JOŠ JEDAN IZAZOV ZA REFORMU MIROVINSKOGA SUSTAVA Produženo mirovinsko osiguranje i nepuno radno vrijeme

Snimio: B. Čović

Mirovinski zakon ne predviđa mogućnost plaćanja doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje osobama koje su zaposlene s nepunim radnim vremenom. No u svakodnevnom životu često zbog prirode posla brojni poslodavci nemaju potrebe zapošljavanja radnika s punim radnim vremenom od 40 sati tjedno. Zato Zakon o radu dopušta zasnivanje stalnoga ili povremenoga posla čak s jednim satom dnevno pa se i takvo zaposlenje uračunava u mirovinski staž, ali samo u trajanju koje odgovara trajanju zaposlenja od jednoga sata. Takav osiguranik nakon pune godine provedene na takvom radu (52 tjedna) ostvari samo 52 dana mirovinskoga staža. Zato bi bilo logično da se i svim takvim zaposlenicima dopusti mogućnost plaćanja doprinosa za produženo osiguranje za razliku satnice od nepunoga radnoga vremena do punoga radnoga vremena. Trebalo bi uvažavati činjenicu da su takvi zaposlenici zapravo osiguranici samo u razmjernom dijelu u kojem rade s nepunim radnim vremenom, a da su za razliku do punoga radnoga vremena zapravo osobe izvan radnoga odnosa, dakle nisu osiguranici.

Nažalost Zakon o mirovinskom osiguranju ne uvažava činjenicu da Zakon o radu propisuje da je nepuno radno vrijeme radnika koje je kraće od punoga radnoga vremena (ne propisuje minimum), ali određuje i ograničenje da radnik ne može raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od 40 sati tjedno. Dakle, ograničava se duži rad, ali se ne priznaje kao nezaposlenost razlika vremena zaposlenja od nepunoga do punoga radnoga vremena. Usporedno s time Zakon o obveznim odnosima za razliku od Zakona o radu definira ugovor o djelu kao građanskopravni odnos, što nije radni odnos s kojim se ostvaruje mirovinski staž. Pravna je posljedica da nastaju razlike u obvezi mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, razlike u obračunu plaće, odnosno naknade i obračuna doprinosa. Zato osoba koja radi na temelju ugovora o djelu ima mogućnost uplaćivanja doprinosa za produženo osiguranje kao nezaposlena osoba, a zaposleni s nepunim radnim vremenom nema to pravo.

Neusklađenost mirovinskoga i radnoga zakonodavstva koju ne primjećuje mjerodavno Ministarstvo rada i mirovinskoga osiguranja ni sindikati, a ni akademska struka, pokazuje na zakonodavnu i stručnu površnost.

Zaposlenici zaposleni s nepunim radnim vremenom ostvaruju mirovinski staž samo za stvarno vrijeme provedeno na radu, odnosno samo u trajanju na koje su prijavljeni. Tako npr. ako je zaposlenik prijavljen samo na četiri sata dnevno, može za deset godina provedenih na radu ostvariti samo pet godina mirovinskoga staža, a ne deset. Konkretni poslodavac ne može za stvarno potreban rad od četiri sata plaćati doprinose za puno radno vrijeme niti mu to može biti ekonomski opravdano. Tada štetne posljedice takvih odnosa u zapošljavanju trpe zaposlenici koji protekom godina rada u svom radnom vijeku ne mogu ostvarivati puni radni staž, a često ne bi mogli ni ispuniti minimalne uvjete propisane za pojedine vrste mirovina, što bi im bilo omogućeno plaćanjem doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje. Interes države, poslodavaca i osiguranika trebao bi biti da se svim zaposlenicima koji su zaposleni s nepunim radnim vremenom omogući ostvarivanje prava na mirovinski staž u punom opsegu dopuštanjem produženoga osiguranja. Temeljna je svrha mirovinskoga osiguranja osiguranje svih osoba koje rade neki posao za plaću, ali i osoba koje su na tržištu rada privremeno ostale bez posla, a imaju mogućnost da uplaćivanjem doprinosa za produženo osiguranje i dalje nastavljaju svoj mirovinski staž.

