Braća Damir i Dario Pakšec, kao i njihovi roditelji, ubijeni su nakon svršetka ratnih djelovanja, tijekom okupacije, za vrijeme »vlasti« tzv. SAO Krajine i prisutnosti UNPROFOR-a, kada je nastavljena pljačka i egzodus nesrpskoga stanovništva na najsvirepije načine

Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje ove godine prvi se put 18. studenoga slavi kao državni blagdan. Iako se proteklih godina u cijeloj Hrvatskoj i svijetu dostojanstveno komemoriralo 2717 vukovarskih žrtava i više od 80 žrtava iz Škabrnje, malo se pozornosti svraćalo na najmanje osamdesetero ubijene vukovarske djece. I inače imena ubijene djece u Domovinskom ratu dugi niz godina nakon završetka rata najčešće su se provlačila samo kao statistički podatci bez sustavnih istraživanja pojedinačnih životnih priča te djece i njihovih obitelji, a dio djece nije čak bio ni u toj statistici. Naime, još ni danas broj ubijene i u ratnim okolnostima preminule djece nije zaključen, a za mnoge se doznalo istraživanjima entuzijasta koji su »privatnim kanalima« dolazili do podataka te ih bilježili. Među takvim entuzijastima je i Ani Galović, teologinja i književnica koja je rođena nekoliko godina prije početka Domovinskoga rata. Nju su snažno potresle neispričane sudbine ubijene, nedužne, vukovarske djece. Djeca su to koja su kao i sva druga prije rata provodila bezbrižne dječje dane; djeca koja su kao i sva druga crtala, pjevala, plesala, bavila se športom… Iz pijeteta prema njima, iz poštovanja prema njihovim roditeljima, uspjela je sabrati 34 priče u knjizi »Mama, ne vidim nebo«, čiji naslov jasno pokazuje da su vukovarska djeca provela dio svojega djetinjstva u vlažnim, mračnim podrumima, a ona koja su preživjela nose duboke ožiljke prekinutoga djetinjstva, noseći se na različite načine s uspomenama i bolju.

Opisujući ubijenu djecu kroz njihovo djetinjstvo prije rata, Ani Galović navodi: »Slavonska su djetinjstva nalik pričama iz Andersenovih bajki prepuna boja i mirisa koji se širinom ulice prelijevaju čas s ceste kroz ravnicu, čas kroz polje žita, preko rijeka, sve do šuma i onih cvijećem okupanih kuća na kraju sela. U njima žive težačke, ali sretne i marljive obitelji, s još nekoliko neispunjenih snova…«.

Ratna je 1991. godina do sredine 1992. u Vukovaru i okolici odnijela roditeljima snove, a djeci djetinjstvo. U vukovarskom grotlu pakla stradavali su najmlađi, pa i oni nerođeni. U knjizi »Mama, ne vidim nebo« opisane su i pripreme egzekucije zarobljenih civila: »Dolaskom traktora s prikolicom (ili) vojnog kamiona zarobljenici ulaze ni ne sluteći kako izlaza iz vrtloga smrti više nema. U prvim grupama odabranih su i dvije žene od kojih je jedna u visokom stupnju trudnoće…« Osim toga, prema dostupnim je podatcima devet majki stradalo sa svojom djecom bilo kao žrtve ranjavanja bilo granatiranja ili egzekucija, odnosno ubojstava.

