JESU LI KARIZME MISTIČNI FENOMENI? Karizmatski fenomeni i kako se njima služiti

Foto: Shutterstock

Karizmatski fenomeni ne pripadaju kategoriji mističnih fenomena premda ih neki autori svrstavaju u tu kategoriju. Sv. Ivan od Križa spominje te fenomene pod nazivom »nadnaravna dobra« (3U 30-32) i pod tim pojmom podrazumijeva »sve darove i milosti dane od Boga koje nadilaze naravne sposobnosti i krjeposti«, kao što su darovi mudrosti i znanja, dar ozdravljenja, čudesa, proricanja, dar razlikovanja duhova, dar jezika i dar tumačenja jezika (3U 30, 1). Ti darovi pripadaju kategoriji tzv. gratia gratis datae, tj. besplatno dane milosti odnosno nezasluženi darovi.

Osoba koja posjeduje slične darove može se njima služiti i »bez ljubavi« i »kada nije u milosti Božjoj« (3U 30, 4). Ako se ima na umu da je intenzitet i kvaliteta ljubavi prema Bogu i bližnjemu jedino mjerilo duhovnoga izrastanja i posvećenja, jasno je da osoba koja posjeduje slične darove nije – samim time što ih posjeduje – savršenija ni svetija od onih koji takvih darova nemaju.

Kod tih je darova bitno da se ispravno njima služi da budu na duhovnu korist, ne samo bližnjima, nego i onima koji ih posjeduju. Nepravilnim služenjem karizmatskim darovima osoba se dovodi u opasnost da joj oni, umjesto da koriste, nanose duhovnu štetu. Naime, ako osoba služeći se njima nije vođena ljubavlju i ako joj u svemu tome na prvom mjestu nije slava i čast Božja, slični darovi mogu postati kamenom spoticanja na putu duhovnoga izrastanja, pa čak i motivom vječne osude, na što upozorava sv. Ivan od Križa: »Kad budu mnogi, koji su visoko cijenili takva djela tražili od Krista slavu na temelju njih, govoreći: ‘Gospodine, zar nismo pomoću tvog imena prorokovali i čudesa činili? Dobit će odgovor: Odlazite od mene zlotvori!’ (Mt 7, 22-23)« (3U 30, 5).

Za pravilno služenje tim karizmama mistični naučitelj uzima Pavlov nauk o ljubavi (1 Kor 13, 1-3): onaj tko posjeduje slične darove, u služenju njima treba biti motiviran ljubavlju prema Bogu i bližnjemu i u svemu tome tražiti isključivo Boga i njegovu čast i slavu, a sebe smatrati »nedostojnim slugom«. Stoga nije najbitnije odmah znati je li neki dar od Boga ili nije, jer moguće je da se i autentični dar, nepravilnim služenjem, prokocka i okrene na štetu njegova posjednika. Samo pravilno služenje »darovima« vodit će k ispravnu razlučivanju. »Za razlučivanje kad su od Boga, a kad nisu i kad ih treba obavljati, zahtijeva se mnogo pažnje i mnogo božanskog svjetla.« Naslađivanje u tim djelima otupljuje prosuđivanje; užitak tjera da se djelo obavlja i na način i u vrijeme kada Bog to ne traži (3U 31, 2).