Sve su to gospodski računi! – prekine župnika naš susjed, mali Kanonik. – A mi nećemo da nam se djeca pogospode: Aj, jok! Čast svoj gospodi! Ali mi im poklanjamo gospodstvo. Djeca mi ne budu ni kuhana ni pečena po školama. Kruh ne bude rastao od prolijevanja tinte, već od gnoja. Mi ne živimo od šaranja pera po papiru, nego ti valja ljudski huknuti u šake, pak zadrijeti plugom i motikom u tvrdu kost zemaljsku. Navedene misli maloga Kanonika nalaze se u prvom dijelu romana »U registraturi« Ante Kovačića. One zorno prikazuju odnos glave obitelji prema obrazovanju, koji će se, daljnjim razvojem radnje, preslikati i na ostatak Kanonikove obitelji. S obzirom na to da je Kovačićev roman nastao u razdoblju realizma, maloga se Kanonika može promatrati i kao tip onodobnoga seljaka koji omalovažava ono što ne poznaje te se boji da obrazovanje njegova djeteta ne može unaprijediti, nego samo unazaditi ionako težak i mukotrpan rad na zemlji. U navedenom primjeru mali je Kanonik slika privatnoga svijeta čovjeka, slika je onoga što dijete u obitelji uči promatrajući i osluškujući starije, ali je, zahvaljujući poetici razdoblja u kojem je roman nastao, ujedno i slika javnoga, slika stajališta dijela onodobnoga društva prema odlasku mladih ljudi sa sela na obrazovanje u grad. Odnos prema knjizi u najširem smislu te riječi, što je vrlo jasno pokazao mali Kanonik, uvelike ovisi o tome što pojedinac uči i u obitelji i u društvu.

Kako pristupati čitanju

Početak školske godine 2018./2019. ispunjen je dosad neviđenim optimizmom povezanim s promjenama koje će donijeti eksperimentalni projekt »Škola za život«. Rijetki su oni koji rade u obrazovnom sustavu i koji smatraju da promjene nisu nužne, ali su zato mnogi oni koji smatraju, a najčešće sjede s druge strane katedre, da bi, kako je najavljeno, 30 posto lakše torbe ujedno trebale značiti i 30 posto manje uložena učenja i truda. Stoga bi valjalo osvijestiti da će, unatoč najavljenoj reformi, i dalje u školi postojati ono što se mora raditi i tekstovi koji će se morati čitati – koji će se i dalje nazivati lektirama.

Jedan od autora čije se djelo, s određenim kontroverzijama, našlo na popisu tekstova koje nudi nova kurikulska reforma svojedobno je izjavio kako nema želju postati dijelom popisa lektira jer bi to značilo da ga onda više nitko ne će čitati. Samim time ukazao je na to da problem možda i nije u onom što se čita, nego u onom kako se cijelomu procesu čitanja pristupa.

Posljedica postojanja vodiča kroz lektiru nije samo nečitanje lektirnih tekstova, nego i posve drukčije stajalište nastavnika prema obradi lektire

Mislim da je krajnje vrijeme da lektira postane omiljena djeci. Lektira je izuzetno lijepa riječ koja podrazumijeva iznimno vrijedne i korisne životne čarolije. Ali lektira se gotovo uvijek spominje u negativnom kontekstu. Kad bi svi mediji glasno i snažno afirmativno progovorili o lektiri, situacija bi se bitno popravila. Sustavno smo i redovito izloženi medijima i oni usmjeravaju naše misli, htjeli mi to ili ne. Zamislite situaciju da u jednom nacionalnom projektu mjesec ili dva svi, ali baš svi mediji pišu i govore o stvarnim vrijednostima lektire i potiču svakodnevno na čitanje. Vjerujem da bi se i razmišljanja o lektiri bitno promijenila nabolje. Uvijek ističem da su na popisu lektire važna i vrijedna djela domaće i strane književnosti i to uopće nije upitno. Sanja Polak, hrvatska književnica čije je djelo »Dnevnik Pauline P.« uvršteno na popise lektira osnovnih škola, tim je svojim mislima otvorila vrlo važan problem koji je u raspravama o kanonskim djelima koja bi se trebala ili se ne bi trebala čitati u cjelini ostao po strani – odnos društva prema samomu fenomenu čitanja i prema samomu pojmu lektire. Bez namjere poticanja zastrašujućih teorija zavjere, čovjek ipak ne može a da se u ovakvim trenutcima ne zapita pogoduje li možda ipak komu polupismena i nenačitana nacija koja ne zna razmišljati svojom glavom ni jasno izreći ono što misli.

U tom smislu valja se zapitati i komu i čemu služe iznimno popularni vodiči kroz lektiru, od kojih su neki doživjeli već i svoje deseto izdanje.

Klasici razumljivi svima!

Homer, Dante, Shakespeare, Dostojevski, Hesse… Marulić, Šenoa, Krleža… preko stotinu književnih remek-djela prepričano i objašnjeno! S Vodičem je čitanje lektire pravo zadovoljstvo!

