Nedavno je Vatikanska zaklada Ivana Pavla I., koju je 2020. osnovao papa Franjo s ciljem proučavanja »nasmijanoga pape«, »majstora obraćanja svima« Albina Lucianija, potaknula na širenje poruke i primjera života toga blaženika. Uz Božić pravi je trenutak zaviriti u djelo blaženoga pape Lucianija dok je još bio biskup – 40 pisama upućenih povijesnim osobama i književnim likovima, poput Hipokrata, Terezije Avilske, Pinocchija, sv. Terezije iz Lisieuxa, Charlesa Dickensa, G. K. Chestertona, Goethea, Marije Terezije, Penelope, Francesca Petrarce i samoga Isusa. Posebno je poticajno pismo upućeno Charlesu Dickensu, glasovitomu engleskomu piscu koji je u viktorijansko doba stvorio žanr božićne knjige omiljenim klasikom »Božićna pjesma«, napisavši ga prije točno 180 godina – 1843. godine.
Briga za siromašne bila je samo srce kratkoga pontifikata Ivana Pavla I. i ključ njegova shvaćanja kršćanskoga služenja. Još i prije nego što je postao papa 1966. godine putovao je u Burundi kako bi nadzirao humanitarni rad, a kao predsjednik Talijanske biskupske konferencije predložio je da svaka bogata biskupija Zapada daruje 1 posto godišnjega prihoda siromašnijim biskupijama zemalja u razvoju.
Tako je i u pismu Charlesu Dickensu napisanu 1971. godine usporedio siromaštvo u drugoj polovici 20. stoljeća sa siromaštvom njegova vremena.
»Dragi Dickens, odjednom sam u novinama pronašao oglas za Vaših pet božićnih knjiga: čitao sam ih kao dječak, silno su mi se svidjele jer su sve bile prožete osjećajem ljubavi prema siromasima i društvenoj preobrazbi, pune mašte i ljudskosti. (…) Ranije sam spomenuo vašu ljubav prema siromasima. Vi ste to veličanstveno osjetili i izrazili, jer ste kao dijete živjeli među siromasima«, napisao je u pismu. Charles Dickens (1812. – 1870.) potjecao je iz srednje klase, no kada je imao 12 godina, njegov je otac završio u dužničkom zatvoru te je mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se u tvornici laštila za cipele. Radio je po 10 sati dnevno, susrećući se s bijedom radništva u doba kada nisu postojali sindikati ni radnička prava. Svoje je gorko iskustvo pretočio u raskrinkavanje društvene nepravde u brojnim romanima koji prikazuju tlačitelje i potlačene. U središtu priče nerijetko je potlačeno, prestrašeno i zbunjeno dijete – primjerice u »Oliveru Twistu«, »Davidu Copperfieldu« i »Velikim očekivanjima« – baš kao što je i u središtu božićnoga otajstva Dijete koje od početka doživljava oskudicu, odbacivanje i progon.
Godine 1843. Dickens je napisao »Božićnu pjesmu« – klasik koji je poslužio kao poticaj za stvaranje božićnih priča i, nakon zamaha kinematografije, božićnih filmova. Glavni je lik škrti, namrgođeni i samodostatni starac Ebenezer Scrooge koji, odbivši sudjelovati u bilo kakvoj predbožićnoj dobrotvornoj akciji, na Badnju večer doživljava posjete triju duhova: duha svojega pokojnoga poslovnoga partnera Jacoba Marleya, duha prošlih Božića te duha budućih Božića.
U pismu Dickensu budući papa prisjeća se Scroogeova lika i stava: »Jedan je od tih likova lihvar Scrooge, protagonist Vaše ‘Božićne pjesme’. Dva gospodina, koji su ušli u njegovu radnu sobu, s bilješkama i olovkom u ruci, upitali su ga: ‘Božić je, tisuće ljudi nemaju najpotrebnije, gospodine!’ Scroogeov je odgovor bio: ‘Zar nema zatvora?