Među 200 ubijenih žrtava na Ovčari i tri su dječaka koja su tek spomenuta u popisu identificiranih žrtava na Ovčari. Igora Kačića, najmlađu žrtvu Ovčare, iz vukovarske su bolnice odvojili od majke i sestara dok su čekali evakuaciju iz bolnice 20. studenoga 1991. Igorovo tijelo ekshumirano je pri dnu masovne grobnice 1996. godine, a u odjeći mu je osim zlatnoga lančića s imenom Igor pronađen i mali drveni dupin. Sedamnaestogodišnji Tomislav Baumgertner ubijen je s ostalim zarobljenicima iz vukovarske bolnice s još dvoje njegovih prijatelja koji su tek navršili osamnaest godina. Analizom DNA iz krvi njegove sestre Helene Tomislavovi posmrtni ostatci našli su smiraj na gradskom groblju na Mirogoju u Zagrebu. I treći dječak s Ovčare, Josip Balog, koji je zatečen u vukovarskoj bolnici uz svojega otca Dragutina za kojega se brinuo jer je otac umirao od karcinoma grla, odveden je zajedno s otcem i pogubljen na Ovčari. Majka Josipa Baloga umrla je desetak dana nakon što je sjećanje na svojega sina i supruga ispričala autorici Galović, navodeći: »Nitko me nikada u ovih trideset godina nije pitao što se dogodilo mojemu djetetu.«

Živjela samo 13 sati

Granatiranjem bolnice ugašeni su mnogi životi, među kojima i život male Antonije Zeko koja je živjela samo 13 sati. Gađanjem agregata bolnice nestalo je struje u inkubatoru u kojem je prerano rođena Antonija čekala oporavak i zagrljaj majke. O tome u knjizi njezina majka Dušica svjedoči: »Umrla je moja djevojčica, a za nekoliko dana umro je i moj grad… Vidjela sam kada su je stavili u kutiju od medicinskoga otpada, i to je posljednje što o njoj znam.«

Među najmlađim je žrtvama u Vukovaru šestomjesečni Ivan Kljaić kojega je neprijateljska granata ubila u naručju otca kojega su kao ranjenika neprijatelji usmrtili na farmi Lovas. Majka Dragica posljednji je put na blagdan sv. Luke 18. listopada 1991. vidjela svojega supruga i šestomjesečnoga sina. Od tada o njima nije ništa znala sve dok Ivan nije ekshumiran iz masovne grobnice, a prepoznala ga je i po dječjoj odjeći.

Brojni su primjeri stradanja cijelih obitelji koje su izbrisane u djeliću sekunde. Jedan od takvih primjera je i obitelj Aleksander, otac, majka, baka i dvoipolgodišnji Matej. »Plavosiva štrikana kapica koju je izradila pokojna baka Ana Aleksander jedina je fizička uspomena koja je obitelji ostala u sjećanje na prekinuti život dvoipogodišnjeg vukovarskog mališana«, navedeno je u knjizi.

Braća Damir i Dario Pakšec, kao i njihovi roditelji, ubijeni su nakon svršetka ratnih djelovanja, tijekom okupacije, za vrijeme »vlasti« tzv. SAO Krajine i prisutnosti UNPROFOR-a, kada je nastavljena pljačka i egzodus nesrpskoga stanovništva na najsvirepije načine. Nakon što su usmrtili otca Stjepana, egzekutori su pobili cijelu obitelj. »Suprugu Anu te dječake Darija i Damira zatim su izveli iz dnevne sobe te im naredili da sjednu na sjedalo njihovog crvenog Golfa 2. Preplašene, odvezli su ih u Novu ulicu, kod kućnog broja 28. Ana i dječaci nisu pružali otpor, nisu pokušali bježati niti pozvati u pomoć. Postrojeni ispred bunara, okrenuti leđima, dvojica egzekutora ispalili su im smrtonosne hice u glavu, nakon čega su podigli poklopac bunara te njihova tijela bacili u 15 metara dubok mrak.«

»Zaštita UNPROFOR-a«

Upravo u tom razdoblju »pod zaštitom UNPROFOR-a« mučki su ubijene u svojem domu četverogodišnja Martina Štefančić i njezina baka. Dio toga događaja opisan je u knjizi prema svjedočenju Martinina strica kojega su neprijatelji u kući teško ranili. »Majku Bernardicu i malenu Martinu vratili su u dnevni boravak, a posljednje što je teško ranjeni Željko čuo bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba nakon čega je izgubio svijest… Željko je tek pred jutro uspio otpuzati do dnevnoga boravka gdje je zatekao stravičan prizor mrtve majke na krevetu i mrtve nećakinje koja je ležala na trbuhu, pored nogu svoje bake…« O sudbini djevojčice autorica Galović slučajno je doznala u razgovoru s prijateljem prije dvije godine. Gotovo tri desetljeća istina o mučkom ubojstvu bila je zakopana.

