O temi obrazovne reforme često se raspravlja u javnosti, no teško se od mnogo iznesenih glasova može razaznati pravo stanje stvari. O aktualnoj situaciji i pristupu cjelovitoj obrazovnoj reformi razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom psihologije dr. Josipom Burušićem, koji je na Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« voditelj funkcionalnoga Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskoga kapitala. Uz to je i voditelj istraživačke jedinice za školsku efektivnost unutar hrvatskog Znanstvenog centra izvrsnosti za školsku efektivnosti i školski menadžment te redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Kada se u Hrvatskoj oko nečega »lome koplja«, svi smo dosad naučili da su u pozadini najčešće ideološka pitanja. Ako pak nije ideologija, u nas se vrlo često zajednička energija troši na politikantski obojene teme, teme daleko od merituma stvari. U zadnje vrijeme Hrvati postaju i sve svjesniji da su u pozadini javnih sukobljavanja interesi i novac. U slučaju reforme obrazovanja svega od toga ima pomalo. Dojma sam da je za tu reformu specifično da većina, kada je riječ o javnim raspravama, gotovo ništa nije pročitala i premalo je upućena u bit stvari. Žalosno je da je upravo na primjeru obrazovanja postalo zorno jasno da je u javnim stvarima moguće nastupati demagoški, manipulirati informacijama, prokazivati ljude i dijeliti ih na »naše« i »vaše«. Vidimo koliko je pogubna snaga manipulacije. I kao da nam svega navedenoga nije dosta, pa su se u zadnje vrijeme reformom obrazovanja počela baviti tijela političkih stranaka. Ta stanovita regresija u doba socijalizma, gdje su o javnim stvarima odluke donosili partijski komiteti, postat će brzo nepremostiva zaprjeka bilo čemu konstruktivnomu.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Dominantnu i presudnu ulogu trebaju imati istraživači obrazovanja, koji u području obrazovanja imaju radove, studije i praksu koju je moguće provjeriti. Namjerno ne rabim riječ »stručnjak« jer je u Hrvatskoj u slučaju obrazovne reforme izgubila svako značenje. Svi su odjednom postali »stručnjaci«. Brojne stvari koje predlažu ti takozvani stručnjaci nisu utemeljene na znanosti i znanstvenim spoznajama. Drugo, obrazovnom bi se reformom trebala baviti obrazovna tijela i ustanove specijalizirane za obrazovanje. Do sada su bili prisutni pokušaji da se stvaraju »paraobrazovna« tijela i skupine koji su derogirali sva obrazovna tijela i obrazovni sustav. Sada se pak događa da je upitno djelovanje sudionika obrazovnoga sustava, a na djelu su procesi koji prijete nepovratnim uništavanjem povjerenja u sustav. Reformom obrazovanja trebaju se baviti stvarni posjednici znanja, nacionalna obrazovna tijela koja trebaju biti birana po kriterijima vrsnosti, a ne temeljem stranačkih kvota. U Hrvatskoj postoje nositelji znanja, ali su oni gurnuti u stranu. A promjene u obrazovanju mogu jedino biti utemeljene na znanju. Ne treba tolerirati eksperimentiranja na našoj djeci. I na kraju ono što je u osnovi najvažnije: reformu obrazovanja trebamo provesti uvažavajući potrebe hrvatskoga društva. Ono što nam se nudilo i što nam se nudi umnogome je lišeno svega toga.