Dugo već jedna tema nije bila toliko vruća, toliko u središtu pozornosti, toliko sporna, nakrcana i velikim očekivanjima i velikim strahovima. Umjetna inteligencija na jeziku je i u mislima gotovo svih koji se intenzivnije, svakodnevno koriste računalom. Tko god ju je testirao, nije ostao ravnodušan; ili je fasciniran ili razočaran, ili je duboko zabrinut ili vrlo optimističan – a neki i sve to istodobno.

Umjetna inteligencija (engl. artificial intelligence – AI) jest softver, računalni program, koji glumi čovjeka. I to inteligentna, kreativna, izvanredno načitana, elokventna čovjeka. Krajnje pojednostavnjeno, funkcionira tako što uči iz literature. »Nahrani« se enormnom količinom podataka i iz njih pamti kako se čovjek koristi riječima. Softver ne zna i ne razumije doista bit riječi ni njezin egzistencijalni sadržaj, nego »samo« način na koji čovjek povezuje riječi u rečenice. Učeći iz literature, umjetna inteligencija pamti vjerojatnosti da se dvije riječi nađu jedna pokraj druge u istoj rečenici. Odgovor na pitanje ne gradi kao npr. Google koji pretražuje internet da bi ponudio poveznice na postojeće internetske stranice gdje se nalazi traženi sadržaj; umjetna inteligencija stvara sadržaj, ona kreira nešto novo temeljem onoga što je naučila. K tomu njezino učenje nije završilo, ona uči i u komunikaciji s korisnikom.

Korisnici još često miješaju internetski pretraživač (od kojih je najpoznatiji Google) i umjetnu inteligenciju (od kojih je najpoznatiji ChatGPT) i njihove funkcije. Iako se oni već uvezuju (npr. Microsoftov Bing) i u skoroj budućnosti bit će potpuno isprepleteni, zasad svaki od njih radi samo svoj posao. Google nudi odgovore na pitanja, ali ne zna (još) postavljati pitanja. Pritom daje sve od sebe da bude činjenično točan. ChatGPT, ako je potrebno, može i postavljati pitanja, što je daleko teže nego tražiti i pružiti odgovore. Pritom daje sve od sebe da bude kreativan, ali ne nužno i činjenično točan. Daje odgovore koji zvuče dobro, koji u sebi imaju riječi čije su vjerojatnosti pojavljivanja u istom kontekstu visoke. Počesto činjenično griješi, što se popularno naziva halucinacijama.

Halucinacije umjetne inteligencije netočni su odgovori računala; problem je s njima što ti odgovori zvuče dobro na prvu i što korisnik (ako želi točne, ispravne činjenice, a ne računalna naklapanja) mora provjeravati svaki podatak koji dobije od umjetne inteligencije. Klasični pretraživač interneta čista je suprotnost, on nije napravljen da bi bio kreativan i da izmišlja, dočim umjetna inteligencija čini nešto što je dosad bilo pojmljivo samo čovjeku; čini računalo istinski kreativnim, sposobnim za stvaranje nečega novoga.

Sposobnost stvaranja dosad je bila pridržana isključivo čovjeku i po tome se vjeruje da je čovjek nalik Bogu (ne po fizičkom izgledu, naravno). Računalo ne može stvarati nešto ni iz čega; ono se prvo mora nakrcati gigabajtima podataka koje je stvorio čovjek. Doduše, ni čovjek ne može stvarati nešto ni iz čega jer se uvijek koristi znanjima i vještinama prethodnih generacija kombinirajući ih tako da na temelju njih kreira inovacije. Književnik intenzivno promatra svijet oko sebe i čita djela drugih pisaca, pohranjuje sve u memoriju i na temelju toga stvara nešto potpuno neviđeno. Kako se popularno veli: stojimo na ramenima naših predaka i samo zbog toga možemo vidjeti dalje. Onda, ako je računalo postalo kreativno inteligentno, što ostaje čovjeku? Ako je računalo postalo osjećajno, kako to tvrde neki zaposlenici koji razvijaju umjetnu inteligenciju (iako im možda nije vjerovati), kakvu budućnost ima čovjek?

