Nema dugo, već sam pomalo pjevušio Diklićevu »Poklonit ću ti jesen svog života«, konačno sam sebi uspio pokloniti »životni dar«: zidnu stijenu dnevnoga boravka cijelu »obučenu« u istovjetne police za knjige i gramofonske ploče (koje, istina, mogu još samo na prstu vrtjeti). Sve što sam cijele mladosti i dobar dio života »naslagivao« po oskudnim kvadratima i kubicima stana, sad sam uredno (zasad ne i abecedno) posložio. Još uvijek naivno sam sanjario misleći kako imam silno bogatstvo, za koje će se otimati sve moje potomstvo i rodbinstvo, susjedstvo i prijateljstvo, cijela kulturna zajednica… A onda, sad sasvim nedavno kad je umro tetak samac, vrlo mirno i bez ikakve borbe i nadmetanja dobio sam sva knjižna izdanja iz njegovih pretrpanih ormara, ali i sve grafike i rijetke umjetničke slike s njegovih zidova (za koje sad, od »novih« polica, ni pravog zida nemam)! Po ulasku u tetkov »samački vrt« bratići mi i sestrične – ostarjeli, umorni i nezainteresirani – više od sve njegove prikupljene životne ostavštine duha i duše, gledali su postoje li gdje čvrste plastične vreće da se to sve, makar i nesortirano, čim prije pobaca iz zanimljivih četvornih metara. Njihovi (i moji) pak mladunci, osamostaljeni na našim grbama, samo su frknuli nosom jer po svojim minimalističkim policama imaju knjiga otprilike koliko je pingvina u ekvatorijalnoj Africi, taman za »pridržavanje« hrpica ostalih stvarčica i »instalacija« po policama; a na laboratorijski bezdušno ispražnjenim zidovima naravno da nema mjesta za »tamo neke šarene slike«. I što sam mogao nego spašavati to sve, knjige, slike, Tetka. Pa sad sjedim…
– Što je, gledaš i misliš gdje si ulupao život – zna ženica Jelica tješiti – dok su tvoji vršnjaci naslagali aute po garažama kućica i apartmana lijepo raspoređenih po Lijepoj Našoj i šire? Ili možda misliš kako i sad negdje postoji kakav uvrnuti kolekcionar ili neki muzej samoupravnog socijalističkog pračovjeka, da sve to skupo plati i otkupi?! Sad, istina, možda se makar tu ćirilicu i ekavicu, i te pjevače »jugoostaničnih« nota dalo prodati…
– Što?! Ma nemoj! Prodati?! Mladost i život?! Sve samo da ti godinu dana dulje možeš trošiti lijekove, ha?! – odbrusih joj, kao da ću joj baš tog trena prekinuti dotok infuzije i tableta koje, Bogu hvala, još nije pravo ni počela uzimati. – Ili da imaš za skupe privatne doktore?!
– Ha, kako je krenulo, ovi drugi, državni, ako ih za koju godinu uopće još i bude, smjet će primati u ordinaciju samo sve u šesnaest puta nacijepljene i procijepljene… – zabrinu se načas i moja ženica, ali se ne prepusti zlu duhu. – A možda bi, za te tvoje besmislene knjige i gramofonske ploče, mogao doći bar do lijepe nadgrobne ploče?
– Pa da, na 33 okretaja! Kao »longplejku«! – prihvatih. – Pa nek’ se vrti, za vječni život bez smrti!