Postoje i djeca čiji je grob zapušten na civilnom dijelu žrtava Domovinskoga rata jer nemaju nikoga od živuće rodbine, četvorica vukovarskih dječaka vode se nestalima, za jednoga dječaka izvjesno je da je riječ o nestalim posmrtnim ostatcima, a postoje i oni čiji je život ugašen još u majčinoj utrobi.

Prikupljanje podataka o ubijenoj djeci veoma je teško jer je puno roditelja umrlo, neki se nikada nisu psihički oporavili, neki su se odselili u nepoznato, a neki zbog boli ne mogu o tome govoriti. Još je puno neispričanih životnih sudbina koje ne će biti ispričane ovozemaljskomu svijetu, ali one su ostavile trag svojim postojanjem i svojim mučeništvom. Ipak, na naraštajima koji ostaju obveza je da njeguju sjećanja na nevine dječje žrtve kako bi stradanja hrvatskih malih mučenika postala simbol otpora mržnji, netoleranciji i zlu.


DEMOGRAF DR. MILJENKO BREKALO

Učiti od Izraelaca koji su najbolje obradili individualnu sudbinu djece

Boli poražavajuća činjenica da su stradala nevina djeca koja nisu bila, niti su mogla biti, aktivni čimbenik obrane grada

Na vukovarskom području ubijeno je više od osamdesetero djece, a u cijeloj Hrvatskoj oko četiri stotine. Nesagledive su to posljedice za demografski i gospodarski oporavak hrvatskoga naroda, o čemu se premalo govori. O tome govori dvostruki doktor znanosti Miljenko Brekalo s Instituta »Ivo Pilar«, koji je bio i hrvatski branitelj, supokretač projekta »Domovinski rat, njegove gospodarske, demografske i socijalne posljedice i perspektive na području hrvatskoga istoka«.

Dr. Miljenko Brekalo

»Boli poražavajuća činjenica da su stradala nevina djeca koja nisu bila, niti su mogla biti, aktivni čimbenik obrane grada. Međunarodno humanitarno pravo štiti djecu od bilo kakve vrste napada, kako u miru tako i uvjetima ratnih djelovanja.

Kult šutnje nije slučajan

Ratna iskustva, posebno hrvatska, potvrđuju da se garancije za zaštitu djece ne poštuju. Naime, ta je činjenica bila poznata međunarodnoj zajednici, ali najveći dio međunarodnih humanitarnih i političkih čimbenika zažmirio je na tu činjenicu, koja će ostati neizbrisiva mrlja na njihovoj savjesti«, rekao je dr. Brekalo.

