Još je jedna školska godina došla svomu kraju, a pred učenicima su brojna pitanja o njihovoj budućnosti: studirati ili raditi. Međutim, postoje učenici o kojima se vrlo malo govori u Hrvatskoj, a riječ je o srednjoškolcima koji nikada svoje školovanje nisu priveli kraju. Oni za pojedino društvo, pa tako i hrvatsko, postaju i važno ekonomsko pitanje. Valja podsjetiti da su zemlje Europske unije još 2000. godine Lisabonskom strategijom svojim ciljem razvoja do 2010. godine definirale izgradnju konkurentnoga gospodarstva razvojem ekonomije utemeljene na znanju; u strategiji »Europa 2020« na vrhu prioriteta nalazi se »ostvarenje pametnoga rasta učinkovitijim ulaganjem u obrazovanje, istraživanje i inovacije«, a obrazovanje je uvršteno »u pet temeljnih strateških područja na kojima se temelji cijela strategija«. Različite hrvatske vlade u kontinuitetu su na popise prioriteta visoko stavljale obrazovanje i ulaganja u obrazovanje. Međutim stječe se dojam da je to u Hrvatskoj više bila stvar nominalnih ispunjenja predizbornih obećanja nego stvarne provedbe u praksi pogledaju li se ulaganja u sustav obrazovanja i znanosti koja su među nižima u europskim zemljama.

Tendencije rastuće važnosti obrazovanja kako na razini Europske unije tako i Hrvatske djelomice su posljedica pojave ekonomske teorije endogenoga rasta iz osamdesetih. Riječ je o modelima koji naglašavaju važnost ljudskoga kapitala za stvaranje uvjeta za dugoročno održiv razvoj te s time i potrebu snažnijega ulaganja u sustave obrazovanja, znanosti i istraživanja. S druge strane zaostajanje u razvoju sustava obrazovanja i nedostatna ulaganja u stvaranje ljudskoga kapitala mogu postati ograničavajući čimbenici održivoga razvoja svake zemlje. Osim navedenoga, obrazovanje uz zdravlje u modernim društvima važan je resurs svakoga pojedinca i ključno je za socijalnu mobilnost te je značajan program socijalne politike. Stoga su sustav obrazovanja i njegova kvaliteta postali ključni resursi ekonomske i socijalne dobrobiti kako na razini pojedinca tako i na društvenoj razini.

Međutim, u obrazovanju nije kao u športu u kojem vrijedi krilatica »važno je sudjelovati«, nego to valja nadopuniti te bi se moglo pridodati da je »važno upisani obrazovni program i završiti s ciljem stjecanja kvalifikacije koja je preduvjet za upis sljedeće instance obrazovanja ili koja služi kao dokaz osposobljavanja za određeno zanimanje na tržištu rada«. U tom smislu na razini Europske unije i strateških programa i mjera posljednjih godina sve veća pozornost i resursi posvećuju se problemu »preranoga ispadanja iz obrazovanja« mladih osoba, tj. preranoga napuštanja obrazovanja bez stjecanja kvalifikacije. Svakoj mladoj osobi koja je prerano odustala od obrazovanja to je golem problem jer nastupaju negativne posljedice u obliku veće izloženosti siromaštvu, nezaposlenosti i socijalnoj isključenosti u budućnosti.


Postoji nekoliko definicija pojma »ispadanja iz obrazovanja«. Pojam se prije svega odnosi na ispadanje učenika iz srednjoškolskoga obrazovanja, to jest na prekid srednjoškolskoga obrazovanja ispisom učenika iz srednje škole prije nego što je završi i stekne svjedodžbu. Ispadanje iz obrazovanja može se još označiti kao odluka učenika da odustane od nastavka obrazovanja kojim bi stekao minimalne kvalifikacije za ulazak na tržište rada. U širem smislu u fenomen ulaze i mlade osobe koje nakon završetka osnovnoškolskoga obrazovanja nisu ni upisale srednju školu.