Zanimljiv je način, odnosno stil kojim se promiču takve knjige. Sve je, naravno, u uzvišenom tonu, sve je puno uskličnika, ushita, ali i paradoksa, jer koji bi učenik nakon što mu se prepriča i objasni petnaestak tisuća stihova »Ilijade« uzeo tu Homerovu knjižurinu u ruke i čitao o posljedicama Ahilejeve srdžbe? U najoptimističnijoj verziji može se tvrditi da su vodiči kroz lektire nastali iz dobrih namjera, ne kao zamjena za lektiru, nego kao pomoć, kao dodatna literatura uz pročitanu lektiru. Međutim, mudri su ljudi rekli da je put do pakla, u ovom slučaju do neznanja, popločan dobrim namjerama, tako da je ono što se u početku možda i činilo kao dobra ideja završilo kao poprilična pogrješka.

Dodatni paradoks cijele priče s »vodičima« sadržan je i u činjenici da je struka bila ta koja je naštetila struci. Posljedica postojanja vodiča kroz lektiru nije samo nečitanje lektirnih tekstova, nego i posve drukčije stajalište nastavnika prema obradi lektire. Nastavnik tako u nekim situacijama preuzima na sebe ulogu detektiva koji istražuje odakle je nešto prepisano i, kako bi to izbjegao, ponekad pribjegava postavljanju nepopularnih pitanja povezanih zapravo s nevažnim detaljima, čime se gubi smisao čitanja, koji bi se trebao usmjeriti na ono što je važno.

U novije vrijeme uz vodiče kroz lektiru postoje i portali koji su specijalizirani za pomoć onima koji moraju a nemaju volju čitati. Na jednom od njih stoji da prema njihovu internom istraživanju taj portal zapravo najviše čitaju roditelji koji žele doznati više o lektirama svoje djece. Na taj im način pomažu kod pisanja lektira, a naš portal daje im i dobru podlogu za ispitivanje djece, kako bi vidjeli jesu li stvarno pročitali lektiru.

Radije film nego knjiga?

Dakle, umjesto da se dovede u pitanje apsurdnost takva procesa, dotični se portal još i hvali roditeljima koji uz ulogu otčeva i majki na sebe preuzimaju i ulogu učenika i učenica, koju su već davno trebali prerasti. Psihologija je vjerojatno stručnije područje od književnosti da se progovori o tome koliko štete zapravo čini roditelj koji čita i piše lektiru umjesto djeteta te ga time uči da će uvijek u životu netko drugi obavljati njegov posao, a on će za to biti nagrađen. A kada se takvo što ipak ne dogodi, djetetu prestaje biti jasno zašto je donedavno idiličan svijet odjednom postao prema njemu tako okrutan i zao.

Mnogi također umjesto da pročitaju knjigu radije pogledaju film koji je snimljen prema njoj. U jednom su vicu dva miša grickala filmove. Jedan je pitao drugoga je li mu bolja knjiga ili film. Drugi je odgovorio da je film dobar, ali da mu je knjiga mnogo bolja. Dobro je povoditi se za primjerom tih miševa jer on podrazumijeva »kušanje« i jednoga i drugoga medija. Međutim, u učeničkim slučajevima najčešće se gleda film da bi se izbjeglo čitanje knjige, pri čemu nisu svjesni da, kako je napisao Dejan Durić na portalu Filmovi.hr, doslovno prepisivanje književnoga djela u filmski medij nema osobita smisla jer se takvi radovi mahom svode na vodič za lektire lijenih srednjoškolaca i studenata, bez imalo autorskoga stava filmaša koji vrši adaptaciju. Kada govorimo o književnim ekranizacijama, uvijek su najzanimljivije one u kojima su filmaši promišljali nad predloškom, interpretirali ga i analizirali, nudeći nova tumačenja i poglede. Takve ekranizacije, razumljivo, stvaraju i najviše problema onima koji bi na temelju gledanoga filma interpretirali knjigu.

U vremenu suvremenih tehnologija, brzine i težnje za pojednostavljivanjem, u vremenu u kojem lakši put slovi kao onaj bolji, poželjniji put, lektira se našla pred velikim izazovom i pred mnogim iskušenjima. Unatoč tomu, ne treba strahovati za pisanu riječ. Svako vrijeme ima svojega maloga Kanonika koji će se i u privatnom i u javnom diskursu boriti protiv onoga što je dobro i što je vrijedno. Ali nikada ne će uspjeti iskorijeniti dječju radoznalost i nastavničku kreativnost koja pokreće čitalački proces, a s njime i stvaranje nekih novih, boljih svjetova.

IZVORPrilika br. 9/2018.
Prethodni članakMOŽE LI »GOOGLE DOKTOR« POMOĆI? Internet – zamka ili izvor brige o zdravlju
Sljedeći članakUMJETNICA MARIJA GAGIĆ ĐAKOVIĆ O SAKRALNOM LIKOVNOM STVARALAŠTVU »Pred mojim triptihom svakodnevno se događa otajstvo pretvorbe«