je »samo naslov i čast, ima prednost pred drugim biskupima«.

Je li teški grijeh ako se cijepimo?

Među mojim se prijateljima razvila rasprava vezana uz cjepivo. Iako smo povezani već godinama i po različitim interesima, u ovom pitanju nema među nama suglasja… Zanima me moralni vidik cijepljenja protiv koronavirusne bolesti. Je li cijepljenje težak grijeh, kako navode neki svećenici, zbog načina na koji se proizvodi to cjepivo?

Bruno O.

Svjesni smo da se i među vjernicima, pa i među svećenicima, često vode različite rasprave i da nerijetko o mnogim stvarima ne moramo nužno isto misliti ili osjećati. Čini nam se da se upravo to događa i sada, a vezano je uz cjepivo, pa bismo se ponekad možda i morali suzdržati od nekih izjava koje i nisu u skladu s onim što nam govori crkveno učiteljstvo, bez obzira što možda u sebi nosimo neke dvojbe, pitanja i nejasnoće koje bi najbolje bilo povjeriti Bogu u molitvi.

Praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno. U svakom slučaju, s etičkoga gledišta moralnost cijepljenja ne ovisi samo o dužnosti da se štiti vlastito zdravlje, nego i o dužnosti čuvanja dobrobiti cijele zajednice.

A što se samoga odnosa prema cjepivu tiče i mogućem »teškom grijehu« ako ga primimo, već smo pisali i prenijeli što nam je o temi moralne prihvatljivosti cjepiva u Izjavi (bilješci) od 17. prosinca 2020. protumačila Kongregacija za nauk vjere. Tekst te izjave odobrio je papa Franjo, a potpisali su je pročelnik Kongregacije kardinal Luis Ladaria i tajnik Kongregacije nadbiskup Giacomo Morandi. Da ne ponavljamo tekst cijele izjave, ističemo samo da se u njoj navodi kako je moralno prihvatljivo primati (i) cjepiva protiv koronavirusa koja su se u svojim istraživačkim i proizvodnim procesima koristila staničnim linijama iz tkiva dvaju fetusa pobačenih u šezdesetima, osobito ako ne postoji alternativa takvomu cjepivu ili ako građani nemaju pravo izbora između drugih u moralnom i etičkom smislu prihvatljivijih cjepiva, te da primiti takvo cjepivo ne znači ni na koji način sudjelovati u neprihvatljivoj praksi pobačaja, koje Crkva i dalje osuđuje i odbacuje kao moralno neprihvatljiv čin. U petoj točki bilješke, Izjave, govori se isto tako da praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno. U svakom slučaju, s etičkoga gledišta moralnost cijepljenja ne ovisi samo o dužnosti da se štiti vlastito zdravlje, nego i o dužnosti čuvanja dobrobiti cijele zajednice. U odsutnosti drugih sredstava zaustavljanja, pa čak i sprječavanja epidemije, dobrobit zajednice može preporučivati cijepljenje, osobito da se zaštite najslabiji i najizloženiji. No oni koji zbog svoje savjesti odbijaju cjepiva proizvedena sa staničnim linijama iz pobačenih fetusa moraju dati sve od sebe kako bi, uz upotrebu drugih zaštitnih sredstava i ispravnoga ponašanja, izbjegli to da postanu prijenosnici uzročnika zaraze. Osobito moraju izbjegavati rizik za zdravlje onih koji se iz medicinskih ili drugih razloga ne mogu cijepiti, a koji su najranjiviji.«