O ideji da se uspostavi Nacionalni dan ubijene djece, koji bi bio opomena da se zlo više ne ponovi, a istodobno i spoznaja istine mlađih naraštaja, dr. Brekalo je rekao: »Tijekom povijesti djeca su vrlo često bila žrtve u ratovima, počevši od ubojstava koja su počinile rimske legije u Judeji 60. godine prije Krista preko srednjega vijeka kada su križari 1102. zauzeli Jeruzalem i pobili svu nekršćansku djecu pa sve do Drugoga svjetskoga rata, kada su zabilježena najveća stradanja djece, napose u koncentracijskim logorima. Stradanja i ubojstva djece nisu bila iznimka ni u Domovinskom ratu, njihova je sudbina vrlo površno zabilježena u hrvatskoj historiografiji. Imam dojam da je posljednjih godina u Hrvatskoj prisutna šutnja političkih struktura, medija, znanstvene zajednice i svih socijalnih čimbenika koji bi se u okviru svoje djelatnosti trebali baviti žrtvama Domovinskoga rata, osobito djece. Kult šutnje nije slučajan, određeni politički čimbenici i pojedini pripadnici civilnoga društva relativiziraju vrijednosti Domovinskoga rata, samim time i žrtve. Bojim se da Nacionalni dan ubijene djece nije u fokusu političkih čimbenika, medija i znanstvene zajednice. Pod utjecajem raznih koalicijskih opcija u Hrvatskoj postupno se počeo njegovati kult šutnje i zaborava, a samim time i relativizacija žrtve. Hrvatsko društvo moralo bi učiti od razvijenih zemalja svijeta gdje se njeguje sjećanje na skupine i pojedince koji su pridonijeli slobodi i izgradnji demokratskih poredaka. Primjer na kojem bismo trebali učiti je Država Izrael. Izraelci su najbolje obradili individualnu sudbinu svake žrtve u Drugom svjetskom ratu, među njima i djece, što je vidljivo iz postava Memorijalnoga centra Yad Vashem koji se nalazi na području veličine osamnaest hektara, a sastoji se od Muzeja holokausta i memorijalnih mjesta kao što su Dvorana sjećanja, Muzej umjetnosti holokausta i Dječji memorijal, koji bude snažnu emociju kod svakoga posjetitelja. Naime, Izraelci budućnost svoje države vide isključivo u djeci, stoga su posebnu pažnju posvetili sjećanju na pobijenu djecu u Dugom svjetskom ratu. Nadam se da će hrvatsko društvo imati dodatnoga senzibiliteta, koji dosad nije bio prisutan u dovoljnoj mjeri, da obradi činjenični kontekst stradavanja svakoga djeteta u Domovinskom ratu.«


Nevina su djeca vukovarski anđeli

Franjevac Ivica Jagodić godinama pastoralno djeluje u Vukovaru, mjestu punom ratnih rana, mjestu bez pravde i »zarobljene« istine, posebno kada je riječ o ubijenoj djeci. Rekao je da još nije u potpunosti otkrivena istina o vukovarskom stradanju u Domovinskom ratu te da nije zadovoljena pravda kada je riječ o počiniteljima strašnoga razaranja cijeloga grada i 2717 žrtava. »Ulazimo u 30. godinu od tih ratnih stradanja, a rane još nisu zacijelile. Riječ je ipak o prevelikim i predubokim ranama koje su snažno utjecale na naše živote. Danom sjećanja na žrtvu Vukovara živi memorija koja odiše ljudskom i kršćanskom duhovnošću.«

Na upit kako održati vjeru među ljudima s vukovarskoga područja, da roditelji i rodbina ubijene djece ne izgube nadu, o. Jagodić je odgovorio: »Moramo biti uz njih kao živa kršćanska i molitvena nazočnost u svakoj njihovoj potrebi. Najbolja su potpora u održavanju vjere sakramenti, osobito sakrament euharistije. Nadalje, svaka je rana posebna i drugačija, stoga se svakomu u tom pogledu drugačije prilazi pa zbog toga sakrament pomirenja ima posebnu ulogu. Za svaki novi dan naglasak je na vjeri u Isusa Krista koji je prvi prošao kroz patnju, stradanje i bol kao sluga Gospodnji, ali nije sve na tome ostalo.

Otkrivanje istine – put do mira

Svaka žrtva ima svoj smisao i nagradu, jer oni koji su bili spremni dati i život za bližnje posijali su sjeme nesebičnosti, što ni jedna mržnja ne može ugušiti. Ljubav ipak u svemu pobjeđuje, a u Vukovaru je toliko darova ljubavi.«