Važno je primijetiti da nitko nema odgovor na ta pitanja. Ta se tehnologija tek razvija. Nova era računala jest započela, ali ne zna se kako će završiti i sve je još otvoreno. Svemu se može pristupiti s različitih strana, a s jedne od njih može se promatrati tko, kako i s kojim ciljevima razvija te tehnologije? Tko je vlasnik, kako se financira i kako se raspodjeljuje dobit?

»Umjetna inteligencija nije dorasla prirodnoj gluposti.«
Nepoznat autor

Iako tehnološke tvrtke stalno lansiraju nove proizvode i usluge, prijelomne točke u kojima se plasira nešto doista prekretničko – rijetke su. Umjetna inteligencija doživjela je taj trenutak krajem 2022. godine, a ključnu ulogu imao je (i još ima) samozatajni Sam Altman, glavni izvršni direktor kompanije OpenAI sa sjedištem u San Franciscu.

Samuel Altman, rođen 1985. godine, američki je programer, poduzetnik i investitor. Osnivač je raznih tehnoloških kompanija. Bio je predsjednik Y Combinatora, najpoznatijega svjetskoga poduzetničkoga inkubatora. Procjena ukupne vrijednosti najvećih kompanija proizišlih iz njega veća je od 600 milijardi dolara, što je oko deset puta više nego kompletna ekonomija Hrvatske. Časopis Time proglasio ga je jednim od sto najutjecajnijih ljudi na svijetu.

Godine 2019. Altman je napustio Y Combinator i otišao na mjesto glavnoga izvršnoga direktora kompanije OpenAI, čijemu je osnivanju pridonio nekoliko godina prije. ChatGPT, trenutačno najpoznatiji model umjetne inteligencije, u vlasništvu je OpenAI-ja. Kad je tvrtka pokrenuta 2015. godine, prikupila je milijardu dolara od vanjskih investitora i donatora. Način lansiranja tvrtke OpenAI i upravljanja njome zanimljiva je priča, svakako vrijedna pozornosti. Budući da je sinonim za umjetnu inteligenciju ChatGPT (barem trenutačno) i da je OpenAI upravitelj ChatGPT-a, dobro je proučiti tko i kako upravlja kompanijom OpenAI i kako je nastala.

Kako je rečeno, tvrtka je osnovana 2015. godine kao neprofitna uz financijsku potporu investitora najteže kategorije iz američke Silicijske doline. Među njima su Altman, Peter Thiel (suosnivač PayPala, jedan od prvih investitora u Facebook) i Elon Musk (razvoj raketa – SpaceX, autokompanija Tesla itd.), tvrtke Amazon Web Services (najveći svjetski pružatelj usluga u računalnom oblaku), Infosys (druga najveća indijska IT kompanija, među najvećima u svijetu), Y Combinator i druge. Misija OpenAI-ja bila je slobodno surađivati s drugim institucijama i istraživačima na području umjetne inteligencije tako što će svoje patente i istraživanja učiniti otvorenima za javnost. Otud i naziv – otvorena umjetna inteligencija (OpenAI).

Misija je privukla najbolje istraživače, čije su plaće doista enormne. Primjerice, jedan je zaposlenik izjavio da je bio spreman napustiti Google i otići raditi za OpenAI najvećim dijelom zbog njegove misije. Drugi suosnivač OpenAI-ja rekao je da je odbio ludo visoke novčane ponude, dva do tri puta veće od onoga što je tad mogao zaraditi, kako bi došao raditi za tvrtku koja će izraditi umjetnu inteligenciju na transparentan i otvoren način. A kontekst je bio sljedeći: godine 2015. Google je kupio ono što je tehnološkim insajderima tad izgledalo kao najveći favorit za razvoj umjetne inteligencije: londonsku tvrtku DeepMind. Ako bi DeepMind uspio, Google bi mogao monopolizirati tu svemoćnu tehnologiju te zacementirati svoje prijestolje u svijetu tehnologije. Ionako sveprateći, svevidljivi i sveprisutan, Google je akvizicijom DeepMinda mogao postati prvi i u utrci za razvojem umjetne inteligencije. Cilj stvaranja OpenAI-ja bio je demokratizacija te tehnologije, osnivanje konkurentskoga laboratorija kako bi se osiguralo da Google ne postane nedodirljivo svemoćan.