Na području Europske unije Eurostat, kao i Europska komisija unutar svojih statistika i izvješća, među mlade koji su prerano napustili sustav obrazovanja ubraja i one u dobi od 18. do 24. godine koji imaju završeno niže srednjoškolsko obrazovanje (u pojedinim zemljama članicama to odgovara obrazovanju do drugoga ili najviše trećega razreda srednje škole) ili obrazovanje koje je manje od toga, uz uvjet da više nisu u sustavu obrazovanja ili osposobljavanja. Iz navedenih definicija razvidno je da je pojam »preranoga odustajanja od obrazovanja« ili »ispadanja iz obrazovanja« rastezljiv, a za potrebe ovoga teksta on neka se shvati kao problem koji pogađa prije svega mlade osobe u dobi od 18. do 24. godine zbog preranoga napuštanja obrazovanja i izostanka stjecanja kvalifikacija, tj. u hrvatskim uvjetima izostanka stjecanja barem trogodišnjega strukovnoga srednjoškolskoga obrazovanja.

Zašto učenici ne žele u školu?

Koji sve čimbenici djeluju kao okidači odluke o »ranom odustajanju od obrazovanja« u učenika? Moguće ih je grupirati u tri skupine: čimbenici koji se odnose na osobu učenika, zatim dolaze čimbenici vezani uz obiteljske okolnosti učenika, a na trećem su mjestu faktori školskoga okruženja, kako oni koji su eksplicite vezani uz obrazovni proces tako i oni koji se odnose na vršnjačko okruženje u školi.

Kada je riječ o učeniku, okidači za prerano odustajanje od obrazovanja mogu biti poteškoće u učenju i manjak motivacije, manjak samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti, izostanak percepcije o važnosti obrazovanja, nedostatak socijalnih vještina, osjećaj izoliranosti od ostalih učenika u školi, nedostatna uključenost u izvannastavne aktivnosti, sudjelovanje u različitim delikventnim i devijantnim ponašanjima (koja se povećavaju tijekom adolescencije, tj. u razdoblju srednjoškolskoga obrazovanja) te dugotrajnija bolest učenika.

Siromaštvo kao obrazovni uteg

Brojni su rizični čimbenici vezani uz obitelj. Jasno je da su ukupni obiteljski odnosi i dinamika, klima i socioekonomski potencijal unutar obitelji neki od najvažnijih čimbenika koji utječu na cjelokupan učenikov socijalni, psihološki, pa i obrazovni razvoj. Istraživanja pokazuju da su stajališta obitelji prema obrazovanju, kvaliteta komunikacije između roditelja i djeteta, roditeljsko-obiteljska struktura, metode discipliniranja djece, obrazovanje roditelja i roditeljske vještine važni obiteljski faktori koji mogu djelovati zaštitno i motivirajuće ili biti »okidači« preranoga odustajanja od obrazovanja. Tako domaća istraživanja pokazuju da je učestalije prerano odustajanje od obrazovanja kod učenika koji dolaze iz siromašnijih obitelji ponekad uzrokovano financijskim razlozima. Naime, dio roditelja zbog izloženosti siromaštvu ne može pružiti potrebnu financijski potporu djeci, a uvidjevši financijske poteškoće obitelji, djeca žele pripomoći pa prerano napuštaju školovanje i odlaze raditi kako ne bi »bila na teret« i kako bi pripomogla obitelji. Tada im često ne uspijeva uskladiti zahtjeve posla i školskih obveza.

Isključenost od vršnjaka

Rizični čimbenici vezani uz obrazovni proces jesu nepovoljna opća klima u školi, nedostatan naglasak na učenju, nedostatak specifičnih programa koje bi škola trebala pružati (dopunska nastava, mentorstvo, intervencije vezane uz socijalne vještine, savjetovanje od stručnih služba), neodgovarajući nastavni plan i pitanje širine usluga koje škola pruža učenicima s problemima u učenju ili ponašanju. Upravo navedeni čimbenici mogu rezultirati slabom učenikovom privrženošću školi te osjećajem »dosade u školi« i nemotiviranošću za pohađanje nastave. U tu skupinu rizičnih čimbenika često se još ubrajaju prisutnost vršnjačkoga nasilja u školi, loš odnos između profesora i učenika, metode rada profesora te sadržaj i način primjene nastavnoga plana i programa.

