Kada se gdječije kretnje hvale kao anđeoske, prosječni hvalitelj vjerojatno smjera na otmjenost i skladnost. No prosječan će čitatelj Pisma anđelima prije pripisati trapavost i nezgrapnost. Naime, zvuk koji kerubinska krila proizvode udarajući jedno u drugo Ezekiela podsjeća na »huk velikih voda«, »silan vihor« i »graju u taboru« – o »snažnoj škripi« njihovih točkova da se i ne govori. Pa ako se i zanemari anđeoska zagluha što Dom Gospodnji »napunja dimom«, a na zemlju nanosi »tuču i oganj«, ne valja zaboraviti da Makabejcima nebesku pomoć najavljuje – zabuna: »na sve strane zamahivanje štitovima, šuma sulica, mačevi izvučeni iz korica, blještav sjaj zlatnih oklopa i svakojake bojne opreme«. No površno bi bilo od te gromkosti ne razaznati munjevitost duhova čiji trk i let opisuju tek »umah« i »odjednom«. Bez sumnje je takvom hitrinom na oči betlehemskih pastira »silna nebeska vojska« pohrlila i na poklon Prvorođencu.
Baš je »strastvena hitrina« pred kraj života Talijana Alessandra di Mariana Filipepija počela resiti likove koje je dotada slikao otmjenošću svojega učitelja Lippija i skladnošću svojega uzora del Verrochia. A baš se na prizoru betlehemskoga poklona nebeske vojske ta novostečena »asketska ozbiljnost« slikara poznatijega kao Sandro Botticelli preobrazila u izdizanje ponad urođena lirizma i uvriježena verizma. Naime, malo bi si koji od Botticellijevih prethodnika dopustio dočarati božićni zagrljaj anđela s čovjekom, kao što bi i malo koji od njegovih sljedbenika betlehemske posjetitelje okružio izbezumljenim zlodusima kakvi se kriju na »Mističnom rođenju«. No čak i više od tajnovitoga natpisa – u kojem je umjetnik prozvan »zvijezdom renesanse« ostavio svoj jedini potpis – nevolje tumačima »heretičnoga« ulja na platnu zadaje otajstveno kolo anđela oboružanih krunama i maslinovim granama. Trče li, lete ili – plešu?
Ako je suditi po apostolskom imenu, Muljanina Pavla skromni su roditelji pripravljali za trk vjere; ako je pak suditi po krilatom prezimenu, rod mu je Krilovića predodredio let ufanja. No ako je suditi po redovničkom imenu Bokelja koji je za dvije godine 1508. u vječnost pretekao Botticellija – Bog je Graciji iz Mula, Milosnomu ili Dražesnomu, namijenio ples ljubavi. Naslov »liječnika ljubavi« augustinski će časni brat, naime, i više no ozbiljnom askezom zaslužiti poniznom hitrinom kojom je mirio posvađane supružnike i sukobljene sugrađane. No »maslinova grana« samozatajnoga blaženika nije bila bez otajstvenoga korijena: tijekom rada u samostanskom vrtu kroza zid je crkve u Ortoni nazreo gdje svećenik za pretvorbe u rukama drži – dijete Isusa. Ni svjetlo što je za noćnih bdjenja krunilo krov Gracijine sobe stoga se nije moglo razlikovati od betlehemske zvijezde. Tom kretnjom anđela Bog vazda grli čovjeka. I otmjena i nezgrapna.
