JE LI SE SV. IVAN PAVAO II. IMAO RAZLOGA KAJATI? Crkva, klerikalizacija i Duh Sveti

Četvrte nedjelje kroz godinu liturgijsko prvo čitanje donosi riječ Božju Jeremiji proroku: »Postavljam te… protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda« (Jr 1, 18). Da Crkva nije klerikalizacijom sve karizme i djelovanja Duha Svetoga pripisala kleru i tako od svijeta, komu je knez đavao, preuzela klasnu podjelu i u Crkvi, nejednakost dostojanstva među svojim članovima – tako da jedni budu prečasni i preuzvišeni, a drugi ne, jedni samo učitelji, a drugi samo učenici i poslušnici – umjesto da svi jednako budu učenici Krista i evanđelja, ali ne svjetovnih ideologija i interesa, tada bi, primjerice, Savonarola bio prepoznat i priznat kao prorok i njegova bi se kritika pape Borgije uzela ozbiljno pa bi umjesto Savonarole možda papa bio spaljen na lomači i to bi tada bila svijetla točka povijesti Crkve, a ne najtamnija. Da se dogodilo drukčije, možda ne bi bilo ni Luthera, ni Calvina, ni reformacije, ni protestantskih raskola u Crkvi. Kada će Crkva praktično prihvatiti evanđeoski nauk, koji je izrijekom prihvatila na Koncilu, govoreći o Božjem narodu kojega su svi članovi jednakoga dostojanstva? (To nikako ne negira postojanje služba u Crkvi.) Može li se na ovakva pitanja pokušati odgovoriti? Mislim da to Crkvi može biti samo korisno da nastavi koncilsku i evanđeosku obnovu svoje vjerodostojnosti. (Sasvim je apsurdno očekivati i promišljati da oni koji imaju bogatstvo, moć, vlast i svjetovne užitke – budu najduhovniji i najevanđeoskiji članovi Crkve.)

Čitatelj

Okrenuti kotač ljudske povijesti unatrag i »obrisati« sve ono što je u toj prošlosti bilo loše i negativno jednostavno nije moguće. Isto to vrijedi i za crkvenu povijest, u kojoj je bilo pogrješaka, padova, promašaja i loših odluka. Griješili su među njima i oni koji su vodili crkvenu zajednicu – učitelji, kako kažete, kao i oni koji nisu imali tu ulogu i službu – učenici, kako kažete, pa možemo reći i da nisu odgovorni do te mjere kao oni prvi. Upravo stoga trajno mora vrijediti ona odluka: »Ecclesia semper reformanda« – Crkva se uvijek mora obnavljati, mijenjati nabolje, da bi bila što bliže volji Božjoj, prepuštena i oslonjena na vodstvo Duha Svetoga, koji je u dobru i u zlu uvijek bio s Crkvom, pa i onda kada su njezini članovi zabludjeli, griješili, sablažnjavali i činili neprihvatljiva i nemoralna djela, a u tom procesu trajne obnove svaki vjernik, bez obzira bio klerik ili laik, ima svoje mjesto, svoje obveze i svoju odgovornost.

Crkva je unatoč grijesima pronalazila izlaz

No i onda kada su njezini članovi griješili, Crkva je pronalazila put izlaska iz dubokih kriza, a među najteže sigurno možemo ubrojiti i crkvene raskole koje nijedan vjernik – ni onoga doba, a ni danas – ne može ravnodušno prihvaćati kao nešto što se »moralo« dogoditi, na što i Vi podsjećate. Isto to mogli bismo reći i za talijanskoga dominikanca i gorljiva propovjednika Girolama Savonarolu, za kojega njegov hrvatski suvremeni subrat dominikanac fr. Ivan Gavranović piše: »Savonarola je svijetli lik Katoličke Crkve 15. stoljeća, njezin glas savjesti, glas istine i istinske ljubavi prema Crkvi. Vapio je za vremenom prve Crkve kada su kaleži bili od drva, a službenici od zlata: dok je Crkva 15. stoljeća bila Crkva zlatnih kaleža, ali nažalost, drvenih službenika.«

Na istom je tragu nastavio i njegov nasljednik papa u miru Benedikt XVI., a nastavlja i papa Franjo koji stalno upozorava na problem klerikalizacije i sekularizacije u Crkvi, u čemu smo mu se i mi dužni pridružiti s pouzdanjem i molitvom za našu Crkvu vođenu Duhom Svetim.

Istodobno, dok je Crkva po svojim članovima – pa i papama – griješila, bila i u teškim prilikama, Bog bi uvijek – baš među vjernicima i klericima – budio na sveti život, poticao na promjene, dovodio do obraćenja. Nije potrebno podsjećati na tolike svetice i svetce koji su se u povijesti Crkve javili, osnivali redovničke zajednice i ozdravljali ono što su drugi pojedinci u Crkvi iskvarili. Oni su potvrđivali onu evanđeosku Isusovu rečenicu da Crkvu – kao zajednicu i kao ustanovu – »ni vrata paklena neće nadvladati«, jer pojedinačni grijeh nije mogao i ne može urušiti Božje djelo, onako kako je ono bilo u Božjoj promisli: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (usp. Mt 16, 13-19).

Sv. Ivan Pavao II. ispovijedio grijehe Crkve

A upravo se za sve grijehe Crkve, iskreno i ponizno, pokajao Petrov nasljednik – sveti papa Ivan Pavao II. u godini Velikoga jubileja 2000. obljetnice kršćanstva. Taj veliki suvremeni papa i svetac nije htio da taj Veliki jubilej bude tek »forma« i veliko slavlje, nego je na prvu korizmenu nedjelju te 2000. godine, klečeći ispod križa sv. Marcela, molio za oproštenje, i to tijekom posebnoga pokorničkoga bogoslužja u bazilici svetoga Petra. U toj je prigodi sveti Ivan Pavao II. ispovjedio grijehe Crkve kroz povijest i zamolio za oproštenje. Molio je za oproštenje za grijehe počinjene u služenju istini, za grijehe protiv jedinstva Kristove ljubavi, za grijehe u odnosu na židovski narod, za grijehe protiv ljubavi, mira, ljudskih prava i poštivanja kultura i religija, za grijehe protiv dostojanstva žene i jednakosti spolova, kao i za grijehe vezane uz temeljna ljudska prava. Podsjetio je i na grijehe počinjene kćerima i sinovima Crkve, koji su tijekom povijesti zbog svoje vjere bezbroj puta bili izloženi tlačenjima, nasilju i progonima, čemu su u mnogim dijelovima svijeta izloženi i danas, pa su kršćani najproganjanija vjerska skupina na svijetu.

Na istom je tragu nastavio i njegov nasljednik papa u miru Benedikt XVI., a nastavlja i papa Franjo koji stalno upozorava na problem klerikalizacije i sekularizacije u Crkvi, u čemu smo mu se i mi dužni pridružiti s pouzdanjem i molitvom za našu Crkvu vođenu Duhom Svetim.

IZVORGlas Koncila br. 50/2018.
Prethodni članakIVAN ŠTEDUL, PROFESOR MATEMATIKE I PRODEKAN NA KARLOVAČKOM VELEUČILIŠTU »Prenosim vjeru na svoju djecu, učenike i studente«
Sljedeći članakSLOVAČKA LINGVISTICA DR. MIROSLAVA GAVUROVÁ »Jake riječi mogu donijeti i rat i mir«