Isusovo djelovanje u Galileji nakon poziva prvih učenika obilježeno je zapanjujućim događajima. Isus se pokazuje kao onaj koji naučava, kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. S druge strane njegov se nauk odlikuje snagom izgovorene riječi koja stvara promjene u njegovih suvremenika. Promjene su zapanjujuće jer radikalno mijenjaju ljudsku osobnost. Jer Isus je prikazan kao onaj koji ima snagu izmijeniti ono što je u čovjeku najteže promijeniti, a to je čovjekova nutrina, tj. njegov duh. Krist je, dakle, u snazi svojega nauka sposoban mijenjati ljudsku nutrinu te ju voditi prema oslobođenju od zatvorenosti u vlastite uske okvire života. I s pravom se čovjek može pitati iz kojega je razloga Isusov nauk drukčiji od nauka pismoznanaca. Odakle to da je njegova vlast snažnija i upečatljivija od one koju su imali pismoznanci? Zašto bi evanđelist to tako prikazivao?
Prije svega važno je otkloniti nesporazum oko identiteta i uloge pismoznanaca u evanđeoskim tekstovima. Naime, evanđeoska kritika pismoznancima ne ide u smjeru diskreditiranja nauka, odnosno važnosti uloge koju su oni imali u društvu kao naučitelji Božjega nauka budući da je svaki pobožni Židov svjestan važnosti Pisama (Tanaka) te se trudi po njima živjeti. Drugim riječima, Tora je zakon koji se ne samo naučava, nego prije svega živi. No kako živjeti bez pouke o načinu življenja?
Čini se da se upravo tu i krije razlog evanđelistove kritike pismoznancima, a s druge strane biva vidljiva razlika Isusova nauka i nauka pismoznanaca.
Naime, Isus se u evanđeljima prikazuje prije svega kao Sin Božji koji u snazi svojega nauka čovjeku prikazuje način dolaska do kompletnosti njegove osobnosti. To čini u snazi autoriteta koji potvrđuje prije svega svojim odnosom s Bogom Ocem, a još i važnije – svojim življenjem istoga nauka. Iz ta dva razloga njegov je nauk snažan i kadar mijenjati čovjeka. Mijenjati čovjeka koji je često ranjen na području svoje nutrine. Nutrine koju odlikuje nečistoća i nejasnoća življenja Božjega nauka. Čovjeka koji će za sebe reći da je vjernik, a s druge strane ne poznaje, a još pogubnije – ne želi istinski živjeti po Kristovu nauku. Na takav mu se način život pretvara uistinu u borbu, i to prije svega sa samim sobom jer to je bitka koju je najteže dobiti. Bitka sa svojim mislima i djelima koja iz njih posljedično proizlaze. I tada mu preostaje istinski zavapiti Kristu da bude oslobođen sebe i svojih duhovnih silnica koje ga sve više vode do rasplinjavanja njegove osobe.
U evanđelju se isti vapaj ne događa jer je evanđelistu cilj prikazati Isusovu snagu čišćenja ljudskoga duha od onoga što mu duh čini nečistim. No uočljiva je činjenica Isusove sposobnosti biti onim koji duh mijenja i preporađa jer je prikazan autentičnim Sinom Božjim. Osim toga valja zapaziti i kako Isus s nečistim ne ulazi u velike polemike, nego se prikazuje rezolutnim u odnosu na nečisto. Možda je to put i ljudima društava svih vremena jer se često događa da čovjek potroši uistinu puno vremena na polemike i rasprave oko stvari koje istinski može izmijeniti jedino Krist, a začudo – on sam ih ne mijenja polemikom, nego snagom svoje osobe jer je Sin Božji.
Stoga će put dolaska do oslobođenja za svakoga čovjeka i danas biti snaženje vjere u Isusa koji je istinski Sin Božji te jedini vlastan mijenjati čovjeka.
Crkvi XXI. st. izloženoj brojnim burama i olujama raznih nauka uvijek bi trebalo osvješćivati kako je jedini autentični nauk, a ujedno nauk koji ima snagu mijenjati ljudsku osobu – nauk Isusa Krista. Taj je nauk uvijek isti, a istodobno nov jer se novina toga nauka prepoznaje u djelovanju Duha koji u čovjeku stvara sposobnost i snagu da bude onaj koji se mijenja prije svega u svojoj nutrini otvaranjem Duhu Isusa Krista. Otvorivši se Kristu, čovjek počinje na autentičan način živjeti nauk Pisama te po njemu oblikovati svoje odnose s drugim ljudima. No oni će svoj temelj uvijek imati u suzvučju duha i tijela pojedinca koji – jer je osobno preobražen i dotaknut Kristom – može biti onaj koji drugima naviješta djelatnu snagu Isusove osobe. Iz toga je razloga pred svakoga vjernika uvijek stavljen imperativ osobnoga susreta s Kristom koji mijenja njegovu nutrinu ne bi li se dogodilo ispunjenje nutrine koja je tada sposobna svu svoju ljudskost živjeti na uvijek nov i vedar način unatoč brojim negativnostima na koje nailazi na svojem životnom putu. Čini se da će to biti moguće jedino povratkom jasnoći nauka koji Krist naučava.
