Još nije poznata sudbina referendumskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, koje su od nedjelje 13. svibnja do nedjelje 27. svibnja prikupljale potpise u svrhu provođenja dvaju referenduma. Inicijativom »Narod odlučuje« želi se smanjiti broj saborskih mjesta za 25 %, odnosno na maksimalno 120 zastupnika, te smanjiti broj zastupnika nacionalnih manjina s osam na šest. Nadalje, inicijativa se zauzima za tri preferencijska glasa bez izbornoga praga, sniženje općega praga ulaska u Sabor na 4 %, dopisno i elektroničko glasovanje, pravedniji raspored izbornih jedinica te smanjenje ovlasti zastupnicima nacionalnih manjina, koji ne bi mogli glasovati za državni proračun i povjerenje Vladi RH.
Inicijativa za referendum »Istina o Istanbulskoj« u svojem se prijedlogu zauzima za otkazivanje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno nazvane Istanbulskom konvencijom.
Tijekom prikupljanja potpisa obje inicijative naišle su na organizacijske probleme, od naplaćivanja 100 kuna po danu za svaku poziciju na kojoj su se prikupljali potpisi na javnom dobru Grada Zagreba, pa sve do zabrane prikupljanja potpisa za obje inicijative u gradu Rijeci, čiji je gradonačelnik uskratio pravo biračima da se na pogodnim mjestima na području Rijeke izjašnjavaju o potrebi održavanja državnoga referenduma.
Naime, gradonačelnik je donio zaključak od 10. svibnja 2018. o neodobravanju »postava štandova za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije«, o čemu je dopisom obavijestio Udrugu za prirodno planiranje obitelji, a Građanska inicijativa »Istina o Istanbulskoj« uputila je o tome dopis Državnomu izbornomu povjerenstvu, koje je pak istaknulo da obavlja nadzor nad zakonitošću provedbe državnoga referenduma nakon donošenja odluke nadležnoga tijela o raspisivanju referenduma te se njegova nadležnost ne proteže na predreferendumske aktivnosti, na koje se odnosi dopis, odnosno prigovori žaliteljice. Vezano uz navedeno, Građanska inicijativa »Istina o Istanbulskoj« podnijela je žalbu Ustavnomu sudu na dopis Državnoga izbornoga povjerenstva u predmetu broj: U-VIIR-1960/2018.
Žalbu je odbacio Ustavni sud rješenjem od 5. lipnja 2018. iz razloga nedopuštenosti, obrazlažući da nije isključena mogućnost intervencije Ustavnoga suda i u »predreferendumskoj« fazi postupka, no da bi Ustavni sud reagirao u toj fazi postupka morala bi, primjerice, biti riječ o grubom kršenju pravila demokratske procedure, odnosno o takvom postupanju nadležnih vlasti koje faktično dokida ili ozbiljno narušava pravo građana na izjašnjavanje o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma. Te okolnosti moraju biti iznimne i morale bi predstavljati pravu i stvarnu prijetnju onemogućivanju ostvarenja prava, dok bi druga raspoloživa sredstva morala biti neučinkovita; ocijenjeno je da u konkretnom slučaju nije bilo riječi o takvim okolnostima. Sada se prebrojavaju važeći potpisi birača, a pitanje je li ih prikupljeno 374 740 – ostaje otvoreno.
