JE LI MOGUĆE PRIJATELJSTVO? Imati prijatelja i biti prijatelj

Foto: Shutterstock

»Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga«, rekao je Isus.

Nekad se govorilo da je pravi prijatelj najveće bogatstvo, a danas se mnogi žale da je iskreno prijateljstvo prava rijetkost. Oni mudriji i životno iskusniji tomu se ne čude, kažu da su ljudi jednostavno takvi, drže se uz nekoga dok imaju kakvu korist, a onda u trenu okreću leđa. Teška su vremena, prevladava interes. Nema pravih prijatelja ni pravoga prijateljstva.

Teška su vremena, prevladava interes. Nema pravih prijatelja ni pravoga prijateljstva. Čudno! A Krist i učenike naziva prijateljima. Širi ruke i nudi svoje prijateljstvo. Pravo prijateljstvo prožeto je najvećom mogućom ljubavlju koja je spremna život dati za prijatelje. To je ono prijateljstvo za koje se kaže da je najveće bogatstvo.

Čudno! A Krist i učenike naziva prijateljima. Širi ruke i nudi svoje prijateljstvo. Pravo prijateljstvo prožeto je najvećom mogućom ljubavlju koja je spremna život dati za prijatelje. To je ono prijateljstvo za koje se kaže da je najveće bogatstvo.

Zato se Kristu i upućuju bezbrojne molitve i vapaji, u njega se polažu tolike nade, od njega se očekuju razumijevanje, ohrabrenje, pomoć i utjeha. Uostalom, komu se obratiti ako ne prijatelju?

Ali prijateljstvo je dvostran odnos. Ono znači imati prijatelja i biti prijatelj. Od prijatelja očekivati pomoć, a biti spreman i njemu pomoći.

U naše vrijeme nad ljude su se nadvili neka nesigurnost, materijalna neizvjesnost i strah. Sebičnosti i nastranosti se razmahale, prijete rastočenja zajednice i potpuno gaženje temeljnih ljudskih vrijednosti. Posebno su na udaru kršćani. Teret je teško nositi pa kreću pritužbe na prijatelja koji ne pomaže, ne oslobađa od tereta. Nakon prigovora i mrmljanja, na kraju, slijedi i odricanje od njega.

A možda je, umjesto prigovora, trebalo pitati: Otkud taj teret? Što ako je to teret koji je on stalno, umjesto nas, preuzimao? Što ako se toga tereta toliko nakupilo da je pod njim opet pao? Možda je pomislio da će mu, ovaj put, biti lakše jer će mu prijatelji priskočiti u pomoć. Kad je, uspinjući se na Kalvariju, Krist pao pod križem, pomogao mu je slučajni prolaznik. Od onda je mnogo vremena prošlo, a je li se išta promijenilo? Kršćani bi morali pokazati da neke stvari ipak jesu.

Prvo, da Krist ima dovoljno prijatelja i da više ne mora čekati da naiđe neki novi Šimun Cirenac; drugo, da se na optužbe: »I ovaj je od njegovih« više nikad ne čuje izgovor: »Ne poznajem toga čovjeka« i treće da oni, usprkos svim čarima ovoga svijeta, ostaju vjerni svomu najvećemu bogatstvu.

IZVORGlas Koncila br. 25/2019.
Prethodni članakUZ INICIJATIVU »67 JE PREVIŠE« Ustavni sud ne smije oklijevati
Sljedeći članakKNJIŽEVNIK I PUBLICIST ERNEST RADETIĆ Zaboravljeni katolik antifašist