U Domovinskom ratu srpski je agresor uništavao sve što je katoličko pa se na temelju toga može reći da su se ubojstva dogodila i iz mržnje prema vjeri – In odium fidei. Mnogi se pitaju bi li Crkva trebala pokrenuti postupak za ubijenu djecu, o čemu je o. Jagodić rekao: »Za najmanje mučenike nije toliko važan postupak jer oni koji su čista srca, nedužni i nevini, ponizni i Bogu odani, imaju srce koje bolje vidi, imaju srce koje je snažnije od svih ljudskih mjera koje mi možemo poduzeti. Oni imaju u sebi najjaču pokretačku snagu, dovoljno ih je samo istaknuti. Tu se potvrđuje Isusova evanđeoska riječ u kojoj slavi Otca što je otajstvo spasenja ‘sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima’.«

»Potrebna je zajednička memorija svih žrtava, naravno da prema djeci izražavamo uvijek najveći pijetet. No tu su i obescijenjene, silovane, ponižene i ubijene majke, i pretučeni, ubijeni ili strijeljani otčevi. Prvo je i osnovno otkrivati istinu jer se jedino na istini može graditi zajedništvo i produbljivati odnosi na svim razinama življenja i susreta. Istina oslobađa i skida terete na duši, a koliko je još onih koji traže istinu, koji upućuju svoj apel i vapaj za članovima svojih obitelji, rodbine i prijatelja, za svojim najmilijima. Stoga tek otkrivanje istine unosi mir u srca svima!« rekao je o. Jagodić.


RAZGOVOR S ANI GALOVIĆ – Autorica knjige »Mama, ne vidim nebo« o ubijenoj djeci u Vukovaru
Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti…
Upravo spoznaja da o stradaloj vukovarskoj djeci, mojim vršnjacima, starijima i mlađima ne znam koliko bih htjela te da te informacije nisu još bile detaljno obrađene ponukala me da se upustim u istraživanje. Često pomislim: danas bismo možda bili radni kolege, prijatelji ili rodbinski vezani, možda i ne bismo, ali iznad svega, iza svakoga stradaloga djeteta nije morala biti sudbina baš toga imena i prezimena, jednostavno – mogla sam to biti ja 

Autorica knjige »Mama, ne vidim nebo« Ani Galović opisuje sudbinu ubijene djece u Vukovaru za vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata. Rođena je 1985. u Zagrebu, a odrasla je u Ivanićkom Graberju pokraj Ivanić-Grada. Fakultetsko obrazovanje stekla je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Obrazovala se i osposobljavala na stručnim edukacijama iz područja logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te u radu s osobama s intelektualnim oštećenjima. Piše prozu socijalne, duhovne i ratne tematike. Autorske članke pisala je za razne internetske portale, a uređuje mrežnu stranicu »Žute čizme« na kojoj objavljuje tekstove vezane uz bitku za Vukovar 1991. Među ostalim, autorica je najcitiranijih rečenica o vukovarskim žutim čizmama koje čine stalni postav ratne izložbe u sklopu Memorijalnoga centra Domovinskoga rata u vukovarskoj vojarni: »I danas, hodajući šetnicom uz Dunav, ako sklopite oči i čujete vjetar, čuju se koraci žute čizme. Zvuk koraka slobodne vukovarske mladosti.«

Petsto metara od kuće padale su granate
Gdje ste i kako proživjeli i doživjeli obrambeni Domovinski rat?

Galović: Domovinski rat proživjela sam u obiteljskom domu u blizini Ivanić-Grada s obitelju, otcem, majkom, sestrom, bakom i djedom. Početkom ranih djelovanja 1991. godine imala sam šest godina i u jesen pošla u prvi razred, koji je upravo zbog rata bio specifičan, od uzbuna do povremenih odlazaka u podrum te pokušaja organizacije nastave u mjesnim domovima. Nedaleko od obiteljske kuće, kojih 500 metara, nalazi se odašiljač Hrvatskoga radija u Deanovcu koji je u nekoliko navrata bio meta neprijateljskih napada te je u listopadu raketiran, kada je pogođena zgrada i pogonska dvorana s odašiljačem. Naravno da je meni kao djetetu sve djelovalo poput igre u kojoj je najveći problem bio dovoljan broj vršnjaka u podrumu kako bi se razvila igra. Sjećam se dječjega susramlja kada je trebalo obavljati fiziološke potrebe u kantu. Za jednu djevojčicu nije bilo veće sramote. I danas čuvam fragmente dječjega dnevnika koji sam počela pisati 1995. godine. Zanimljivo je gledati danas odraslim očima ono što su upamtile dječje. Naravno, moja sjećanja i iskustva ratnih djelovanja nemjerljiva su iskustvima koja su doživjeli moji vršnjaci u drugim dijelovima domovine poput Vukovara, Slavonskoga Broda, Petrinje, Gospića, Zadra i Dubrovnika.

