KAD SE BISKUPI ODRIČU GRBOVA, A BISKUPIJE CRKAVA Neki čudni trendovi sa Zapada

Koji je smisao biskupskoga grba?

Svaki biskup kada se redi ima svoj grb i geslo. Čula sam nedavno za primjer švicarskoga biskupa koji to nije želio. Znate li štogod o tome, je li to uopće moguće? I meni se čini da današnjemu svijetu govor o grbovima zvuči pomalo arhaično, kao da je riječ o vladarima i srednjem vijeku, crkvi kao monarhiji…

Vjerna čitateljica

Ne ćemo sada ulaziti u širu raspravu o heraldici, a posebno o kršćanskoj heraldici i važnosti znakova i simbola od početaka kršćanstva, pri čemu je i činjenica da je i neke znakove kršćanstvo preuzimalo iz svijeta koji ga je okruživao, ali im je davalo kršćanski smisao. Sjetimo se samo znaka ribe koja je prema akronimu grčke riječi »ihthis« zapravo bila (skriveni) znak kršćana, a dobila je kršćansko značenje prema početnim slovima te riječi – Isus Krist Sin Božji Spasitelj. Tako je bilo (a i ostalo) i s biskupskim grbovima, a kako je uz grb varaždinskoga biskupa mons. Bože Radoša na službenim internetskim stranicama biskupije protumačio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, nije riječ tek o nekom »običnom znaku« jer je »biskupski grb znakovni sažetak, odraz identiteta osobe i službe, ali je i poruka, poziv, molitva i poslanje«. Zato se pri tumačenju grba ne smiju zaboraviti »dvije razine čitanja pojedinih znakova – povijest svijeta i u njoj djelovanje Božje milosti«. Kada biskupske grbove stavimo u taj kontekst i ne ulazeći u odluku švicarskoga biskupa kojega spominjete, čini nam se da – bez obzira na moguću arhaičnost – možemo reći da ta tradicija nije ni loša ni negativna, nego je dijelom tradicije koja i dalje ima smisla i čija je poruka itekako duboka i za današnje vrijeme.

Nema konkurencije krštenju

Rodbina iz Essena koja je rimokatoličke vjere govorila mi je o liturgijskom obredu za koji do sada nisam čuo: blagoslov novorođenčadi. Zar je to konkurencija krštenju?

Mislav

Jamačno u Essenu nije riječ ni o kakvoj konkurenciji krštenju jer se djeca na blagoslov vode (ili nose) i u Hrvatskoj. Tako recimo mnoge naše župe imaju praksu blagoslova djece (koju je Isus posebno blagoslivljao) na blagdan sv. Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, bez obzira jesu li djeca krštena ili nisu. Uz taj blagdan u župama čiji su oni zaštitnici uobičajeno se poslije podne priprema liturgijski blagoslov djece i majki, na koje rado dolaze i cijele obitelji, a zapravo je riječ o prilagođenoj službi riječi – od uvodnih molitava, čitanja svetopisamskih tekstova i homilije, molitve vjernih i drugih molitava pa do posebnoga blagoslova na kraju.

Što s crkvama koje se prodaju?

U zemljama Zapada sve je više praznih crkava koje se počinju rabiti za različite namjene. Nadam se da u Hrvatskoj nikada ne će biti takva situacija. No što kada se to ipak dogodi? Mora li odluku o »posvjetovnjenju« sakralnoga prostora dati crkvena vlast? Kako da nekadašnja crkva koja je sada hotel ili koncertna dvorana ne sablazni vjernike?

Petar

Tužna je činjenica da u nekim zemljama nema više dovoljno vjernika pa i neke crkve postaju »prekobrojne« te se »desakraliziraju«. A to se mora provesti ponajprije uz poštovanje Zakonika kanonskoga prava i ako postoji važan razlog zbog kojega se neka crkva više ne upotrebljava za bogoštovlje, pa se može svesti na »doličnu svjetovnu upotrebu, s pristankom onih koji si zakonito prisvajaju pravo na nju, i samo ako dobro duša ne trpi zbog toga nikakvu štetu«. Sveta je Stolica s tim u vezi objavila i smjernice Papinskoga vijeća za kulturu 2018. godine (http://www.cultura.va/content/dam/cultura/docs/pdf/beniculturali/guidelines_it.pdf) koje pomažu biskupima – kao odgovornima – da pronađu prikladne načine postupanja s napuštenim crkvama ili onima koje se ne upotrebljavaju, vodeći računa da prije svega treba iz crkvenih prostora prije predaje novomu vlasniku ukloniti sve ukrase, kipove i slike, liturgijsko posuđe i ostalo te ih pohraniti u crkveni muzej ili na neko drugo prikladno mjesto. Posebnu brigu treba voditi o nakani »novoga vlasnika«, kako njezina namjena ne bi bila neprimjerena, bez obzira što kao građevina više nije bogoštovno mjesto.

IZVORGlas Koncila br. 10/2021.
Prethodni članakSAVJESNOST JE DUŽNOST I IDEAL Savjesnim ponašanjem protiv kulture ravnodušnosti
Sljedeći članakAKTIVAN PRISTUP RJEŠAVANJU PROBLEMA Može li duhovnost biti element otpornosti u poremećaju u ponašanju?