Mnogi učenici koje njihovi vršnjaci isključuju nemaju prijatelje u razredu koji bi mogli olakšati negativan utjecaj skupina, pa se može reći da i nedostatak prijatelja može povećati rizik od preranoga odustajanja od škole

Što se tiče odnosa s vršnjacima u školi kao rizičnoga čimbenika preranoga odustajanja od obrazovanja važno je istaknuti situacije neadekvatnih socijalnih vještina: neki učenici odustaju od škole jer se ne slažu sa svojim vršnjacima i ulaze u sukobe s njima, zbog čega se mogu osjećati neprihvaćeno i isključeno. Uz to, mnogi učenici koje njihovi vršnjaci isključuju nemaju prijatelje u razredu koji bi mogli olakšati negativan utjecaj skupina, pa se može reći da i nedostatak prijatelja može povećati rizik od preranoga odustajanja od škole.

Roditelji, djeca, vršnjaci

Izgradnja kvalitetnih odnosa s vršnjacima važan je faktor razvoja mladih osoba te većina mladih teži da ih vršnjaci prihvate, no pritom je vrlo važno u koje se vršnjačke skupine uključuju. Nije isto je li riječ o mladima društveno prihvatljiva ili društveno neprihvatljiva ponašanja. U skladu s tim druženje s djecom koja su mladoj osobi poticajna za istraživanje, učenje i znatiželju motivira dijete prema školskom postignuću, a druženje s nezainteresiranima za školu i znanje dovest će do suprotnoga učinka, to jest sklonosti u početku zajedničkomu izostajanju s nastave, a onda i preranomu odustajanju od obrazovanja. Ključno je dakle naglasiti važnost roditeljskoga usmjeravanja djeteta prema vršnjacima koji će im biti poticaj za napredak, što ponekad može biti ključno u prevenciji ranoga odustajanja od obrazovanja, koje izaziva višestruke negativne posljedice.

Jedna od glavnih poteškoća mladih koji su prerano »ispali« iz obrazovanja niža je sposobnost snalaženja na tržištu rada i pronalaska zaposlenja. Nadalje, ispadanje iz obrazovanja uzrokuje različite negativne socijalne posljedice kao što su pojavljivanje raznih antisocijalnih i devijantnih ponašanja te potrebe za financijskom ili drugom pomoći iz sustava socijalne skrbi. Pokazuje se da ispadanje iz sustava obrazovanja povećava vjerojatnost delinkventnih aktivnosti mladih osoba jer je prekinut socijalizacijski proces, pri čemu je povećan utjecaj kriminogenih čimbenika kao što su skitnja ili druženje s osobama asocijalnoga ponašanja. Dodatno se kao posljedica nezavršenoga srednjoškolskoga obrazovanja može javiti niz problema svakodnevnoga funkcioniranja, koji su faktori dugotrajnoga osobnoga nezadovoljstva, psihoza i depresivnih stanja. To se u različitim okolnostima može očitovati i na obiteljskoj razini i izazvati probleme u obitelji, na razini funkcioniranja pojedinca, njegova zdravlja i odnosa prema okolini, ali i odnosa cjelokupne šire okoline prema mladoj osobi. Upravo sve spomenuto može rezultirati socijalnom isključenošću mladih koji su prerano odustali od obrazovanja.

EU prepoznaje ozbiljnost problema

Upravo zbog širine i opsega djelovanja posljedica ispadanje iz srednjoškolskoga obrazovanja u većini je zemalja EU-a prepoznato kao ozbiljan društveni problem koji je predmet zanimanja, rasprava i definiranja širokoga spektra mjera i politika usmjerenih prema njegovu smanjivanju. Uvode se mjere prevencije koje nastoje spriječiti nastanak uvjeta koji vode k započinjanju procesa ispadanja iz sustava obrazovanja te mjere intervencija koje su fokusirane na rješavanje poteškoća u ranoj fazi pojavljivanja rizika, s ciljem zaustavljanja negativnoga procesa koji nastupa u slučajevima izostanka ili neuspješne primjene mjera prevencije. Na kraju slijede mjere kompenzacije. Cilj je dakle svih tih mjera pravodobno prepoznati učenika u riziku i čimbenike koji su ga u njega doveli te preventivnim mjerama na njih djelovati kako bi se ublažili ili u potpunosti uklonili. Kada dođe »do ispadanja iz obrazovanja«, važno je znati, tj. imati kvalitetnu evidenciju na razini obrazovnoga sustava učenika koji su »ispali iz obrazovanja« te onda prema njima djelovati nizom mjera s ciljem njihova vraćanja i integracije u obrazovni sustav. Kao jedan od nužnih pristupa za uspješnost prevencije ispadanja iz sustava obrazovanja stručnjaci na europskoj razini predlažu model koji u akciju uključuje cjelokupnu školsku zajednicu odnosno školsku okolinu, koja obuhvaća ravnatelje, profesore i stručne suradnike škole, učenike, roditelje i njihove obitelji s vanjskim dionicima i zajednicom u cjelini. Ističe se pritom i važnost djelovanja s nacionalne razine usvajanjem nacionalne strategije prevencije ispadanja iz obrazovanja kako bi se osigurao koherentan, sustavan i koordiniran pristup problemu, te suradnja nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti odnosno dionika u području obrazovanja.

