Budući liječnik Luka Batinić, nezaobilazno ime i lik velikogoričke župe Navještenja Blažene Djevice Marije, rođen je 30. listopada 1995. na Svetom Duhu u Zagrebu. Njegovi su se roditelji, majka Mara, djevojački Perija, i otac Mijo Batinić upoznali u Zagrebu, kamo su došli na studij. Majka je rođena na Kupresu, a otac u Uskoplju. Oboje dolaze iz katoličkih obitelji u kojima se vjera svakodnevno živjela uz molitvu i odlaske na misu bez obzira na komunistička zastrašivanja. Vjenčali su se krajem 1994. u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Otac Mijo radio je kao znanstvenik, fizičar, na Institutu »Ruđer Bošković«. On je 1998. godine, nekoliko dana nakon što je Mara rodila Luciju, preminuo od karcinoma. Mara je kao samohrana majka dvoje djece godinama radila kao administrativna referentica na Agronomskom fakultetu. Odnedavno je u mirovini. A Lucija je danas magistra edukacijske rehabilitacije.
»Odmalena nas je mama učila kako moliti, redovito nas je vodila na misu, a tijekom listopada i svibnja i na pobožnost krunice. Na njezin sam poticaj počeo ministrirati nakon prve pričesti«, pripovijeda Luka. »Lijepo je sjetiti se kako su nam župnici Josip Frkin, a poslije i Vlado Razum i Norbert Ivan Koprivec objašnjavali zašto i kako trebamo posluživati kraj oltara. Mama nas je poticala na puno stvari pa sam tako tijekom osnovne škole trenirao nogomet, a kratko sam vrijeme pohađao i glazbenu školu. Ljeta smo provodili kod baka i djedova na Kupresu i u Uskoplju. Oni su također bili jedni od prvih svjedoka vjere. Redovito bi nas navečer okupili kako bismo pozdravili Gospu. Baka nas je naučila mnoge molitve, a i dandanas kada je se sjetim, ne mogu je zamisliti bez krunice u ruci, koju je molila i dok bi radila i dok bi se odmarala. Siguran sam da smo sestra i ja zbog mamine požrtvovnosti i velike obitelji imali zaista bezbrižno djetinjstvo, ispunjeno veseljem i zajedništvom. A posebno su blagdani bili rezervirani za obitelj i ta su mi sjećanja i danas jedna od najdražih. Ujaci, stric i tete, bratići i sestrične, uvijek bi se barem netko sastao ako ne bismo mogli svi.
A onda bismo preko ljeta nadoknadili ako nešto nismo stigli prije, odigrati partiju šaha ili una, odjuriti na igralište, do plaže ili jednostavno sjesti u hlad i razgovarati.«
»Nakon završene Osnovne škole Eugena Kumičića upisao sam opću gimnaziju, također u Velikoj Gorici. Kako sam bio odličan učenik, ostajalo mi je puno slobodnoga vremena, koje sam često provodio u župi. Kao da sam od malih nogu naučen da mi je tamo drugi dom i da sam u župu uvijek dobrodošao«, rekao je mladić nižući župna iskustva – od duhovnih obnova i hodočašća do uprizorenja Isusova rođenja i Isusove muke. »Iz toga su se stvarala brojna i čvrsta prijateljstva, a iz nekoliko takvih prijateljstava te uz poticaj tadašnjega kapelana Josipa Mudronje i veliku volju i želju našega župljanina i glazbenika Dražena Kurilovčana rodila se ideja o muškim vokalistima. Isprva smo počeli s klapskom pjesmom, a potom proširili repertoar pučkim pjesmama, kao i starim narodnim i gregorijanskim napjevima. Danas pjevamo i večernje mise nedjeljom u svojoj župi. Budući da smo muški sastav, a ujedno se pastoralni centar gdje imamo probe zove Dom svetoga Josipa ‘Nazaret’, ime se nametnulo samo po sebi, Vokalisti svetoga Josipa.«
»Po završetku srednje škole upisao sam studij medicine, sada sam na petoj godini, i to je svakako uzelo dio vremena koje sam provodio u župi na različitim događajima. Organizirajući različite događaje uz subotnje večernje mise mladih, u Zagrebačkoj nadbiskupiji počeo se provoditi program temeljne formacije animatora u organizaciji pastorala mladih. Uz razgovore s kapelanom odlučio sam prihvatiti njegov prijedlog da pošalje mene i prijatelja na formaciju da bismo mogli kvalitetnije evangelizirati i privući mlade u župu. Polako sam se uključio i u djelovanje pastorala mladih naše Zagrebačke nadbiskupije. Ideja animacije i evangelizacije mladih u mom se životu prelila sa župne i na nadbiskupijsku razinu. Jasno, to ne znači da se u župi prestalo djelovati. To je djelovanje postalo čak i odlučnije, a rekao bih i jednostavnije zbog svega što sam naučio i ja i prijatelji koji su sudjelovali u programu formacije. Sad smo još organiziraniji pa se lakše borimo s manjkom vremena. Nadbiskupijski pastoral mladih u život mi je donio i djevojku Luciju Krznar. Ona je 1997. godište, završila je pravo i radi u odvjetničkom uredu. Zagorka je, župljanka je župe sv. Leopolda Bogdana Mandića iz Orehovice pokraj Bedekovčine. Želja nam je zasnovati obitelj.«
»Sudjelovanjem i vođenjem programa formacije, organizacijom hodočašća i SHKM-a u Zagrebu, koji se nažalost nije održao, te sudjelovanjem na događajima u župi vidim da sam se i sam dosta promijenio, da sam, pokušavajući evangelizirati i animirati druge, uspio to napraviti i samomu sebi. Jasno, ne ja, Bog je djelovao. Kad god smo se trudili nešto napraviti po svom, morali smo se potruditi puno više i ne bismo bili pretjerano uspješni. Iako nam je često naš donedavni povjerenik Kristijan Tušek znao reći da moramo nekad predati stvari Bogu i pustiti njega da djeluje.
Otkad sam počeo ministrirati i na taj način iz blizine gledati otajstva koja slavimo, bilo mi je jasno da se na oltaru događa nešto posebno. To me vjerojatno i privlačilo da toliko vremena provodim u župi, da ministriram, pjevam i da se darujem na svaki način na koji mogu i znam, i tako svjedočim za živoga Boga. Vjerujem da sam više primio nego što sam dao. Posebno to vidim u brojnim prijateljstvima za koja vjerujem da će trajati cijeli život, na brojnim lijepim uspomenama, šalama, ponekad i teškim, ali prije svega zajedničkim trenutcima. Želio bih tu radost i zajedništvo još ustrajnije živjeti da ljudi opet, kao i u prvim stoljećima kršćanstva, mogu reći: ‘Gledaj kako se ljube međusobno.’«
