Zakon o mirovinskom osiguranju daje nezaposlenim osobama pravo da vlastitom uplatom doprinosa ostvaruju mirovinski staž koji se računa za ispunjavanje uvjeta za mirovine, putem tzv. »produženoga mirovinskoga osiguranja«. Osnovni je uvjet za korištenje prava na to produženo mirovinsko osiguranje da je prethodno postojalo redovito obvezno mirovinsko osiguranje na osnovi zaposlenja u radnom odnosu na neodređeno ili određeno vrijeme. Zato je to osiguranje i dobilo i stručni naziv »produženo« jer se njime produžuje status mirovinskoga osiguranika nakon prestanka obveznoga osiguranja po osnovi obveznoga zakonskoga osiguranja na temelju radnoga odnosa ili na temelju obavljanja neke samostalne djelatnosti. Od prava na to osiguranje izuzete su osobe koje obavljaju neki rad ili djelatnost na temelju ugovora o djelu, kojim je uspostavljen samo građanskopravni odnos.
Drugi je važan uvjet za ostvarivanje prava na produženo osiguranje da se zahtjev za pristupanje tomu osiguranju mora podnijeti u roku od 12 mjeseci nakon prestanka radnoga odnosa ili nakon prestanka obavljanja djelatnosti na osnovi koje je postojalo obvezno osiguranje. Zato valja upozoriti da se zahtjevi za pristupanje produženom osiguranju koji su podneseni nakon isteka roka od 12 mjeseci od dana prestanka obveznoga osiguranja odbijaju kao na zakonu neosnovani. Takav prekluzivni rok kojim se nakon isteka 12 mjeseci od dana prestanka zaposlenja isključuju od mogućnosti pristupanja produženom osiguranju nepravedan je za brojne nezaposlene. Ne uvažava se okolnost da nakon prestanka zaposlenja (otkaz ili stečaj) nastaje neke vrste panika za osiguranika i njegovu obitelj jer nastupa strah za životnu egzistenciju, često povezana s nemogućnošću otplate kredita, pa i s prijetnjom ovrhe nad imovinom (kuća, stan i slično). U takvu stanju dosadašnji osiguranik, a sada nezaposlenik, mora misliti na traženje novoga posla, a najmanje mu je na pameti pristupanje produženomu osiguranju, za koje nema ni novca. Takva stanja nezaposlenosti mogu trajati često duže od 12 mjeseci dok se nađe drugi posao ili zaposlenje. Nažalost takva su stanja vrlo česta.
Prema tome nakon ponovnoga zaposlenja, budući da je istekao rok od 12 mjeseci, ne postoji više zakonska mogućnost da se proteklo razdoblje nezaposlenosti pokrije produženim osiguranjem. Proizlazi da je pravo na produženo osiguranje u praktičnoj primjeni za većinu bivših osiguranika samo iluzija prava jer prekluzivni rok od 12 mjeseci isključuje većinu osiguranika koji žive od svojega rada. Naime, tim se pravom za slučajeve nezaposlenosti mogu koristiti samo imućniji, koji imaju neku ušteđevinu ili su članovi bogatijih obitelji uz čiju pomoć mogu plaćati doprinose za produženo osiguranje. Zato statistički podatci evidentiraju samo mali broj osiguranika koji se koriste produženim osiguranjem za slučajeve nezaposlenosti. Kad bi se vodile statistike o položaju bivših osiguranika koji su ostali bez posla zbog stečaja ili likvidacija (Tvornica rublja DTR, sada aktualna brodogradilišta »Uljanik« i »3. maj« i slično), malo bi ih se našlo u produženom osiguranju. Oni snalažljiviji i kvalificiraniji koji će eventualno naći posao u srodnim djelatnostima prije isteka roka od 12 mjeseci također ne će biti u financijskoj mogućnosti odmah pristupiti produženom osiguranju niti plaćati doprinose za to osiguranje.
Dodatna nepravednost takva propisa nastupa i za slučajeve u kojima je netko podnio zahtjev prije isteka roka od 12 mjeseci jer se zaposlio te time dobio sigurnost redovita plaćanja doprinosa za produženo osiguranje. Naime, u tom slučaju dobio je rješenje o pravu na produženo osiguranje, ali i s obvezom uplate svih doprinosa za proteklih 12 mjeseci, sve u roku od 15 dana. U protivnom, obračunavaju mu se zatezne kamate i prijeti ovrhom. Kako mjesečni doprinos za produženo osiguranje iznosi 556 kn, godišnji doprinos za proteklo razdoblje od 12 mjeseci iznosi 6672 kn. To rješenje, međutim, ne donosi mirovinsko, nego porezna uprava prema mjestu stanovanja, koja se poziva samo na podatke dobivene od Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje. Žalba na takvo rješenje u smislu poreznih propisa ne odgađa izvršenje pa je korisnik prava na produženo osiguranje doveden trenutačno u položaj dužnika. Budući da visina obveze od 6672 kn nastupa odmah i da nije mala, često je znatno veća od plaće osiguranika, korisnik prava odustaje od svojega prava na produženo osiguranje. Nezaposlenici kao podnositelji zahtjeva za produženo osiguranje zbog nezaposlenosti najviše su zbunjeni činjenicom da su jednoj javnoj ustanovi podnijeli zahtjev (a to je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, odnosno nadležna područna služba), a rješenje kojim se utvrđuje visina obveze donosi porezna uprava. Za eventualnu žalbu na to rješenje (koja se nikada ne uvažava) obvezna je upravna pristojba od 50 kuna. To napominjemo zato što u mirovinskim postupcima nema obveznih upravnih pristojba.
U vezi s iznesenim, posebno žalosti okolnost da svi dosadašnji ministri rada i mirovinskoga sustava, neovisno o činjenici koja je stranačka struktura na vlasti, uopće ne zapažaju nehumanost, nepravednost i nelogičnost propisa o produženom osiguranju, a posebice o naplati doprinosa za to osiguranje. Sve to pokazuje pomanjkanje bilo kakve socijalne osjetljivosti prema nezaposlenima. Ne vide posljedice koje će se pokazivati u činjenici da golem broj osiguranika i radništva ostaje bez mirovinskoga staža, a godine života im teku. Pred mirovinom im se predbacuje da nisu dovoljno radili ni mislili na starost. Istodobno im svojim »reformama« pooštravaju uvjete za mirovine ili ih kažnjavaju trajnim smanjivanjima prijevremenih mirovina. Nevjerojatno je također da unutar svih dosadašnjih ministarstava nitko iz redova savjetnika ili struke (ako takva još uopće postoji) nije upozorio na te anomalije, a svi stalno govore o potrebama reforma.
Da ne bismo ostali samo na kritikama, pokušat ćemo u nastavku ponuditi prijedloge ispravljanja navedenih nepravda i nelogičnosti provedbe produženoga osiguranja.