Da nisu ubijeni, bili bismo radni kolege
Što Vas je usmjerilo da se bavite problemom ubijene djece, i to baš Vukovara? Koliko je studij na to utjecao, istina i evanđelje? Koliko obitelj i proživljene okolnosti?

Galović: Istraživanjem i pisanjem o manje poznatim temama bitke za Vukovar bavim se godinama. Rekla bih da se o bitki može pisati iz raznih aspekata, kao branitelj, stanovnik, dragovoljac, liječnik, vatrogasac, grobar, kao neprijateljski vojnik… No o stradanju djece može se pisati samo na jedan način, tražiti što više činjeničnih okolnosti u suradnji s članovima obitelji stradalih. Upravo spoznaja da o stradaloj vukovarskoj djeci, mojim vršnjacima, starijima i mlađima ne znam koliko bih htjela te da te informacije nisu još bile detaljno obrađene ponukala me da se upustim u istraživanje. Na kraju uvijek pomislim, danas bismo možda bili radni kolege, prijatelji ili rodbinski vezani. Možda i ne bismo, ali iza svakoga stradaloga djeteta nije morala biti sudbina baš toga imena i prezimena, jednostavno – mogla sam to biti ja.

Ani Galović

Studij je ostavio velik trag jer me upravo na studiju najviše zainteresiralo područje psihologije odnosno logoterapije i svih njezinih postavaka koje je Viktor Frankl na vlastitom primjeru prikazao kroz godine zarobljeništva u nekoliko koncentracijskih logora, a kasnije ga razvio u treći bečki psihološki pravac. Pitanje smisla u svim okolnostima i samostalno davanje smisla kada su okolnosti životno teške, poput ratnih, poput gubitka bilo koje vrste, uključila sam u temu diplomskoga rada. Već sam se na tom području susrela s pojmom gubitka, smrti bliske osobe, smisla u patnji, odnosno davanju smisla patnji na životnom putu. S obzirom na to da je moj otac bolovao od leukemije u mom djetinjstvu, takva svakodnevica i, rekla bih, život u propitkivanju jednostavno me pratio kroz odrastanje. Jasno, poštovanje Domovinskoga rata i svih njegovih vrijednosti svakako dolazi od obitelji, u kojoj sam veoma ponosna na moga djeda Antuna Peteka, koji je hrvatski branitelj.

Neumorna u traganju za istinom
Kako ste prikupljali podatke i dolazili do istine? Što imaju službene institucije i koliko su pomogle?

Galović: Podatke sam prikupljala mjesecima, iščitavajući dostupne knjige i novinske članke pisane od 1991. do današnjih dana te članke na ćirilici koju sam tako naučila čitati. Pretraživala sam razne arhive stranih medijskih ratnih reporterskih agencija, dokumentarne filmove… Istraživanja su bila vrlo iscrpna s obzirom na protok godina i težak način dolaska do informacija. Od kontakata s institucijama iznimno mi je vrijednu pomoć i usmjeravanje dao ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskoga centara Domovinskoga rata dr. Ante Nazor. Spomenula bih i Ispostavu za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja i predsjednicu Ljiljanu Alvir. Istraživanje je obuhvaćalo i kontakte u Republici Srbiji, poput Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, te kontakte s novinarima Branislavom Gulanom koji je izvještavao za tadašnju »Borbu« i pokojnim Dejanom Anastasijevićem, novinarom tjednika »Vreme«, kao i inspektorom za istraživanje ratnoga zločina Vladimirom Dzurom iz Češke. Ujedno sam tražila i dobila pomoć fra Ivice Jagodića, župnika i tada gvardijana franjevačkoga samostana sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, jednako kao i Vladimira Sedlaka, župnika grkokatoličke župe Pokrova Presvete Bogorodice u Petrovcima. Obilazila sam i gradska i mjesna groblja ovozemaljskih posljednjih počivališta djece diljem Hrvatske. Neizbrisiv obol dali su moji suradnici i prijatelji, Vukovarka, vukovarska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić te Nenad Barinić, umirovljeni policijski inspektor, kao i povjesničar Borna Marinić.

