Redoviti kontrolni pregledi i određivanje tumorskih biljega za prostatu imaju mali ili nikakav učinak na smrtnost od toga karcinoma. Iako se službenim smjernicama preporučuje i potiče masovni probir muškaraca starijih od 50 godina, korist takve dijagnostike je zanemariva. Nedavno je objavljena najopsežnija klinička studija koja potvrđuje ranije sumnje – testiranje na antigen specifičan za prostatu (PSA) ne spašava život (JAMA, 6. travnja 2024). Istraživanje je provedeno na velikoj skupini (više od 415 tisuća) muškaraca u dobi između 50. i 69. godine. Osim upitne ili teško mjerljive koristi, masovni »skrining« muškaraca uzrokuje i lažno pozitivne rezultate: svaka šesta dijagnoza krivo je proglašena rakom prostate.
Pretjerana dijagnostika, dakle, može dovesti do nepotrebnih i rizičnih terapija, kirurških zahvata i stresa. Ili, prema riječima Carla Heneghana, profesora medicine iz Oxforda: »Pretjerana dijagnostika može izazvati više štete nego koristi. Jer kada govorimo o testiranju, više ne znači bolje.« Slučaj sustavnoga testiranja na tumorske markere specifične za prostatu (ili kestenjaču) još je jedan primjer nasilne medikalizacije života. U medicinskom se žargonu to naziva »previše medicine« (BMJ Evidence-Based Medicine 2018, 23, 1). Pretjerana dijagnostika pretvara čovjeka u pacijenta, privremene smetnje pretvara u bolesti, mali medicinski rizik napuhuje do terminalne faze…
Sistematski pregledi, genetička testiranja, mamografska snimanja ili snimanja u magnetu, određivanje krvne slike, potrage za biomarkerima, mjerenje tlakova i razine šećera postali su rutinski protokoli za rano otkrivanje očekivanih poremećaja. Ponekad korisni, jer odgađaju neželjeno, ipak su samo dio rituala koji čovjeka i pacijenta pripremaju na poraz. Jer konačni ishod, prije ili kasnije, bolest su i smrt.
No to nije pesimizam ili ravnodušnost, nego sastavni dio života ili, prema riječima teologa i filozofa Ivana Illicha, proslava života. Stoga ne čudi retorički naslov njegova poznatoga eseja »Ne uvedi nas u napast dijagnoze, nego nas izbavi od pohlepe za zdravljem«.
Pretjerana dijagnoza stvara frustracije, pretvara život u čekaonicu, u iščekivanje biokemijskih nalaza, koji danas, umjesto gatara, najavljuju budućnost. Ovisnost o dijagnozi vrsta je samozavaravanja i umišljenosti da je čovjek vlasnik zdravlja, starenja i smrti. Silja Samerski, sociologinja medicine na sveučilištu u Emdenu, upozorava da su zdravstveni karton i laboratorijski nalazi napast emancipacije pacijenata: »Ljudi se počinju promatrati očima eksperta, otkrivaju sebe kao nestabilne imunosne sustave ili nosače gena. Uvjeravaju sebe da odabirom prave tehnike za redukciju rizika ili pravoga programa za prevenciju bolesti mogu produljiti vlastiti život i optimizirati nešto što nazivaju zdravljem. To ih ohrabruje da odbiju vlastito ljudsko stanje umjesto da ga prihvate i proslave.«
Tijekom pandemije koronavirusa kulminirala je opsesija dijagnozom. Potjera za PCR i antigenskim testovima postala je globalna stvarnost (ili sociološki poremećaj). Rezultati testova upitne vrijednosti nisu bili samo medicinska presuda, nego su postali politički represivni alat, kojim se onemogućuje sloboda kretanja i pristup javnim institucijama. Usprkos tomu, službena parola iz Svjetske zdravstvene organizacije bila je sadržana u kriku njezina upravitelja Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa: »Testirajte, testirajte, testirajte.«
Najnovija studija o neučinkovitosti testiranja na tumorske biljege specifične za prostatu opravdava prigovore onih koji pretjeranu dijagnostiku smatraju promašajem javnozdravstvene politike. To uključuje i prigovore spomenutih znanstvenika koji tvrde da dijagnostika treba biti »derivat znanstvenih dokaza, a ne financijskih interesa«.