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Za početak, možda da čitateljima demistificiramo jednu stvar. Kurikulna reforma o kojoj svi govore sama po sebi, kao sebi svrha, u osnovi je najmanje važna. U mreži obrazovnih procesa i entiteta kurikul je toliko dinamična stvar, entitet koji prati nove informacije, spoznaje i obrazovne trendove da ga je potrebno gotovo godišnje mijenjati. Stoga je krajnje vrijeme da shvatimo da u Hrvatskoj trebamo reformu obrazovanja, koja će se tek jednim dijelom trebati pozabaviti i kurikulom. Kada provedemo reformu obrazovanja, razvit će se proces, stalni mehanizam promjene kurikula. U samoj reformi obrazovanja do sada nismo daleko odmaknuli. Štoviše, gotovo nismo napravili ništa. Nešto se pokušavalo vezano uz kurikulnu reformu. Za mene koji sam istraživač u znanstvenom centru izvrsnosti i koji težim sistematičnosti većina toga što sam vidio aktivnosti su koje kolokvijalno označavamo pokušajima navrat-nanos. Zadnjih se dana, kako se vidi, mijenja čak i nomenklatura. Od svega onoga što je na sva zvona oglašavano kao »cjelovita reforma« u konačnici je ostao samo eksperimentalni program.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Vrijeme je da shvatimo da sve činjenice govore da obrazovna reforma treba poći od toga da je obrazovanje proces koji uključuje aktivnosti na nacionalnoj razini, ali i na lokalnoj razini, kao i na razini pojedinih škola. Reforma obrazovanja 21. stoljeća mora imati u sebi shvaćanje da je upravljanje obrazovanjem decentralizirano te da takva rigidna centralizacija koja je skrojena po mjeri i logici da je Hrvatska isto što i Zagreb ne vodi razvoju države, nego odumiranju većine dijelova Hrvatske. Županije, regije, gradovi i općine moraju imati mogućnost i kroz obrazovanje artikulirati svoje potrebe, potrebe svojih roditelja i učenika, potrebe svoje zajednice, gospodarstva, i unijeti specifične teme u obrazovanje, u dijelu jedinstvenoga kurikula samo za njih.
Ukratko, ono što nam se nudi skrojeno je u osnovi na tragu vjerovanja i predodžbe da će se sve provoditi u uvjetima »zagrebačkoga Zrinjevca«. Nama ne treba reforma koja je preslikana iz modela Australije, Slovenije, Kanade ili odakle već, i koju je moguće primijeniti jednako uspješno u Hrvatskoj, kao što je skup tih ideja moguće s jednakom uspješnošću implementirati u Keniji, Crnoj Gori ili Kazahstanu, reforma u čijim se dokumentima Hrvatska, hrvatsko društvo i hrvatsko obrazovanje spominje gotovo sporadično. Obrazovna reforma služi ovoj državi, ovomu društvu, različitim zajednicama koje ovdje žive, djeci i ljudima koji žive u Hrvatskoj. Hrvatskoj, takvoj kakva sada jest i Hrvatskoj kakvu želimo u budućnosti. Do sada nisam stekao dojam da su to shvatili predsjednik Vlade Plenković i ministrica Divjak, a još manje da se zauzimaju za takav pristup.
PROF. DR. BURUŠIĆ: U slučaju hrvatskoga obrazovanja možda treba navesti i još jednu posebnost. Naime, u nas se ne može »ne uspjeti«. U hrvatskom obrazovanju nema gotovo nikakvoga načina da se potvrdi je li nešto »uspjeh« i je li nešto »neuspjeh«. To je zbog toga što ne postoji unaprijed određen gotovo nikakav mjerljiv cilj niti je postavljen mjerljiv standard da se može nedvojbeno zaključiti da smo, na primjer, došli do 40 posto cilja, uspjeli u ovome, odnosno nismo uspjeli u onome. Bojim se da će tako biti i sada. Potrošit će se silna energija i novac i onda će se uz pomoć medijske propagande, agitpropa kakvoga smo se nagledali ovih nekoliko godina kao nikada do sada, jednostavno »proglasiti pobjeda«. Sve što se napravi, neovisno o stvarnoj kvaliteti svega toga, bit će jednostavno označeno kao neviđen »uspjeh«.