No izdvojeno mišljenje jednoga od ustavnih sudaca vrijedno je posebne pozornosti. On na početku piše: »Postojali su svi razlozi da se bez dvoumljenja i bez odgode primijeni načelni pristup pitanju nadzornih ovlasti Ustavnoga suda i posljedične intervencije i u tzv. predreferendumskoj fazi prikupljanja potpisa za referendumsku inicijativu (točke 5. i 7. Rješenja). Pravo naroda na ovaj plebiscitarni politički instrument neposredne demokracije normiran Ustavom bilo bi iluzorno, odnosno samo teoretski proklamirano, ako i predreferendumska faza prikupljanja potpisa regulirana zakonom ne bi bila djelotvorno pravno zaštićena. Bazični zdravi razum nalaže zaključiti da sprječavanje prikupljanja potpisa za referendumsku inicijativu izravno potkopava samu bit prava na referendum.«
Isti sudac nadalje ističe: »Čvrstoga sam uvjerenja da je Ustavni sud bio ovlašten i ujedno dužan bez odgode intervenirati na osnovi članka 89. u vezi s člankom 96. Ustavnoga zakona i lokalnoga čelnika prisiliti (izravnim upozorenjem ili putem ministra uprave) da se pokori zahtjevima pravnoga poretka,odnosno članku 5. Ustava, prema kojem je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.«
Ključne su i sljedeće riječi: »Cijelim slučajem, kako ga ja vidim, nedvojbeno dominira drastično nezakonito i protuustavno postupanje čelnika izvršne vlasti na lokalnoj razini. On je svoju isključivo servisno-tehničku pomoćnu ulogu osiguravanja prostornih uvjeta za provedbu prikupljanja potpisa u tzv. predreferendumskoj fazi postupka pokušao (i u tome očito uspio) pretvoriti u poziciju političkoga komesara koji na području ‘svoje’ lokalne jurisdikcije ne dopušta svjetonazorski i politički ‘neprihvatljive’ sadržaje, uključivo i referendumske inicijative, posve neovisno o ustavnoj i zakonskoj regulaciji ove problematike (‘Ne odobravam da se takvo što događa u gradu koji vodim!’).«
»Energičnost gradonačelnikovih formulacija podsjeća na feudalnu formulu ‘cuius regio, illius religio’ (čija zemlja, onoga i vjera) sadržanu u članku trećem augsburškog vjerskog mira iz 1555. god., neprijeporno nespojivu s pravnim standardima i civilizacijskim vrijednostima demokratskog pluralističkog društva. Ustavni sud je prema članku 2. stavku 1. Ustavnog zakona obvezan jamčiti poštivanje i primjenu Ustava, dakle i njegova članka 1., stavaka 2. i 3., prema kojima u Republici Hrvatskoj sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu koji tu vlast ostvaruje i neposrednim odlučivanjem kao alternativnim načinom izražavanja narodnog suvereniteta. To se smatra bitnim obilježjem identiteta hrvatske ustavne države prema izričitom stajalištu Ustavnog suda iz predmeta broj: U-VIIR-5292/2013 (Upozorenje od 28. listopada 2013., ‘Narodne novine’ broj 131/13., točka 3.), s time da je u istom predmetu Ustavni sud naglasio i to da su ‘izborni i referendumski postupci najvažniji test privrženosti istinskoj političkoj demokraciji koja je utjelovljena u Ustavu’ (točka 6.).«
Sudac nadalje obrazlaže: »Upravo taj oblik ustavom predviđene i zajamčene neposredne demokracije (u njegovoj nužnoj prethodnoj fazi prikupljanja potpisa za upućivanje zahtjeva Hrvatskom saboru za raspisivanje referenduma) voljom gradonačelnika potpuno je suspendiran na ‘javnim površinama kojima upravlja Grad Rijeka’! Pritom je za ocjenu intenziteta protuustavnosti pisanoga postupanja – a o takvoj ocjeni prema stajalištu većine ovisi ustavnosudska intervencija – posve irelevantno to što su potpisi ipak prikupljani na prostorima nekih župnih ureda i privatnim posjedima koji ne potpadaju pod ingerenciju gradskih službi u provedbi gradonačelnikove zabrane. Ta se zabrana po logici stvari i mogla odnositi samo na javne prostore pod upravljanjem gradske vlasti.«
»Smatram presudno odlučnom okolnost generalne zabrane prikupljanja potpisa na svim javnim površinama u Gradu, a bez ikakve pravne osnove za takvu zabranu, kao i za samu ovlast (djelokrug) lokalne izvršne vlasti da takve zabrane izriče. Prema imperativnom propisu iz članka 8.c Zakona o referendumu pravo je birača (i ujedno obveza lokalne vlasti to osigurati) da se izjašnjavaju o potrebi održavanja državnog referenduma na svakom za to prikladnom mjestu, a taj je propis grubo prekršen gradonačelnikovim dekretom.