U mirovinskom zakonu nije posebno propisano što se razumijeva pod pojmom »nezaposlenost«, odnosno nije izričito propisano da se pojam »nezaposlenost« odnosi samo na slučajeve potpune nezaposlenosti s punim radnim vremenom. Često je moguće da se zbog krizne situacije poslodavca puno radno vrijeme pretvori u nepuno radno vrijeme, pa je u tom slučaju sporno što se smatra »prestankom zaposlenja«. Zato bi se pojam »nezaposlenost« kad se radi o pravu na produženo mirovinsko osiguranje, trebao odnositi i na slučajeve djelomične nezaposlenosti odnosno rada s nepunim radnim vremenom, dakle na razmjernu razliku satnice između zaposlenosti s nepunim radnim vremenom i nezaposlenosti do punoga radnoga vremena. Isto tako bi i prestanak radnoga odnosa s punim radnim vremenom i njegovo pretvaranje u nepuno radno vrijeme također trebalo tumačiti kao »prestanak zaposlenja« u dijelu koji se odnosi na puno radno vrijeme.

Zbog primjene ustavnoga načela »jednakih prava« Zakon o radu je pazio da zaštiti radnike s nepunim radnim vremenom i ne stavlja ih u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji su zaposleni s punim radnim vremenom, posebno u slučajevima kada se radi o satnici, otpremnini, godišnjim odmorima, otkaznim rokovima… No zakonodavac nije imao na umu niti je pazio da se radnici s nepunim radnim vremenom koji su istodobno i osiguranici u obveznom mirovinskom osiguranju ne stave u teži položaj od nezaposlenih. Nažalost, to se događa zbog nedorečenosti propisa o pravu na produženo osiguranje zaposlenih osoba s nepunim radnim vremenom. U usporedbi s nezaposlenim osobama, kojima je dao mogućnost da stupe u produženo mirovinsko osiguranje i da svojim plaćanjem doprinosa ostvaruju i dalje mirovinski staž, jednako kao i zaposleni, zaposlenima na nepuno radno vrijeme nije dao tu mogućnost.

Ako bi se takvi zaposlenici s nepunim radnim vremenom smatrali nezaposlenicima (što faktično i djelomice jesu) barem za razliku satnice do punoga radnoga vremena, trebalo bi im omogućiti i pravo na produženo mirovinsko osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Osnovicu i plaćanje obveznih doprinosa za mirovinsko osiguranje u tim slučajevima trebalo bi također utvrditi razmjerno broju sati nezaposlenosti. Na taj način u potpunosti bi se poštivalo načelo jednakosti u ostvarivanju prava na mirovinsko osiguranje zaposlenih, nezaposlenih i djelomično zaposlenih. Tim više što su mnogi zaposlenici s nepunim radnim vremenom voljni sami plaćati doprinose za produženo mirovinsko osiguranje, kako bi tim plaćanjem tijekom svojega radnoga vijeka ostvarivali pravo na mirovinski staž jednako kao i ostali zaposlenici s punim radnim vremenom.

Dopuštanjem produženoga mirovinskoga osiguranja za osobe zaposlene s nepunim radnim vremenom ne bi nastajali posebni troškovi ni posebni izdatci za proračun. Naprotiv, plaćanjem doprinosa za produženo osiguranje prihodi od doprinosa povećali bi se jer bi za mirovinska prava koja će se priznavati naknadno proteklo niz godina. Takvim pristupom izmjenama i dopunama mirovinskih propisa potvrdila bi se mirovinska reforma, a i pokazala socijalna osjetljivost i osjećaj za pravednost za zaposlenike s nepunim radnim vremenom.

IZVORGlas Koncila br. 48/2018.
Prethodni članakOD DRVENIH DO VIRTUALNIH Popularnost adventskih kalendara za odbrojavanje do Božića
Sljedeći članakVRIJEME DOŠAŠĆA KAO IZAZOV Vrijeme za promjene s Marijom