S druge strane, imamo li u vidu spoznaje naših istraživanja i komparativne obrazovne prakse, iz svega onoga što čujemo i što se promovira vidim da se slabo shvaća da su naši ciklusi razredne, predmetne nastave zastarjeli. Da su prelazi iz jedne u drugu obrazovnu razinu zastarjeli. Da je prohodnost unutar sustava nikakva. Da je Hrvatska primjer zemlje u kojoj su djeca u dobi od 13 godina osuđena na »doživotnu profesionalnu kaznu«, i kada jednom nešto započnu, nemaju gotovo nikakve mogućnosti popravka. Nismo još došli do reforme obrazovanja koja će se pozabaviti pitanjem zašto je u gimnazijama mnogo više učenika iz obitelji bogatijih i obrazovanijih, a u strukovnim i tehničkim školama većina iz obitelji siromašnih i neobrazovanih, reforme koja će shvatiti da je to pogrješka sustava, reforme koja će predložiti kojim se to sustavnim mjerama može korigirati. Ne vidim nikakvih prijedloga ni sustavnih obrazovnih programa koji će pokušati dati jednaku šansu djetetu u školi u Voćinu i djetetu u školi u središtu Zagreba, kojoj predsjednica Grabar-Kitarović odlazi u goste.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Pojedina komparativna istraživanja kao što je PISA govore kako su naši učenici u samom vrhu po percepciji kvalitete vlastitoga školskoga života te po niskoj stopi negativnih doživljaja unutar škole. Za to su zaslužni učitelji, nastavnici, stručni suradnici. Na njih se vrlo često zaboravlja. Na vojsku slabo plaćenih, relativno dobro obrazovanih, koji rade najbolje što znaju i mogu u konfuznim obrazovnim okolnostima. U centraliziranom i prenormiranom sustavu u kojem i da hoće ne mogu biti kreativni. Predlagao sam ranijim ministrima pa predlažem i sada. Zašto se ne bi za gotovo četiri tisuće učitelja mentora plaća mjesečno povećala za 1500 kuna, a za dvije i pol tisuće učitelja savjetnika za 3000 kuna? Za nekoliko godina na djelu ćemo vidjeti što je »kreativni potencijal«, ali ne podcijenjenih i potplaćenih nastavnika. U terminima državnoga proračuna to je godišnja stavka od kakvih 350 milijuna kuna, što je u osnovi kap u proračunu u odnosu na silne konzultantske usluge, skupe ploče i računala, i slične troškove.
PROF. DR. BURUŠIĆ: To je tema o kojoj bi se također moglo satima razgovarati. Koliko vidim, sada je trend da se »opterećenost usvajanjem činjenica« zamijeni »opterećenošću kritičkim razmišljanjem«. Ključ leži ipak u potrebi »opterećenosti« sviju prema potrebama i njihovim ciljevima. Ne smijemo zaboraviti da tek četvrtina učenika pohađa gimnazijske i slične programe, a svi drugi pohađaju strukovne, obrtničke te druge slične programe. U obveznom obrazovanju prva četvrtina dobije premalo, a tri četvrtine preostalih učenika, ne ću reći da dobije previše, nego dobije u osnovi »neprimjereno« njihovim potrebama. U postojećim prijedlozima svih promjena nisam naišao na neke ozbiljnije dijelove koji bi se time pozabavili. A u tome vidim ključ mnogih izazova i pitanja.
PROF. DR. BURUŠIĆ: U Hrvatskoj je na djelu pomalo povijesno razvijen, recimo to tako, »kolonijalni mentalitet«. U osnovi mislimo da ćemo nastojanjem da budemo baš isti kao drugi ili pukim preuzimanjem onoga što imaju drugi, oponašanjem kako govore i misle drugi i mi biti »ti drugi« ili barem »kao ti drugi« ili da ćemo oponašanjem i mi postati bolji. Kada govorimo o Fincima i njihovu obrazovanju, čini mi se da je najtočnije sljedeće. Kao što mi Hrvati kao nacija nalikujemo Fincima, na jednak nam način škole sliče finskima. Štoviše, mogu s priličnom sigurnošću reći da naše škole čak više sliče finskim školama nego što mi Hrvati po svemu sličimo Fincima. Želim reći da ćemo od Finaca najviše imati koristi ako usvojimo vrijednosti, standarde i pristupe obrazovanju koje imaju oni. Ne da prepisujemo i kopiramo njihova iskustva ili rješenja. Nego da i mi Hrvati počnemo cijeniti obrazovanje, počnemo cijeniti učitelja kao profesiju, počnemo vjerovati školskomu sustavu, da svi zajedno uložimo