Njegovo obrazloženje pritom izravno zadire u doseg članka 17. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (zabrana zlouporabe prava) primjenjivog i u ovoj ustavnosudskoj materiji (npr. odluka USRH broj: U-I-6111/2013 od 10. listopada 2017., ‘Narodne novine’ broj 105/17., točka 20.). Naime, ništa se u ustavnom poretku ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koga na poduzimanje aktivnosti usmjerene poništavanju ustavno zajamčenih prava i sloboda, odnosno negiranju pojedinih ustavnih institucija.«
»U konkretnom slučaju je nominalno pozivanje na ustavne i demokratske vrijednosti (zaštita žena i djece od zlostavljanja i nasilja te načelna ocjena da se o ljudskim pravima ne odlučuje referendumom) poduzeto s očitim ciljem konstruiranja prividno prihvatljive osnove za aktivnosti usmjerene onemogućavanju provedbe referenduma kao ustavne kategorije par excellence. To je, prema mom viđenju, definitivno destrukcija koja u svojoj biti negira demokraciju i ustavni poredak.
Gradonačelnikovo ideološko-političko stajalište (odnosno političke strukture kojoj pripada i čije vrijednosti artikulira) o tome je li referendumska inicijativa opravdana i korisna, dakle njegov stav o meritumu, ne smije imati nikakve reperkusije na ostvarivanje ustavnih i zakonskih prava građana da prikupljaju potpise za referendumsku inicijativu. Ovdje je očito, a to je s motrišta ustavne kulture šokantno, da je službeni položaj iskorišten za postupanje kojim se želi spriječiti inicirani referendum.«
»Utoliko se nikako ne mogu složiti s ocjenom većine da u konkretnom slučaju ‘nije riječ’ o takvim izuzetnim okolnostima koje bi iznimno obvezivale na intervenciju Ustavnog suda i u predreferendumskoj fazi postupka. Ponovno bazični zdravi razum nalaže zaključiti da gradonačelnikovi pisani akti od 10. svibnja 2018. (zaključak i posljedični dopis organizacijskom odboru referendumske inicijative) svojim stilom i sadržajem predstavljaju neoboriv i izravan dokaz (smoking gun) postupanja u zloj vjeri, zlouporabe institucionalne pozicije i moći koja iz nje izvire te eklatantnog zanemarivanja Ustava. S obzirom na to da nikakva druga učinkovita sredstva pravne zaštite ne postoje, a rekviziti općega upravnog postupka i upravnog spora su po naravi stvari neprimjereni i nedjelotvorni u kontekstu pravne prirode i dinamike referendumskog i predreferendumskog postupka, nema drugoga učinkovitog sredstva osim ustavnosudskog nadzora koji je ovdje morao biti aktiviran odmah, efikasno i potpuno u svrhu zaštite Ustava od pravnog nasilja egzekutive na lokalnoj razini«, stoji na kraju sudčeva mišljenja.
Kritičari uvođenja referenduma građanske inicijative u postkomunističke tranzicijske zemlje, koji često ističu da narodni referendumi mogu proizvesti trajne negativne učinke u političkim sustavima država u kojim se zbivaju, zanemaruju stroga referendumska pravila koja vrijede u Republici Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje Europske unije, osobito one u kojim nije bilo razdoblja komunističkoga totalitarnoga režima. Referendum građanske inicijative u razvijenim demokratskim državama, suprotno stajalištima kritičara, ne samo da ne predstavlja prijetnju demokratski izabranoj državnoj vlasti, nego štoviše oživotvoruje suvremenu demokratsku stečevinu neposrednoga odlučivanja građana jedne zemlje. Kroz političku narav narodnoga referenduma kojim se neposredno sudjeluje u kreiranju političkih programa te stvara osjećaj pojedinačnoga i konkretnoga doprinosa pravcu djelovanja legitimno izabrane vlasti, narodni referendum ne ugrožava sklapanje kompromisa između parlamentarnih političkih stranaka niti dovodi u pitanje odnos vlasti i oporbe u državi; naprotiv, njemu je upravo cilj usklađivanje političkoga djelovanja i vlasti i oporbe na temeljima ideje da je demokratsko značenje političkoga sustava u stvarnosti poboljšano ako je Ustavom i zakonom propisana neposredna demokracija.