Opisane trideset i četiri sudbine
Kako je razgovarati s roditeljima ubijene djece? Kako im pristupiti? Kako steći povjerenje pokraj brojnih »istraživača«, a ne »pokretača« zašite ljudskoga dostojanstva?

Galović: Razgovarati s članovima obitelji ubijene djece nije nimalo lako, no inzistirala sam na tome. Smatram da nije moguće pisati o životu stradale osobe a da se ne razgovara s njihovim najbližima. Unatoč svemu, protoku vremena, nacionalnoj ili vjerskoj razlici, strašnoj tragediji koju su doživjeli, to su veoma topli, dragi i pristupačni ljudi. Moja je zainteresiranost na početku dirala njihovu otvorenu ranu, ali se s vremenom rađala čak i zahvalnost. Beskrajno sam im zahvalna na svakoj minuti koju su mi posvetili i zaista se treba pokloniti boli s kojom žive sve ove godine. Brojne su obitelji potpuno ugašene poput obitelji Aleksander, Pakšec i Matijević. Na primjer, Stjepan Rukavina bio je sin jedinac, a roditelji su preminuli nakon rata, tako da je kao jedini član obitelji ostao stric. U knjizi navodim trideset i četiri sudbine ubijene, stradale i nestale djece, od toga je čak devet majki stradalo sa svojom djecom, bilo od posljedica ranjavanja, granatiranja, bilo u egzekucijama… I brojni su otčevi stradali za vrijeme bitke, bilo kao civili ili branitelji s prve crte ili se i danas vode nestalima, odnosno i oni su preminuli u godinama nakon ratnih događanja. Vjerujem da su svi članovi obitelji s kojima sam kontaktirala prepoznali moju iskrenu želju da se za povijest zapiše sve ono što bi sami željeli da ostane. I na tome ću im zauvijek biti zahvalna. Zaista u ovakvim temama mislim da nema prostora za površnost i senzacionalizam.

Cijeni žrtvu koju su podnijeli
Kako u svjetlu vjere pristupiti roditeljima ubijene djece?

Galović: Važno mi je bilo prikazati motive s kojima sam ušla u istraživanje, kako bi oni bili sigurniji u moje namjere. Istodobno sam im htjela pokazati da netko tko je u vrijeme kada su njihova djeca ubijana, a imao je tek šest godina, danas cijeni žrtvu koju su podnijeli. Često sam u trenutcima kada mi se činilo da sam došla pred zid imala baš njihovu potporu. Majka Dragutina Baloga koji je mučki ubijen na Ovčari preminula je samo tri tjedna nakon našega susreta, no u jednom našem telefonskom razgovoru rekla mi je da misli da su stradala djeca čekala da porastem i da zapišem sve što do sada o njima nije zapisano. Da nismo tada stupile u kontakt, bilo bi prekasno i pitanje je bih li mogla o Dragutinu zapisati toliko informacija. Suosjećam s njihovom bolju, razumijem i težinu nepravde i breme šutnje koju sve ove godine nose na leđima. Iako je teško čuti koliko ih boli nepravda, činjenica da o djeci žrtvama rata rijetko tko piše, govori i spominje ih, a kamoli da ih kontaktira, ipak – kada se stekne njihovo povjerenje – o svojoj djeci, braći i sestrama, nećacima, govore s tolikim žarom u očima i ljubavlju kao da su upravo prije pola sata izišli iz prostorije. To je, vjerujem, ta Ljubav koja nadilazi nas same.