Stoga je OpenAI osmišljen kao neprofitna organizacija, izričito predana transparentnosti, demokratizaciji i slobodnomu pristupu naprednoj umjetnoj inteligenciji. Obećano je da će objaviti svoja istraživanja i dopustiti slobodan pristup softveru koji razvije. Takva misija privukla je impresivan popis donatora koji su zajedno obećali dati milijardu dolara tomu pothvatu prožetu visokim idealima.

Kako to već obično biva, stvari su se s vremenom promijenile. Razvoj te nove tehnologije pokazao se vrlo skupim. Troškovi su bili astronomski. Nekoliko godina poslije Altman i drugi iz OpenAI-ja zaključili su da laboratorij ne može nastaviti funkcionirati kao neprofitna organizacija ako se želi natjecati s Googleom. »Količina novca koja nam je bila potrebna da bismo bili uspješni u misiji bila je još gigantskija nego što sam prvobitno mislio«, izjavio je Altman 2019. godine. Tada je OpenAI od neprofitne organizacije transformiran u profitnu.

Preciznije, OpenAI transformiran je u svojevrsni hibrid neprofitne i profitne organizacije. Ideja je da investitori i zaposlenici mogu dobiti »ograničenu« dobit ako uspiju u razvoju umjetne inteligencije, što bi im omogućilo prikupljanje investicijskoga kapitala i privlačenje zaposlenika koji za svoj rad sudjeluju u raspodjeli dobiti. Pritom je dobit ograničena na stostruk iznos; svatko smije zaraditi »samo« stoput više od onoga što je uložio. Sva dobit iznad toga u vlasništvu je izvorne neprofitne organizacije. Izvorni kapital podijeljen je među zaposlenicima, a dio je prodan Microsoftu za milijardu dolara. Time je Microsoft ušao u vlasničku strukturu i OpenAI je najavio namjeru komercijalnoga licenciranja svoje tehnologije. Drugim riječima, otvoreni (»open«) pristup ostao je samo u nazivu. Prethodno osnovan kako bi bio slobodan od pojedinačnoga, bilo čijega korporativnoga utjecaja, OpenAI je sada postao alat Microsofta. Fokus se prenio na stvaranje proizvoda umjesto traženja odgovora na najzanimljivija pitanja. Počeli su se povlačiti od obećanja da će objaviti sva svoja istraživanja i otvoriti svoj računalni kôd.

Tako se utrka za inovativnom tehnologijom koja će promijeniti svijet nabolje promijenila u utrku za profitom kompanija koje snažno investiraju u njezin razvoj. K tomu, implicitno je definirano da je stostruka dobit prag za neprofitni rad. No ne treba živjeti u romantičarskim iluzijama jer i kroz povijest se tehnologija uglavnom razvijala radi partikularnih probitaka, a ne radi napretka svijeta u cjelini (uz Teslu kao hvalevrijednu iznimku). Stoga mnogi (s pravom) kažu: nema nazad. Razvoj tehnologije nemoguće je zaustaviti. Hoće li nas računala zamijeniti? Izbaciti nas iz ekonomske igre? Ako hoće, je li to a priori loše? Nego, lako je za umjetnu; ima li prirodne inteligencije?

(Da, naravno, i pri izradi ovoga članka rabljena je umjetna inteligencija.)

Turingov test
Turingov test je test koji je predložio britanski matematičar i informatičar Alan Turing 1950. godine kako bi se utvrdilo može li stroj pokazati inteligentno ponašanje koje se ne razlikuje od ponašanja čovjeka.
U Turingovu testu ljudski ocjenjivač ulazi u razgovor s dvama entitetima od kojih je jedan čovjek, a drugi stroj, ne znajući koji je koji. Ako ocjenjivač ne može pouzdano razlikovati koji je entitet stroj, a koji čovjek, kaže se da je stroj prošao Turingov test i smatra se da je pokazao inteligenciju sličnu ljudskoj.
Test se temelji na ideji da ako stroj može uspješno oponašati ljudsko ponašanje, uključujući upotrebu jezika i rješavanje problema, može se smatrati da ima inteligenciju koja je ekvivalentna ljudskoj inteligenciji.
Turingov je test predmet mnogih rasprava i kritika, a neki tvrde da on nije dovoljna mjera prave umjetne inteligencije. Međutim, on je i dalje utjecajan koncept u području umjetne inteligencije i nastavlja se rabiti kao mjerilo za procjenu napretka istraživanja umjetne inteligencije.