Udio mladih koji ispadaju iz sustava obrazovanja, pokazatelji za 2008. i 2017.godinu

Budući da je stopa učenika koji ispadaju iz srednjoškolskoga obrazovanja u Hrvatskoj relativno niska u usporedbi s drugim zemljama EU-a, moguće da je i to jedan od razloga da ispadanje iz obrazovanja u Hrvatskoj još uvijek nije prepoznato kao ozbiljan socijalni problem. Tako se u Hrvatskoj postotak mladih u dobi od 18. do 24. godine koji su »ispali iz obrazovanja« kreće između 3 i 4 posto, a prosjek za zemlje EU-a 2017. godine bio je 10,6 posto.

Obvezno srednje školovanje kao rješenje

I u Hrvatskoj je ključno prepoznati ispadanje iz sustava srednjoškolskoga obrazovanja kao značajan socijalni problem za koji treba razviti sustave i mjere prevencije, intervencije i kompenzacije. Trebalo bi čim prije uspostaviti u okviru resornoga ministarstva određeni sustav praćenja svih učenika »u riziku« od preranoga odustajanja od obrazovanja, kako bi se prije svega djelovalo prevencijski te ublažilo i moguće potpuno uklonilo rizik ispadanja. Važno je i djelovati prema učenicima koji su »već odustali« određenim mjerama kako bi ih se vratilo u redoviti obrazovni sustav ili kako bi im se omogućilo stjecanje kvalifikacija u okviru »alternativnoga« sustava za obrazovanje odraslih.

Korisna bi mjera bila uvođenje obveznoga srednjoškolskoga obrazovanja u Hrvatskoj, o kojem se govorilo još prije desetak godina. Obvezno srednjoškolsko obrazovanje zaštitilo bi od ispadanja učenike koji dolaze iz slabijih socioekonomskih obiteljskih uvjeta. Kada bi srednja škola postala obvezna (kao što je danas osnovnoškolsko obrazovanje), osim što bi bila osigurana viša razina javnoga financiranja, socijalni bi sustav bio obvezan voditi evidenciju i djelovati u situacijama rizika od »ispadanja iz srednjoškolskoga obrazovanja«, što danas nije slučaj. Kako je obrazovanje ključno za socijalnu dobrobit pojedinca, ali i za ekonomski rast i razvoj, jasno je da bi pozitivni učinci od uvođenja obveznoga srednjoškolskoga obrazovanja bili višestruki. Na taj izazov valja upozoriti iako je u Hrvatskoj problem ispadanja iz obrazovanja nešto manje izražen nego u nekim drugim zemljama EU-a. Svako »prerano ispadanje iz obrazovanja«, osim što pojedincu bitno umanjuje šanse za uspješnu integraciju u društvo, velik je »grijeh propusta sustava« ako nije reagirao i učinio sve što je bilo moguće da se pojedinca vrati na pravi put, tj. u obrazovni proces do stjecanja kvalifikacije ili zanimanja.

IZVORPrilika 155/2019.
Prethodni članakZAR NASILJE I NAD STARIJIM OSOBAMA? Osnaživanje obiteljske ljubavi najbolji je recept za suzbijanje nasilja
Sljedeći članakISKUSTVA KRŠĆANA IZ SIRIJE KOJI ŽIVE U HRVATSKOJ Dolazak među katolike ulijeva sigurnost