napor i napravimo obrazovni sustav najboljim mogućim. Mi Hrvati napravit ćemo obrazovni sustav koji će rješavati probleme hrvatskoga društva, kao što finski obrazovni sustav rješava probleme finskoga društva. Zajedničko nam je da će onda i Hrvati i Finci moći biti aktivni građani u globaliziranom svijetu. Predlažem da za početak i u Hrvatskoj obrazovnu reformu provode obrazovna tijela, da su uključeni hrvatski obrazovni istraživači kao što je slučaj u Finskoj. Nakon toga, da postanemo marljivi, strpljivi, tolerantni i imamo izražene ljudske i zajedničke vrijednosti. Baš sve ono što rade Finci. Ako nam ne budu dovoljni Finci, možemo se povoditi i primjerom Singapura, gdje je u središtu obrazovnoga sustava želja za izgradnjom karaktera, vrijednosti i razvoja pojedinca.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Uporaba informatičke tehnologije, digitalizacija te općenito upliv novih tehnoloških rješenja u obrazovni sektor vrlo je dobra stvar, odražava izazove vremena u kojem živimo te pruža brojne mogućnosti. Stvara nove mogućnosti i pruža prostor da ljudska kreativnost ima manje ograničenja. U konačnici treba voditi prema povećanju dobrobiti ljudi i kvalitete života. No ne smijemo zaboraviti da je pritom riječ samo i isključivo o predmetima, stvarima koje trebaju biti tu da služe čovjeku, zajednici, društvu. Problemi se javljaju kada ljudi počnu služiti, štoviše, robovati stvarima, kada stvari počnu biti zaprjeka ljudskoj dobrobiti ili još gore slobodi. Danas je jasno da su svi članovi ljudske zajednice, pogotovo mladi, svoj način provođenja vremena, svoje ponašanje u priličnoj mjeri počeli prilagođavati zahtjevima novih tehnoloških uređaja. To za sobom povlači i promjene u psihičkim i kognitivnim procesima, u simpatičkom i parasimpatičkom sustavu, pa u konačnici i u ponašanju.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Premda se pokušava suprotstaviti i polarizirati STEM i društveno-humanističko područje, mislim da je to lažna dvojba i lažan sukob. Kao psiholog i istraživač obrazovanja, koji s druge strane vodi prvi hrvatski znanstveno recenzirani istraživački projekt u STEM području, vidim da je i jedno i drugo iznimno važno. Štoviše, istraživanja u području jezika i stvaranja koncepata i pojmova mogu nam prilično pomoći da razumijemo zbog čega se sve manje djevojčica odlučuje za inženjerska zanimanja. A vrlo su uspješne u svim školskim predmetima u području prirodoslovlja i matematike. Češći odabiri zanimanja u području STEM-a pružili bi nam kao naciji veći broj stručnjaka koji bi bili poluga kojom bismo mogli brže, bolje i ekonomski isplativije razviti naše društvo i našu državu. Vjerujem da je svima jasno da bi nam svima bilo bolje kada bismo za primjerice 500 eura prodavali napredan uređaj koji smo sami napravili nego da za isti iznos posiječemo, izvezemo i prodamo tri kubika slavonske hrastovine.
PROF. DR. BURUŠIĆ: Da, već sam u drugom mandatu predstavnik te akademske zaklade. KAAD je usmjeren na financijsku, akademsku i svaku drugu potporu laicima koji djeluju na akademskom području. Do sada je iz Hrvatske nešto manje od stotinu osoba dobilo stipendiju KAAD-a. Djeluju u različitim društvenim područjima, ali im je zajedničko da su visokoobrazovani i da su uzorni u svom području. U postupcima odabira gleda se akademska vrsnost pojedinca, uključenost u zajednicu, procjena vjerojatnosti da će svojim djelovanjem pridonijeti razvoju zajednice u kojoj živi te se gleda društveni i crkveni angažman, pri čemu ovo zadnje područje nije isključujuće. Njemačka katolička biskupska konferencija pokazuje interes da u velikom broju europskih zemalja podupire razvoj pojedinaca iz akademskoga svijeta, pa time i razvoj društva. Nakon upravo završene Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, gdje se vodila plodonosna, konstruktivna i vrlo otvorena rasprava, mislim da se profilirao i jasan interes Zagrebačke nadbiskupije za slične aktivnosti.