KAD SE PAPA RAZBOLI, A REDOVNIK »PROMIJENI IDENTITET« Jesu li samci »krivi što su živi«?

Foto: Siciliani-Gennari/SIR
Tko je papin zamjenik?

U našoj molitvenoj zajednici molimo za papu Franju, a sada još usrdnije otkada smo čuli da je u bolnici. Nakon posljednjega susreta razvila se rasprava o tome tko mijenja papu dok je bolestan, dok nije u mogućnosti upravljati Crkvom. Znamo da je sigurno vodi Duh Sveti, no kakvi su propisi po pitanju »zamjene« pape. Hvala na odgovoru.

Papu kao Kristova namjesnika na zemlji ne mijenja nitko, pa ni dok je bolestan i dok nije u mogućnosti upravljati Crkvom, kao što pišete. No u stvarima i poslovima koji se tiču uprave vatikanske države njegove obveze preuzima kardinal komornik. Najbolje je to bilo vidljivo za vrijeme višedesetljetnoga pontifikata svetoga pape Ivana Pavla II. koji je češće pobolijevao, ali ga nitko nije posebno mijenjao. Redoviti su se poslovi obavljali, kao što je uobičajeno u velikim sustavima, ali je razvidno i iz Vašega pitanja da ne mislite da papu, kao Kristova namjesnika, netko – da tako kažemo »nižega ranga« – može »zamijeniti«. Dakle, mogli bismo reći: Crkva i Država Vatikan nisu isto, premda je na čelu objema upravo rimski biskup – papa. Možda zvuči banalno, ali je dobro to ponoviti: kada je papa bolestan ili kada je na apostolskom putovanju, ili bilo kako odsutan, vremenitim dobrima Države Vatikan upravlja kardinal komornik. Daleko je teža, a i važnija njegova uloga kada papa premine: onda kardinal komornik ima zadaću predsjedati »sede vacante« do izbora nasljednika. Apostolska konstitucija »Universi Dominici gregis« u članku 17. podsjeća na dužnosti kardinala komornika u tom slučaju jer on – zajedno s glavnim liturgičarom papinskih svečanosti, prelatima klericima, tajnikom i kancelarom Apostolske komore mora potvrditi činjenicu o papinoj smrti, koju kao dokument potpisuje kancelar. Potom slijedi cijeli niz vrlo važnih postupaka i odluka koje mora donijeti, a za koje u ovom odgovoru nemamo prostora. Konačno, od 14. veljače 2019. ulogu komornika ima američki kardinal Kevin Joseph Farrell, Irac rođen 2. srpnja 1947. u Dublinu. Papa Franjo imenovao ga je pročelnikom novoga Dikasterija za laike, obitelj i život 15. kolovoza 2016., kardinalom 19. studenoga iste godine, a 10. lipnja 2017. imenovan je članom Uprave baštinom Apostolske Stolice. 

Zašto redovnici uzimaju drugo ime? 

Poznato mi je da časne sestre i fratri imaju svoja redovnička imena. No zanima me koje je značenje te promjene imena, otkuda i otkada potječe ta praksa i registriraju li onda redovnici ta imena i pri državnim vlastima kao svoja službena. Postoji li obveza da oni promijene ime ili mogu ostaviti svoje rođeno ime?

Maja G.

Pod naslovom »Kršćansko i građansko ime na krštenju« liturgijsko-pastoralni časopis »Živo vrelo« (12/2010) dotiče se i pitanja koje postavljate, a u čijem se kontekstu ističe važnost imena, jer ono »u nekoj mjeri ‘određuje’ osobu koja ga nosi«. »Oso­ba se ‘zove’ imenom i prepoznaje se u njemu. Ime je dio njezina identiteta, dio same osobe. Svaka povrjeda imena znači povrjedu osobe koja ga nosi. Zato odabir imena novomu članu obite­lji u svim kulturama svjedoči na koji način roditelji (ili obitelj) ‘vide’ svoje dijete; odabir imena ucjepljuje se također u brigu za ‘sliku’ djeteta u ljudskoj zajednici te se preko imena (pa i nesvje­sno) prenose određeni vrijednosni sustavi i svje­tonazori«, pa bismo to razmišljanje – uz određene razlike – mogli primijeniti i na davanje imena u redovničkim zajednicama za koja bismo mogli – već spomenutim tekstom reći – da slijede biblijsku tradiciju u kojoj »ispod imena uvijek stoji posla­nje, zanimanje ili proročko određenje osobe koja ga nosi«. »Biblijska književnost nerijetko imenom osobe očituje i Božji naum koji se imao ostvari­ti u njezinu životu«, a u tom kontekstu valja i dodati da – slično kao i kod kršenja, premda na sasvim drugačiji način od krštenika – redovnik ili redovnica »prima ime koje će svjedočiti njegovu uronjenost u Krista i u Kristom preobraženu zajednicu ljudi (Crkvu)«. »Zato će vlasti­to kršćansko ime biti ‘ime nekoga sveca koji je živio u svjedočkoj vjernosti Kristu’, a može ta­kođer ‘izražavati neko kršćansko otajstvo ili kr­šćansku krjepost’« (Katekizam Katoličke crkve, 1267). Krštenje je nekada »bilo shvaćeno kao raskid sa starim životom pa je uzimanje novoga imena označavalo i svje­dočilo egzistencijalnu krsnu novost (slično ka­snije i kod redovničkoga zavjetovanja)«, pri čemu se u smjernicama redovničkih zajednica u kojima se nekada davalo imena, a danas postoji mogućnost odabira, kandidatima preporučuje da zadrže krsno ime jer je temelj i njihovoga redovničkoga poziva na svetost položena u krštenju kada su i dobili svoje »rođeno« ime. Ako promijene ime i ako se njime žele koristiti i na svjetovnom području, mogu s tim u skladu, a uz poštovanje građanskih propisa, zatražiti i nove dokumente.

IZVORGlas Koncila br. 29/2021.
Prethodni članakJEZIKOSLOVKA NATAŠA BAŠIĆ RAZOTKRIVA SPREGU POLITIKE I JEZIKA Vukovske zasade i danas djeluju kao međunarodni politički projekt
Sljedeći članakOD USTAVA DO ZAKONA Odnos pojedinca i države u pandemiji