KAD »BOLJE« POSTANE NEPRIJATELJ Pogubnost »trebologije«

Foto: Shutterstock

Skromnost je vrlina, to se svagdje i stalno ponavlja. Ali kako se to živi? Tako da se primjenjuje. Uzastopnim, neumornim ponavljanjem malih dobrih i nesebičnih djela. Usavršavanjem – pokušajem i pogrješkom. »Acta, non verba«, kaže latinska izreka, što u prijevodu glasi: »Djela, ne riječi.« Kako dakle živjeti to siromaštvo i skromnost?

Blistava reklama, ali…

Kada se govori o obrazovanju djece u vrlinama kao što su skromnost i siromaštvo, puno će se kimati glavom na uglancanu teoriju i razne maksime, ali primjenjivati to u praksi kod većine je ljudi, čini se, apstraktna stvar.

Ljudi čuju kako bi nešto trebalo biti, preplaše se jer im to izgleda nemoguće odnosno nedostižno (bolje) pa i ne pokušaju barem krenuti s mikropromjenama, kako sami znaju i umiju bez srama od pogrješke (dobro)

Španjolska uzrečica koja proizlazi iz tečajeva i radionica s obiteljima (»Obiteljsko obogaćivanje«) u kojima se radi po metodi slučaja glasi: »Caso a Casa« (Slučaj u kući). Želi se napomenuti da slučaj na kojem se radi i njegove zaključke treba primijeniti kod kuće. U suprotnom te radionice nemaju smisla. Zašto je to tako teško?

Postoji uzrečica: »Bolje je neprijatelj dobroga.« Ljudi čuju kako bi nešto trebalo biti, preplaše se jer im to izgleda nemoguće odnosno nedostižno (bolje) pa i ne pokušaju barem krenuti s mikropromjenama, kako sami znaju i umiju bez srama od pogrješke (dobro). S druge strane postoji određeno licemjerstvo teoretiziranja, kao bijeg u savršeni svijet, gdje određeni ljudi jednostavno uživaju u silnom teoretiziranju kako bi nešto moglo biti savršeno i nekako kao da obožavaju samo to – razglabati kako bi nešto trebalo (žargon: »trebologija«). To im sve lijepo zvuči, vrlo im je zanimljivo i raspiruje im maštu, kao neka blistava reklama na kojoj je sve savršeno i prekrasno – bajka.

Kolijevka životnih vrijednosti

No vrline i častan obiteljski život te moralni i odgovorni odgoj djece – nisu bajka! To je stvarnost. I ako katolički roditelji te vrline prvi ne krenu primjenjivati kako god znaju i umiju i ako na taj način, svojim primjerom (!), ne odgoje svoju djecu za buduće vođe – »svjetlo« u društvu, ponajprije u duhovnom i moralnom smislu, onda će te vođe biti neki drugi ljudi i neke druge (ne)kulture i (ne)vrijednosti, kao što je to, čini se, danas slučaj. Katolička Crkva nije samo »kanalizacija« društva, neka »ustanova« koja se bavi isključivo onim što nitko drugi, ni društvo ni država, ne želi, centar za socijalnu i duhovnu skrb – prihvatilište, ubožnica i utočište za nemoćne i napuštene. Katolička Crkva je i kolijevka životnih vrijednosti, kolijevka obitelji i znanja, posljednji bastion razuma i istine. Ako netko misli da je preslab, prebolestan ili presiromašan za to, Bogu hvala i slava! Neka se sjeti svetoga Pavla: »Jer kad sam slab, onda sam jak… Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake.«

IZVORGlas Koncila br. 35/2017.
Prethodni članakGlas Koncila br. 36/2017.
Sljedeći članakPrilika br. 9/2017