Proplakane noći
Koliko je to ostavilo emocionalnoga traga na Vas i kako prenijeti poruku da se to ne zaboravi?

Galović: Ostavilo je puno traga. Puno je noći prošlo neprospavanih, proplakanih, u kojima je svakodnevica koja nas opterećuje postala toliko minorna u odnosu na činjenice koje sam usput pronalazila. Nepravda i jecaji članova obitelji, zaborav koji je toliko krupan i nemogućnost učiniti više. Istražujući i pišući o braći Pakšec, odlazila sam u Novi Sad po informacije i prvi put sam se slomila tako da sam morala nekoliko dana prekinuti s radom da bih došla k sebi i mogla nastaviti. I danas mi pred san dolazi ime malenoga Đorđa Vidakovića o kojem nisam uspjela zapisati više detalja jer u Hrvatskoj nema više živućih članova obitelji. Njegov grob postoji, ali neoznačen, nema znaka križa, imena ni traga postojanja… Maleni Boris Vaselek, petogodišnji dječak iz Petrovaca ukrajinske nacionalnosti, pokopan je u lijesu od dasaka staroga ormara. Antonija Zeko, nedonošče rođeno i preminulo u vukovarskoj bolnici, stavljeno u kutiju medicinskoga materijala, nema svoje počivalište. Istražujući sudbinu Siniše Rajkovića, ustanovili smo da je izvjesno ubijen na Veleprometu i da njegovi posmrtni ostatci nisu pronađeni, ali u bazi DNA uzoraka nema uzorka njegove majke, koju sam ipak uspjela pronaći, a povrh svega, tražeći njegove prijatelje iz škole, pronašla sam djevojku kojoj je poklonio pramen svoje kose, koji je sve ove godine čuvala u dnevniku. Teško je opisati osjećaj kada mladenačka uspomena jedne simpatije iz djetinjstva postane predmet za utvrđivanje DNA analize kako bi se pronašli posmrtni ostatci. Zbog njih, nadam se da će ova knjiga inspirirati i druge istraživače, pisce, učitelje, novinare, gradonačelnike, filmske i kazališne umjetnike da učinimo sve kako bi svaka dječja žrtva iz Domovinskoga rata imala svoj spomen. Toliko im dugujemo.

Treba poslati antiratni znak
Zašto nema Nacionalnoga dana ubijene djece u Domovinskom ratu koji bi bio opomena u odgoju da se ratovi ne događaju?

Galović: Mislim da smo se kroz godine bavili raznim aspektima Domovinskoga rata, od prava branitelja do pitanja ratnoga zločina, suđenja pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu i slično, a djeca su nekako ostala po strani. Kao što je primjer svagdje u svijetu, Muzeji prekinutoga djetinjstva od Nizozemske do Sarajeva i Srebrenice daju detaljnu poruku i poduku da je rat stvarnost koja pogađa i nevine i najmanje. On ne bira žrtvu. Nadam se da ćemo i mi imati jednoga dana takav muzej za svu našu stradalu djecu gdje im možemo dostojno odati poštovanje, a koji bi svim generacijama koje dolaze bio upravo takav antiratni znak – kako uvijek izabrati život iznad smrti. Ako ne zbog sebe, svakako radi naše djece.

Dr. Jadranka Pavić i Vlado Čutura

IZVORGlas Koncila br. 48/2020.
Prethodni članakUZ PRVU NEDJELJU DOŠAŠĆA Lutanje u zoru vodi na put povratka
Sljedeći članakVIRTUALNI ARHIV »TOPOTEKA« POTIČE NA STVARANJE POVIJESTI I ČUVANJE PAMĆENJA Svaki čovjek stvara kulturnu baštinu