Papa Ivan Pavao I.: »Bjesomučna trka za blagostanjem, pretjerana i luda upotreba nepotrebnih stvari ugrozila je prijeko potrebna dobra: čisti zrak i vodu, tišinu, unutarnji mir, odmor«Zar ubožnice još uvijek ne rade?’ ‘Postoje, rade, ali malo toga mogu učiniti da razvesele duhove i tijela za Božić. Mislili smo prikupiti sredstva kako bismo ponudili hranu, piće i gorivo siromašnima. Za koliku Vas svotu mogu upisati?’ ‘Ni za što. Želim da me ostave na miru. Ne slavim Božić i ne dopuštam sebi luksuz da ga slave besposličari. Plaćajući porez na sirotinju pomažem zatvorima i prosjačkim ustanovama; siromašni mogu ići onamo.’ ‘Mnogi ne mogu onamo ići, a mnogi bi radije umrli.’ ‘Ako više vole umrijeti, bolje im je da to učine brzo kako bi smanjili prekomjerno stanovništvo. A onda, oprostite, te stvari me se ne tiču.’« Luciani još opsežnije citira Marleya koji se javlja Scroogeu kao duh okovan lancima i bolno jadikuje: »Posao! Imati ljudskosti trebao je biti moj posao. Opća dobrobit trebala je biti moj posao: milosrđe, popustljivost i dobronamjernost, sve je to trebala biti moja stvar. Zašto sam među gomilom svojih vršnjaka hodao s očima okrenutim prema zemlji, a da ih nikad nisam podigao do one blagoslovljene zvijezde koja je vodila mudrace u kolibu? Zar možda nije bilo drugih siromašnih kuća kamo me njegovo svjetlo moglo voditi?«
Očito je da Dickens u svojem božićnom klasiku nije kritizirao samo bezdušnost bogataša, nego i (samo)otuđenje čovjeka zarobljena proračunatošću i materijalizmom. Biskup Luciani zaključuje: »Prošlo je više od sto trideset godina otkako ste napisali ove riječi. Bit ćete znatiželjni saznati je li i kako donesen lijek za situacije bijede i nepravde koje ste osudili. U vašoj Engleskoj i u industrijaliziranoj Europi radnici su znatno poboljšali svoj položaj. (…) A sada? Jao! U vaše vrijeme društvene nepravde bile su jednosmjerne: bili su to problemi radnika koji su morali upirati prstom u gazde. Danas se upire prstom u istrebljenje ljudi: terenskih radnika, koji se žale da im je mnogo gore nego industrijskim radnicima; ovdje u Italiji, jug protiv sjevera; u Africi, u Aziji, u Latinskoj Americi nacije ‘trećega svijeta’ protiv nacija blagostanja.«
Dickensov lik Ebenezer Scrooge na Badnju večer doživi obraćenje; zahvaljujući vizijama ljudske bijede, vlastite prošlosti (propuštene obiteljske sreće) i vlastite budućnosti (samotne smrti), njegovo srce postaje »srce od mesa« sposobno za razumijevanje i ljubav. Prvi put istinski uživa u radosti Božića i radosti dijeljenja dobara sa siromašnima.
Budući papa Ivan Pavao I. u svojem je pismu poručio Dickensu da problem siromaštva nije riješen, nego je promijenio oblik. Iako je javno osudio komunizam i proglasio ga nespojivim s kršćanstvom, papa Ivan Pavao I. ni prema kapitalizmu nije bio blagonaklon. »Država je u početku bila ‘država karabinjera’, ugovor o radu proglasila je potpuno privatnom stvari, zabranila kolektivne ugovore; majstor je držao nož za dršku; nesputano je vladala ‘slobodna konkurencija’. (…) Umjesto toga došlo je do zlouporabe kapitalizma, koji je bio, a u nekim slučajevima još uvijek jest, ‘podli sustav’«, napisao je u pismu Dickensu.
Posebno se osvrnuo na nove oblike siromaštva u ekonomski razvijenim zemljama: »Mnogi su radnici nezaposleni ili nesigurni oko posla, nisu posvuda dovoljno zaštićeni od nezgoda, često osjećaju da ih se tretira samo kao instrumente proizvodnje, a ne kao protagoniste. Nadalje, bjesomučna trka za blagostanjem, pretjerana i luda upotreba nepotrebnih stvari ugrozila je prijeko potrebna dobra: čisti zrak i vodu, tišinu, unutarnji mir, odmor. Vjerovalo se da su naftne bušotine poput bunara svetog Patrika, bez dna; odjednom smo shvatili da smo skoro pri kraju.« Istinska je poruka da se srca trebaju obratiti – jer »danas je cijeli svijet siromašna kuća koja jako treba Boga«, kako je Luciani završio svoje pismo.
