Teta Ruža, naša vitalna osamdeset(itkoznakoliko)-godišnjakinja, nosi medicinsku masku. Izlazeći iz zgrade, pitam ju je li to zato što je zadnje vijesti slušala još u rujnu kad se pokušalo ozbiljno povisiti broj zaraženih ili se, ipak, dosad već uplašila svinjske kuge ne vjerujući da to zlo ne može prijeći na ljude. A ona povjerljivo se nagne, zaškilji pa mi konspirativno prišapne: »Nisam se našminkala, sused, a nikad se ne zna…« Odvalismo se oboje smijati, a ja po tko zna koji put pomislih na novo doba i… viceve.
Danas malotko zna pričati viceve. Još samo oni stari prekaljeni borci iz »kluba 55+«, rođeni bar desetljeće prije uvenuća Druga »Ljubičice bele«, koji točno znaju kad glas treba spustiti, gdje vic »zamagliti« i u kojoj ga prilici, prostoru i pred kojima ljudima uopće pričati. Sve manje je »Darkovića«, čiji ću jedan te isti vic rado poslušati i u pedesetoj izvedbi, a doživjeti ga kao premijeru. Ponekad i kao »pretpremijeru« kad mu se, nehotice, pomiješaju dva ili tri vica… Svejedno, jer sve postaje smiješno već kad mljacne jezikom. Ili zaškilji kao teta Ruža. Kad nestane tih mojih naraštaja, hoće li tko ostati za pričanje viceva? Mladi danas? Ispričati vic »uživo« uglavnom im je nedostižna vještina. Znaju samo prosljeđivati viceve (mahom obnovljene stare), »gifove«, »memove«, duhovite montaže i persiflaže, kako bismo rekli mi po starinski. Ipak, nađe se i tu svega, čak i smiješnoga. A ponekad i ta »umrežena« vickastost nehotice preraste u istinsku, upravo sveobuhvatnu životnu mudrost…
Neki dan šalju mi moji kućni mladi filmić (vele oni »videoklipić«), u kojem »limači« odgovaraju na pitanje »što su to penzioneri«. Valjda mi, zbog sveobiteljskog budžeta, žele izbit iz glave tu »šašavu ideju« da sa 65 odem u mirovinu? Uz presmiješne dječje odgovore kako »penzioneri penzioniraju« ili »čekaju na televiziji hoće li penzije biti puno ili malo«, jedan dječarac s filmića zbori: »Penzioneri moraju mirovati u kući da bi što više ostajali živi, da bi što više dugo živjeli«… Pa ta misao malog potencijalnog Platona ili Kanta o »dugom (i duljem) življenju« krije u sebi sav smisao života! Upravo onaj trenutak kad se življenje pretvori u neživljenje. Baš prigodno uz sisvetske dane i duge šetnje po grobljima. Pravi »vic« za pokoj vječni. Kako li je samo dobro uhvatio istinu o tome kad život prestaje biti život! Jer, dozvao me maleni pameti, kad nečiji život počne služiti samo održavanju vlastita života što duljim, tad život zapravo prestaje i gubi sav smisao. Smrt je tad već započela, a mi, iako živi, već smo svoje »otpjevali«!
Stoga za početak, ili možda za nastavak života, ove ću godine na grobljanske hodancije krenuti bez brojača koraka za »bolje zdravlje srca i dulji život (sebe samoga)«. Više ću misliti na pokojne i osluškivati ih. Osobito one koji su život opjevali dokraja misleći na druge i živeći za njih.
